Piše: Gordana Katana

Kriv je, kazao je sudija Haškog tribunala Ogon Kvon na izricanju presude ratnom lideru bosanskih Srba Radovanu Karadžiću.

Za genocid u Srebrenici, progon, istrebljenje, ubistva, deportacije, nehumana djela, prisilna preseljenja, terorisanje civilnog stanovništva, nezakonite napade na civile i uzimanje međunarodnih talaca, krivična djela kvalifikovana kao zločini protiv čovječnosti i kršenje zakona i običaja rata, Karadžić je osuđen na 40 godina zatvora.

O presudi Karadžiću još dugo će se pričati. I kao što je sve što se dešavalo u minulom ratu, od toga ko ga je otpočeo do toga ko je agresor, a ko je branio BiH, i do sada bilo predmet dubokih podjela među narodima u BiH, tako će biti i ova presuda. Za većinu bosanskih Srba Karadžić je bio i ostat će nevin. I dalje će se nastojati svim sredstvima braniti teza da je on samo još jedna “žrtva neselektivne pravde”. Potvrda da je “Haški tribunal politički sud koji je pravdu dijelio i dijeli na štetu Srba”, da “presuda nije pravda, već odmazda srpskom narodu”… Ove će fraze, poput mantre, ponavljati većina srpskih političara, historičari, podobni politički analitičari. Presudu su sa zgražanjem dočekali i ini predstavnici udruženje proisteklih, kako se to u RS-u naziva, iz odbrambeno-otadžbinskog rata. Oni koji su pod njegovom komandom četiri godine ratovali.

U Republici Srpskoj dvije decenije njeguje se i podgrijava narativ kako su “Srbi samo branili svoja vjekovna ognjišta”. I u Kulen-Vakufu i Suljagića Sokaku i bilo kom drugom gradu i varošici u kojem su do 1991. godine bili manjina. Na tom narativu odgajaju se i generacije koje rat nisu zapamtile, generacije rođene nakon rata. Stoga ni sve žrtve, ni sve otvorene masovne grobnice, ni hiljade mezara i grobova rasutih uzduž i poprijeko entiteta Republika Srpska, koji nose potpis politike koju je Karadžić kreirao, a njegovi sljedbenici provodili, ni temeljno izvršeno etničko čišćenje još dugo, dugo vremena neće promijeniti taj narativ. Suočavanje s prošlošću proces je koji se odvija jako sporo. I prema kojem u Republici Srpskoj postoji ogromna odioznost.

I sama kultura sjećanja nešto je što u ovom entitetu ne nailazi na široko plodno tlo. Otuda i kada suočeni s neumoljivošću dokaza, poput četiri stotine svirepo ubijenih bošnjačkih i hrvatskih žena, djece, staraca i mladića i muškaraca u naponu snage u masovnoj grobnici Tomašica, umjesto priznanja i kajanja, najčešće se čuje paušalna konstatacija “i oni su nas 1994. godine ubijali…” Presuda Karadžiću stoga neće zatvoriti nijednu ranu. Dapače, samo bi ih mogla ponovo otvoriti.
Vladajuća politička elita u RS-u nastojat će ovu presudu kapitalizirati u svoju korist. Milorad Dodik dobro je savladao lekciju “šta godi srpskom uhu”. Stoga nije on zarad Karadžića samo nekoliko dana pred izricanje presude otvorio na Palama studentski dom s njegovim imenom. Učinio je to sebe radi i predstojećih lokalnih izbora. Kao što je i jučer iz Varvarina, a ne iz Banje Luke, poručio da je presuda ratnom lideru bosanskih Srba “dio političke arogancije Zapada, koji je za srpski narod odredio da je krivac i u taj kliše stavio i Karadžića”. U narednom periodu ova presuda nastavit će se od njega i njegovih koalicionih partnera koristiti na najbrutalniji način. Narod će se ružiti prijetnjama da će se pokušati na osnovu ove presude urušiti RS, a da su, eto, on i oni oko njega jedini koji je mogu odbraniti. Kako se narod ne bi dosjetio da će i dan nakon presude život biti za njih isti. Satkan od siromaštva i ekonomske neizvjesnosti za koju odgovornost nose kako oni koji su BiH uvukli u rat, tako i oni koji su u miru nastavili, pod krinkom zaštite nacionalnih interesa, da vlastiti narod pljačkaju.

Sudija Kvon je tokom izricanja presude naveo da Vijeće nije zaključilo da je postojala genocidna namjera po prvoj tački optužnice, koja se odnosi na genocid u sedam opština, uključujući i Prijedor, kod optuženog i ostalih u udruženom zločinačkom poduhvatu, niti kod fizičkih počinilaca zločina. “Vijeće nije moglo da izvede zaključak da je počinjen genocid ni na osnovu obrasca počinjenog zločina. Nije se uvjerilo da je postojala namjera da se unište grupe bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata. Nema dokaza da je u sedam opština počinjen genocid”, rekao je Kvon. Tako je prva reakcija prijedorskih Bošnjaka čiji su članovi porodica ubijeni na najsvirepiji način, koji su preživjeli torture zatočenja u koncentracionim logorima, etničko čišćenje u čijim naseljima danas ima više grobova nego živih muškaraca, da je ovo samo posljednji i završni šamar u njihova lica. U pravdi koja je spora, a biće tako često i nedostižna, blizu četiri hiljade ubijenih civila na području Prijedora, 465 lokacija masovnih grobnica s njihovim posmrtnim ostacima, među njima i Tomašica, najveća pojedinačna masovna grobnica u BiH koja svjedoči o bešćutnosti egzekutora koji su pucnjem u potiljak ubijali i starice i njihove unuke, sve to, zaključile su sudije Tribunala, nisu dokazi genocidnih namjera. Prijedorčanka Seida Karabašić, predstavnica nevladine organizacije Izvor, koja vodi brigu o porodicama žrtava, nije mogla skriti nezadovoljstvo zbog odbacivanja optužnice za genocid u svom rodnom gradu. Šta su još trebali učiniti pa da Sud zločine počinjene nad prijedorskim Bošnjacima i Hrvatima nazove pravim imenom, pitaju se danas majke, kćeri, sestre supruge iz Čarakova, Rizvanovića, Kamičana, Kozarca… koje svakog dana s prozora gledaju u mezare svojih najmilijih.
Osuda na 40 godina zatvora, ima li se u vidu Karadžićeva života dob, ravna je doživotnoj robiji. Karabašić kaže da je svjesna toga, ali i ističe da bi doživotna zatvorska kazna i za žrtve i za njihove egzekutore imala daleko veću poruku. I ističe da ako ima neke pravde, onda je to činjenica da je Karadžić ipak osuđen. Karadžić, dakako, presudom ne može biti zadovoljan. Ali, bez sumnje mu ostaje satisfakcija da su gotovo svi ratni ciljevi koje je zacrtao ostvareni. I da je iza sebe ostavio na slobodi dovoljan broj onih koji su “spremni te tekovine braniti”.

Jedino svjetlo u ovom mraku našeg vilajeta jesu mladi ljudi koji su digli svoj glas protiv nametnutih dogmi i iščitavanja historije onako kako to odgovara ovdašnjem establišmentu. To su, prije svega, hrabri mladi ljudi, građanski aktivisti iz Prijedora koji se bore za prava bošnjačkih žrtava u Prijedoru. Oni su svjetlo koje se promolilo iz mraka prijedorskog zla, crne mrlje kojom su ga Karadžić i eksponenti njegove politike markirali.

 

(oslobodjenje.ba)

Komentari