Piše: Jusuf Trbić
Dabogda živio u zanimljivim vremenima – tako se nekad govorilo onima kojima niste željeli dobro. Nas je, čini se, neko tako temeljito prokleo, da, evo, već dvadeset i pet godina živimo u tako zanimljivim vremenima, da to mnogi nisu mogli da prežive. I dok je drugima život nalik na Švajcarsku, kako je nekad zapisala velika pjesnikinja Emili Dikinson, toliko isplaniran, uređen, bogat i siguran, da je to pomalo i dosadno, mi ne znamo šta ćemo ni sa sobom, ni sa drugima. Prošao rat, prošao džehenemski vakat, ali se bura nije smirila. Naprotiv, iz dana u dan, sve je zanimljivije. Trese se gora, pale se stare i nove vatre, narod izgide čitajući izjave političara, TV dnevnici su interesantniji od romana i od filma, pa čak i od turskih sapunica, a likovi, kakvi su do juče bili rezervisani za crne komedije, ismijavanje i zajebanciju, a bogme i za zatvore, danas kroje sudbine miliona ljudi. Umjesto posla, penzija i socijalne pomoći, umjesto ekonomije, para i dobrog života, umjesto kreativne mladosti i sigurne starosti, svakoga dana gutamo porcije nesigurnosti, straha, mržnje, bijede i podjela svih vrsta. Život nam se sveo na strasnu želju da komšiji crkne krava, a nama kako bude, na saginjanje pred nezajažljivim i polupismenim seoskim đilkošima koji uređuju i svoje i naše živote – svoje tako da im ama baš ništa ne fali, naše – da nema šta nam ne fali. A mi trpimo, slijedimo cestu sopstvene propasti, znamo šta nam se događa, ali sklapamo oči da ne vidimo, pokrivamo uši da ne čujemo.
Državu pojedoše korupcija i pregolema administracija, lopovluk pod pokroviteljstvom vlasti, nemoral, svađe i političke afere, sav taj haos koji vlast na svim nivoima vrlo dobro kontroliše i vodi, jer joj on služi da što duže ostane u foteljama i nastavi ono što nam radi evo više od dvije decenije. Dejtonski okovi, koji su priznali ratna osvajanja i rezultate zločina, i beznadežno etnički podijelili državu, učinivši je potpuno nefunkcionalnom, odličan su okvir za vladare naših sudbina. Svi se na Dejtonski sporazum pozivaju, i svi ga krše, svjesno i namjerno, neko više, neko manje. Uloga Ustavnog suda, izbor stranih sudija, ravnopravnost naroda i jezici kojima oni govore, način dograđivanja Ustava, pa čak i državni praznici – sve je to jasno definisano. Ali, svejedno, svakodnevno slušamo zahtjeve da se krše i mijenjaju Ustav i Dejtonski sporazum, uz istovremene zakletve u nedodirljivost tih najviših zakonskih akata. Možda je vrijeme da se zatraži nekakva konferencija na najvišem nivou, da se konačno utvrdi šta Dejton i Ustav jesu, a šta nisu. I da to konačno počne da se striktno poštuje. Onima koji Bosnu smatraju svojom domovinom mora biti jasno da samo dosljedno poštovanje ustava i zakona, bez ikakvih izuzetaka, garantuje opstanak države. I da je krajnje vrijeme da se napravi probosanski politički blok, koji će definisati strategiju oporavka države i njenog približavanja normalnom svijetu.
A podaci koje smo ovih dana čuli od Centra civilnih inicijativa posljednja su opomena. Oni kažu da smo došli u stanje dužničke krize, jer se više od polovine oba entitetska budžeta odvaja za vraćanje dugova. A kraja zaduživanju nema, jer vlast nema nikakav smislen plan ekonomskog razvoja, investicija, pogotovo inostranih, nema ideju kako zaustaviti masovan odlazak mladih i stručnih ljudi iz zemlje, nema programe zapošljavanja, nema ni pomena o tome kako obezbijediti vladavinu zakona i poštovanje pravnog sistema. Postalo je uobičajeno da se male firme zatvaraju ako ne plate obaveze mjesec za mjesec, a da velike firme, sa stotinama radnika, godinama ne plaćaju čak ni zdravstveno i penziono osiguranje radnicima, i nikom ništa. Uobičajeno je da moćnici kupuju diplome i radna mjesta, da političke stranke pretvaraju javna preduzeća u svoje feude, da političari na važnim mjestima uživaju povlastice kakve su nezamislive i u najbogatijim zemljama. Dodikov avion, luksuzna zgrada u Istočnom Sarajevu samo za odmor funkcionera, “bijeli hljeb” i pepeljare od dvije hiljade maraka u zgradi Vlade u Banjoj Luci (u kojoj je zabranjeno pušenje), skupa putovanja na račun države i entiteta, stanovi u Beču i vile u Beogradu ili Mostaru (recimo, Čovićeva, od pet miliona), pa stanovi bivšeg direktora Uprave za indirektno oporezivanje Kemala Čauševića, kuće u Sarajevu i imanja oko Sarajeva partijskih moćnika, uz ogromnu masu zaposlenih u administraciji i sve te silne ministre, predsjednike, zamjenike, šofere i sekretarice, sve to pritiska i nas i državu sve više, i pitanje je čija će leđa prva popustiti.
U moru sličnih informacija skoro veselo zvuči ona koju smo čuli iz Gradske uprave Sarajeva, a prenio je Avaz. Elem, upravitelji Sarajeva raspisali su tender za dostavu ponuda za pružanje ugostiteljskih usluga za razne koktel-partije i gošćenje funkcionera, iscrpljenih od danonoćnog napornog služenja narodu. Tek toliko da se prehrane. Kako je navedeno, ponuda mora da uključi kavijar, bušee punjene tunjevinom, sirom i piletinom, kvalitetni miješani sir s grožđem, dinjom i kruškom, kadun butiće, minjone, viski Jack Daniels, pa onda škampe s avokadom, jastog, biftek Welington, obični i dimljeni losos, salatu od morskih plodova, punjene lignje, sote Stroganoff, rostbif Madera, teleće pečenje…Iz Gradske uprave su pojasnili novinaru Avaza da se tender za nabavku ove vrste hrane objavljuje svake godine, za razne skupove i svečanosti. Mašala, ima se, može se.
Za one koji jedva sastavljaju kraj s krajem, nemaju vode ili grijanja ( ili oboje) i o redovnim obrocima mogu samo sanjati, možda je utješna informacija koju sam nedavno pročitao na jednom portalu : kavijar ne treba uzimati na gladan stomak. Može naškoditi. Što znači da jadnim našim funkcionerima ne treba zavidjeti.
A i malo optimizma svakome može pomoći. Analiza ekonomskog stanja u oba entiteta, koju sam pomenuo, nosi u sebi jednu sasvim optimističku poruku : nije sve tako crno kako nam se tek piše.
