Piše: Jusuf Trbić

 

Popis stanovništva ide tako traljavo, da primjedbe pljušte sa svih strana. Reisu-l-ulema Husein ef. Kavazović upozorio je na ozbiljne probleme u popisu stanovništva. Popisivanje Bošnjaka se sprečava na razne načine, pa čak i time što je entitetski Zavod za  statistiku  obustavio dostavljanje popisnica u mjesta u kojima oni žive u  većem broju. A tome su, kako se kaže u saopštenju, prethodili «protivzakoniti pritisci i prijetnje popisivačima i instruktorima zaduženim za naselja gdje su Bošnjaci većina, od strane općinskih i entitetskih komisija i instruktora.» Na banjalučkoj Alternativnoj televiziji emitovali su izjavu Sejfudina Tokića, predsjednika Bošnjačkog pokreta za ravnopravnost naroda: “Ako se nastavi s ovakvim kršenjem zakona u popisu, na štetu jednog naroda,” izjavio je on, “mi ćemo smatrati da je to nastavak genocidne politike prema Bošnjacima.” Odmah je puštena i reakcija Nikole Baštinca, poslanika SNSD-a u Skupštini RS-a, koji kaže kako je Tokić nekad bio Jugosloven i internacionalista, a sad, eto, «vuče na bošnjački fašizam.»

Čuj, bošnjački fašizam! Znači, kad nam oni ne daju da se popisujemo, i time krše zakon, a mi se pobunimo – to je bošnjački fašizam. A kad oni nas pobiju, protjeraju, otjeraju u logore i na prinudni rad, kad nas progone, siluju, pljačkaju, ponižavaju, pale žive, kad nas kolju i masakriraju, kad nam ruše džamije i otimaju kuće, kad nas bombarduju i istrebljuju na sve moguće načine, kad nam ubijaju djecu, kad brišu gradove i sela s mape živih da stvore državu za sve Srbe – to nije fašizam, već miroljubiva srpska politika! I s koliko lakoće fašisti optužuju za fašizam svoje žrtve!

Tu riječ, fašizam, danas često čujemo, i kad treba i kad ne treba. A šta je, zapravo, fašizam? To jeste ime strašnih režima i ideologija koje su razorile svijet, ali i  oznaka za stanje svijesti koje proizvodi mržnju prema drugima, nasilje, zatvaranje u sopstvene mentalne i geografske granice, negiranje pojedinca i glorifikovanje nacije, poslušnost vođi. Hiljade stranica su o tome ispisali Vilhelm Rajh, Erih From, Hoze Ortega i Gaset, i mnogi drugi. U eseju «Fašizam – zlo u deset tačaka», Umberto Eko nabraja osnovne karakteristike fašističke svijesti. Fašizam se, kaže on, protivi demokratiji, individualizmu i pacifizmu i zagovara pravilo : jedan narod – jedna država – jedan vođa. Fašizam odbacuje kulturu u kojoj ima kritičkih glasova, forsira strah od različitosti, naglašava supremaciju svoje rase u odnosu na druge, ubjeđuje svoje podanike da su uvijek ugroženi od «onih drugih», pa moraju da ih mrze i da se brane od njih. Fašisti žele čistu etničku sredinu, samo za sebe, oni ubjeđuju građane da pripadaju najboljem narodu na svijetu, da je njihova stranka najbolja, a da je vođa stranke neprikosnoven. Važni su samo interesi naroda, kako ih oni vide, ne i građana – pojedinaca, njihov narod ima posebna prava, kakva drugima ne pripadaju, i šta god da učine, da bi eliminisali «one druge» – opravdano je, jer je to interes naroda. I kaže još i ovo Umberto Eko : «Gdje god neki političar dovodi u pitanje legitimitet parlamenta, zato što on ne izražava više volju ( njegovog) naroda, tu smrdi na fašizam.»

Hmm. Meni je ovo poznato. A vama?

Ja živim danas u entitetu koji se zove po jednom narodu ( od tri, tobože ravnopravna) i u kojem mjesta ima samo za Srbe-pravoslavce, u entitetu u kojem je fašizacija svijesti, nakon godina upornog i sistematskog rada, izvršena tako temeljito, da ćete teško naći Srbina koji želi i da pomene ime države u kojoj živi, u kojoj se strašni zločini nad «onim drugima» smatraju herojskim djelima, sasvim opravdanim, a etničko čišćenje (što je samo ljepše ime za genocid) legitimnim sredstvom za ostvarenje ciljeva «nebeskog naroda». Koji, je li, ima pravo da pobije i raseli nesrpsko stanovništvo, jer time stvara životni prostor za svoju, višu rasu. U ovom entitetu, od vrha do dna, važi pravilo : jedan narod (srpski) – jedna država ( Republika Srpska) – jedan vođa ( Milorad Dodik danas, Milošević ili Karadžić juče), u kojem su sva rukovodeća mjesta, svuda, rezervisana isključivo za Srbe, u kojem procenat zaposlenih Bošnjaka ne prelazi jedan posto ( u državnoj službi), u kojem se država Bosna doživljava kao inostranstvo. Ovdje sve što postoji ima svoju krsnu slavu, pa tako i entitet, opštine i gradovi, i sve ustanove, od policije do dječijih vrtića. Proglasiti svoj vjerski praznik za praznik svih građana, u jednoj multietničkoj sredini, to znači : negirati sve ostale, to znači : priznati samo svoju rasu, a proglasiti pravoslavni praznik Svetog Save za školsku slavu, za dan svih škola, ne obazirući se na to što u tim školama ima i bošnjačke i hrvatske i neke druge djece, to znači : gurati u dječije glave sopstveni fašizam. Negiranje institucija države stalna je i omiljena tema Milorada Dodika i njegovih sljedbenika. Sudeći po njihovim izjavama, Republika Srpska je država srpskog naroda i vjekovni izraz težnji toga naroda, ona je pupčanom vrpcom vezana s majkom Srbijom, u njoj živi pravoslavni, svetosavski narod, a ostali, koji su se tu zatekli, jesu strano tijelo, trn u zdravoj nozi, koji valja odstraniti, prije ili kasnije. Ja živim u entitetu u kojem je dovoljno da imate bošnjačko ime, pa da budete nepoželjni. A sve više su nepoželjni i Srbi koji pokušavaju da misle svojom glavom, da misle kritički. Fašizam ne trpi kritiku, to kaže i Umberto Eko.

Ja živim u entitetu u kojem su Bošnjaci ( osim onih koji su prodali dušu đavolu) nevidljivi ljudi : tu smo, tu živimo, imamo kuće, familije, zemlju, imamo mezarja i obnovljene džamije, imamo uspomene, radimo, družimo se, ali, kao da nas nema. Živimo od sjećanja do straha. Jer znamo da fašisti mrze i nas i sve naše, i žive i mrtve, i učiniće sve da nas zaista ne bude. Ljiljana Bulatović, čuvena obožavateljka Ratka Mladića, rekla je o mezarju u Potočarima : « Ja tražim svojim istraživanjima, svojom budućom knjigom, da oni prenesu svoje mezare na njihovu teritoriju, jer to plodno zemljište narod treba da obrađuje.»

Treba li ovome šta dodati?

Komentari