Piše: Jusuf Trbić
Sjećamo se : kad je krenula velikosrpska oluja, podigli su se i oni koji se nikad nisu usudili izviriti iz sopstvene stražnjice, pa postali oštri, opasni, beskompromisni, rodoljubi bez mane i straha, junaci iz fotelja i ratnici iz kabineta, pisci otvorenih poziva na linč drugih i drugačijih, neustrašivi borci koji se nisu libili poslati na front bilo koga, samo ne sebe, i bilo čije dijete, samo ne svoje. Gdje su oni danas? Gdje je dr Milan Novaković, osnivač SDS-a i predvodnik velikosrpskog talasa u ovom kraju? Sjećam se kako je govorio da iz Bijeljine treba istjerati muhadžere, Bošnjake koji su se tu naselili nakon Drugog svjetskog rata, pa će sve biti u redu, a nije se sjetio da je on sam friškiji muhadžer od svih njih, jer se iz sela doselio u Bijeljinu tek kad je počeo raditi u Medicinskom centru. Sjećaju ga se Bijeljinci kako je oduševljeno, s krstom u rukama, ispraćao buduće «oslobodioce» Brčkog. Danas je on mirni građanin, koji ne želi ničega da se sjeća. I ni za šta nije kriv.
Gdje je danas Cvijetin Simić, predsjednik opštine uoči rata i u prvim mjesecima rata, koji je domaćinski dočekao Arkana početkom aprila 1992. godine, a danas se ne sjeća ničega? Svjedočeći u Karadžićevu korist u Hagu, on je, pored ostalog, izjavio kako su tvrdnje medija da su arkanovci došli u grad i izazvali velike civilne žrtve, zapravo «medijske laži.» Pa su tako, po njemu, medijske laži i svi oni mezari nevinih bijeljinskih Bošnjaka, fotografije Rona Haviva, spisak žrtava Kriznog štaba SDS-a, čiji je i on bio član, a vlast na čijem je čelu on bio, radila je, kako je rekao, « u korist svih građana.» Danas je i on ugledni građanin, koji se ne sjeća ničega.
Ne sjeća se ni dr Milivoje Kićanović, koji je u Hagu tvrdio da nije ni bio u Bijeljini tih dana, da je stigao tek 3. aprila i nije znao ništa. A sjedio je preko puta mene u Arkanovom štabu, u staroj zgradi Urbanizma, popodne 2. aprila, kad sam doveden. Bio je u novoj maskirnoj uniformi, i vikao kako je sramota šta ti muslimani rade, napadaju bolnicu i ne daju im da rade. A ja sam deset minuta prije toga proveden pored bolnice, u kojoj je bila potpuno normalna situacija. Vidio sam bijele mantile kako se šetaju, dovikuju, smiju se. Uskoro je dr Kićanović istjerao sve Bošnjake iz bolnice. Da se zna ko je ko.
Svetozar Mihajlović nekadašnji predsjednik opštinske vlade, izjavio je u Hagu da su za događaje na početku aprila 1992. godine krivi muslimani i Arkan, za koga ni Karadžić nije znao i nije htio ni da ga sretne. Kad su mu pokazali snimak na kojem Karadžić tom istom Arkanu dodjeljuje odlikovanje ispred postrojene vojne jedinice, nakon aprilskog pokolja, objasnio je da je to sve Arkan lukavo izveo, a da su se muslimani spontano iseljavali iz svojih kuća. I on je tvrdio da je vlast činila sve da spriječi zločine. Zapamtili smo televizijske snimke na kojima Bijeljinom, u trijumfalnom hodu, šetaju Karadžić, Svetozar Mihajlović i pratnja, s obaveznim Perom Simićem u pozadini. Danas se, eto, ovaj sljedbenik Biljane Plavšić ne sjeća baš najbolje šta je bilo. I, naravno, nije kriv ni za šta.
Živan Filipović, tadašnji čelnik opštinske Teritorijalne odbrane, tvrdio je u Hagu da Arkana niko nije zvao, sam je došao. Kad mu je pokazan snimak na kojem sam Arkan kaže da ga je zvala Teritorijalna odbrana, on nije mogao da se sjeti. I ni on, niti ostali, nisu mogli da kažu zašto nije vršena istraga nakon zločina arkanovaca, da se vidi šta je ko radio. Ako već nisu ni znali za ubijanja i teror.
Gdje su ostale kolovođe velikosrpskog projekta u našem kraju, šta rade i da li im se savjest ikad ustalasa, bar malo? Ako su tad imali hrabrosti da sve to rade, zašto danas ne ustanu, kao ljudi, pa kažu : « Jeste, radio sam to i to, jer sam smatrao da je ispravno.»
Đoko Pajić, nekadašnji komandant logora Batković, kaže nedavno kako je bio uvjeren da će lako dokazati svoju nevinost, ali smeta mu sudija, pa je zatražio njegovo izuzeće. Nevinost komandanta koncentracionog logora smrti? Da li se on tada bar jednom zapitao zašto su ti civili dovedeni u logor, i ko ima pravo da ih muči, premlaćuje, ubija, da ih tretira kao stoku za klanje?
Gdje je danas profesor doktor Branko Savić, koji je u SIM novinama ( 15. juli 1992.) napisao i ovo : «I danas ovaj rat što vodimo jeste obračun sa našim domaćim neprijateljem, koji nam zabada nož u leđa već od kosovske bitke. Upravo, došao je čas da jednom zauvijek i sa njima svedemo račune. Dosta smo im opraštali za sva ona zlodjela što su činili srpskom narodu u sprezi sa strancima. Moramo biti prijatelji jedni drugima priznajući zajedničko srpsko porijeklo ili se međusobno tući do uništenja ili – odvojiti se jedni od drugih zauvijek.»
Danas je ugledan advokat Predrag Ješurić, jedan od osnivača SDS-a u Bijeljini i siva eminencija stranke u to vrijeme. Bio je, dakako, i načelnik MUP-a i šef policajaca koji su desetine Bošnjaka, ni krivih ni dužnih, odveli u patnju i smrt. Kad je dobio visoko priznanje, medalju zasluga za narod ( uz Vaju Andrića, Dragu Vukovića i Radenka Vuksića), dao je intervju SIM novinama ( u decembru 1993.). Na početku teksta autor Pero Simić konstatuje da je medalja došla u prave ruke, jer je Jeđšurić jedan od osnivača SDS-a i, uz Ljubišu Savića Mauzera, najzaslužniji « za odbranu od muslimanskog agresora.» Ješurić objašnjava kako je odbijao naloge iz Sarajeva i radio u interesu srpskog naroda, a posebno je zanimljiva njegova uloga u masovnim zločinima početkom aprila 1992. godine. On kaže : « Mnogi naši poslovi su odrađeni pod velom tajni, nije se tada moglo eksponirati, ali mnogim pripadnicima službe je poznato šta smo radili i odrađivali. Veliko učešće u odbrani srpskog naroda je sasvim sigurno odrađeno, naročito u njegovoj pripremi, jer sam u takvoj situaciji bio.»
Danas advokat Predrag Ješurić brani pravo i pravdu, ponekad i kao službeni branilac, imenovan od strane suda.
U Bijeljini žive mirno mnogi koji su agresiju pripremali i u njoj učestvovali svim snagama, ovdje se sigurnima osjećaju i mnoge kolovođe i izvršioci velikosrpskog programa iz drugih gradova. I niko ne želi da se sjeća, niko da kaže da je tada radio po savjesti i da se ne stidi toga. Nekadašnja hrabost je utihnula, kao kod Mladića i Karadžića, koji su se krili kao posljednje babe, pa i po cijenu da zbog toga strada čitav njihov narod. I kad im bacite rukavicu u lice, i kad ih javno prozovete, i kad ih nazovete lažovima – oni šute. Ni glavu da dignu, oni, za koje nikakva tuđa patnja nije bila dovoljno važna. Kao da imaju kičmu od gume.
Mislim da je krajnje vrijeme da se mi, Bošnjaci Bijeljine i Janje organizujemo i podnesemo tužbe protiv svih ovih ljudi, zbog ratnih zločina. Makar zato da se konačno utvrdi šta je istina, a šta laž, ko je kriv, a ko je žrtva. Toliko, bar, dugujemo sebi i onima koji će doći poslije nas.
