Piše: Jusuf Trbić

Hoće li zločinci iz koncentracionog logora Batković biti nagrađeni za ono što su učinili, a njihove žrtve kažnjene, još jednom? To pitanje se nameće nakon još jednog ročišta u procesu za zločine počinjene u logoru u Batkoviću.

Sve je, od samog početka, ličilo na farsu. Najprije, predugo se čekalo da otpočne proces za ono što svi znaju i za šta ima million dokaza. Taj predmet se vukao od Okružnog tužilašva u Bijeljini, preko Kantonalnog u Tuzli i Tužilaštva BiH u Sarajevu, da bi 2009. godine bio vraćen u Bijeljinu, gdje je 16. februara 2012. konačno potvrđena optužnica. Dvadeset godina nakon osnivanja logora. Od 21. osobe, koliko ih je prvobitno bilo obuhvaćeno optužnicom, ostale su samo četiri. To su : prvi komandant logora pukovnik JNA Petar Dmitrović, Bijeljinac Đoko Pajić, koji je najduže ostao na tom mjestu, Ljubiša Mišić iz Međaša, , komandant straže i batinaš ( svjedoci tvrde – i ubica, recimo Ferida Zečevića, čime se Mišić i sam javno hvalio) i Đorđe Krstić, zamjenik komandanta logora,  koji nije iz Bijeljine i moji podaci o njemu su vrlo oskudni. I niko više. Ne zna se ko je naredio otvaranje logora, ko je sve to organizovao, ko je finansirao i snabdijevao logor i određivao šta će se raditi, ne zna se ko je upravljao jedinstvenim sistemom logora koje je država Srbija imala u Bosni i Hrvatskoj, ali i na svojoj teritoriji. Ne zna se ni kako su i zašto optužnice oslobođeni Momčilo Despot, Mladen Tukadi, Đoko Vasiljević, Mladen Grbović ili po zlu čuveni mučitelj Gligor Begović iz Goražda, ni zašto tu nema drugih egzekutora ili, recimo, Vojkana Đurkovića, koji je dovodio logoraše, pa je tako oko hiljadu civila iz Janje došlo u Batković.  Nije pokrenuto ni pitanje za sad neotkrivenih masovnih grobnica oko logora, niti krivice za masovno odvođenje logoraša na liniju, na Majevicu, odakle se mnogi nisu vratili. Mehmed Đezić, predsjednik Udruženja logoraša Janje kaže da je najveći dio njih doveden u Batković u septembru 1994. godine.

“ Već ranije ljudi su kupljeni po Janji i odvođeni na Majevicu kao živi štit, gdje je njih šest smrtno stradalo. A nakon septembra 1994-te bilo je još gore. Na linijama je stradalo dvanaest Janjaraca, među njima i Pašaga  Velagić, Mehmed Huremović, Faruk Huremović, Asim Potoković, a Nedžad Korajčević je ubijen pred svjedocima, ali mu tijelo do danas nije nađeno”, kaže Đezić.

Kroz Batković je prošlo mnogo ljudi iz Krajine, posebno iz Sanskog Mosta i Ključa. Nihad Ključanin, predsjednik Udruženja logoraša Sanski Most, u Batkoviću je bio zatvoren od decembra 1992. do oktobra 1993. godine.

“ Za vrijeme Đoke Pajića izginuli su logoraši izvedeni na Majevicu, na ratne linije”, kaže on. “Mislim da se radi o dvadeset ljudi, a u tom periodu zaklana su dva logoraša ispred  Vanekovog mlina u Bijeljini. Postoji tu mnogo stražara i onih koji su logoraše premlaćivali, a najviše je stradao Fikret Malovčić. Takođe, ništa ne znamo o Hrvatu Ivanu Mariću iz Banje Luke, koji je doveden s nama iz Manjače, ali više ni traga od njega.”

Nihad Ključanin i ljudi iz njegovog Udruženja došli su i u Bijeljinu, prije nekoliko dana, da svjedoče na sudu o svom stradanju. Kako je teklo to suđenje, možda najbolje pokazuje naslov teksta bijeljinskog dopisnika u Dnevnom avazu. Taj naslov glasi : “ Koga zastupa tužilac Jovanović?” Jer, nakon duge rasprave ostalo je nejasno da li tužilac Nebojša Jovanović tuži zločince ili žrtve. Umjesto da optužnicom, njenim zastupanjem i ispitivanjem svjedoka dokazuje krivicu zločinaca, vajni bijeljinski tužilac je činio sve da omalovaži svjedoke i suđenje pretvori u farsu u kojoj se neće znati ko je kriv, a ko nije. I to se savršeno uklapa u dosadašnji rad bijeljinskog Okružnog tužilaštva i njegovog šefa Novaka Kovačevića, koji se, za sve ove godine, nisu mogli sami sjetiti ni jednog jedinog zločina nad Bošnjacima na prostoru od Brčkog do Srebrenice, ni masovnih ubistava, ni progona i etničkog čišćenja, ni logora, ni rušenja džamija, ničega, ali su se sjetili da pokrenu procese za 230 Bošnjaka – da bi se, tokom  istrage, otkrilo ono što se znalo i prije istrage : da ti ljudi nisu krivi. Sjetili su se i da tuže preživjele Srebreničane, jer su krivi što su živi, a sjetili su se i nane Fate Orlović, koja, eto, ugrožava srpski entitet i napada policiju, pa su dvaput podizali optužnicu protiv nje. Ali su zaboravili Kačavendinu crkvu u njenoj avliji, crkvu koja, više od svega, otkriva lice velikosrpskog fašizma, i ono nekadašnje, i ovo sadašnje. Mi smo se bunili zbog postavljenja Novaka Kovačevića, nekadašnjeg ratnog presuditelja, na mjesto glavnog tužioca u Bijeljini, a pogotovo nakon njegovog novog mandata na tom mjestu, ali uzalud. Pa sam ja u jednom saopštenju javno predložio da budu pozvani na odgovornost i najstrožije kažnjeni svi ubijeni, protjerani, mučeni, silovani, svi unesrećeni i poniženi, sve žrtve, a da zločinci i njihovi planeri i pomagači budu nagrađeni, pa da se konačno završi i ovaj cirkus oko ratnih zločina u Bijeljini. Jer, ako dvadeset i dvije godine čekamo da budu procesuirani makar oni zločini o kojima se sve zna, a toga nema ni na vidiku, onda je jasno gdje smo.

Inače, optužnica za Batković navodi da je kroz logor prošlo najmanje 1.700 zatvorenika ( a bilo ih je više), uglavnom civila, s područja Posavine, Podrinja, Semberije i Krajine. Navedeno je ( inicijalima) nekoliko desetina osoba koje su batinale i premlaćivale logoraše, kao i imena dvadeset logoraša koji su podlegli nakon tih mučenja ili na prinudnom radu. Mnogi od njih morali su ići da rade kao robovi na imanjima semberskih seljaka, a veći broj njih upućen je na robovski rad u Srbiju. Među logorašima je bilo i starijih ljudi, žena i djece, i neznatan broj ratnih zarobljenika. Svi ostali, hiljade njih, bili su civili, odvedeni iz kuća i podvrgnuti nečuvenim mučenjima i ponižavanjima.

Za sve to, kako se čini, opet neće biti niko kriv. Na ovom suđenju ne postoji nikakav program zaštite svjedoka, niti bilo kakva procedura njhove pripreme za svjedočenje za najteže zločine. A optuženi mirno žive i sa smiješkom dočekuju nekadašnje logoraše. Petar Dmitrović je profesor na jednom od bijeljinskih fakulteta, Đoko Pajić ugledni građanin, nekadašnji poslanik u Skupštini BiH, a Ljubiša Mišić- komunalni policajac, u uniformi. Kad ih sretnem na ulici, izgledaju mi kao zadovoljni ljudi. Oni su svoje obavili.

Još samo da budu nagrađeni za to.

 

Komentari