(odlomak iz knjige “Majstori mraka”, autora Jusufa Trbića)

Hajrova sam tad vidio posljednji put. Kao i ja, bio je na putu za smrt. Bio sam u staroj zgradi Urbanizma, u kojoj je tada bio smješten Krizni štab SDS-a, na spratu, u velikoj prostoriji, bio je četvrtak, 2. april 1992. godine. Pola sata prije toga četnički vođa, vojvoda Mirko Blagojević, izveo me je iz kuće, tvrdeći da me vodi do Radio-Bijeljine, da pozovemo da se vrati oružje. Dok me vodio prema centru grada suočio sam se prvi put s užasom smrti. Na uglu, ispred velike kuće mesara Redžepa Šabanovića, ležala su tri tijela. Jasno sam raspoznao dvije žene. U dvorištu džamije ležalo je tijelo vitkog muškarca, kožna jakna bila mu je prebačena preko glave. Učinilo mi se, u času, da zemlja poigrava pod nogama. Mrtvi civili na ulicama, krv i zadah smrti… Je li to moguće? Svijet je odjednom počeo da se ruši.  Minut-dva prije toga vojvoda me je proveo pored ulaza u bolnicu. Sve je tu bilo mirno, kao i u Gradskom parku. Ispred zgrade Urbanizma gomila arkanovaca. Jedan od njih odmah me je uzeo «pod svoje». Prislonio mi je cijev na potiljak i nije je više micao.

U prostoriju na spratu ubrzo upade Arkan. Znao sam ga sa fotografija. Pogledao je u mene. «Ti si taj književnik, ti si opasniji od sto snajperista, vi pametni ste sve ovo i zakuhali». Meni se noge odsijekoše. Šta li sam to ja zakuhao, Bože mili, pa ovi ljudi u uniformama ubijaju narod na ulicama, žene i djecu, otkud oni ovdje i ko im je dao pravo da to čine?  Nisam mogao ništa da kažem. Pod prozorom iznenada odjeknu pucanj, kao udar biča. Arkan u dva koraka stiže do prozora i poče da psuuje :»Jesam li rekao da se ovdje ne puca, sad ću te ubiti.» Vikao je tako glasno da sam imao utisak kako se zidovi tresu. Vojnici su stajali kao ukopani. Kad Arkan istrča iz sobe, jedan od njih reče poluglasno drugom : «Budala, ne zna da komandant ima pravo da ubije koga hoće.»

Ubrzo su doveli čovjeka koji mi je bio poznat, ali imena nisam mogao da se sjetim. Visok, vitak, zalizane, tamne kose, bio je izgubljen, kao i ja, s nevjericom je gledao oko sebe. Jedan od arkanovaca je rekao, uz cinični smiješak : « Ovo je snajperista». Odmah su skočili na njega. Udarali su ga kundacima, čizmama, palicom, bio je to užas kakav ni u filmovima nisam vidio. Pred mojim očima sve se to odvijalo kao usporeni film : udarci, muklo stenjanje, i krv svuda po podu. Ne znam koliko je to trajalo, vrijeme kao da je stalo. Kad su se odmakli, čovjek je ležao na podu, glave izobličene od udaraca, nisu mu se vidjele ni oči ni nos, ništa, samo je iz grla izlazilo prigušeno  krkljanje. Uhvatili su ga za ruke i iznijeli.

Nije prošlo mnogo, doveli su još jednog. Odmah sam ga prepoznao. Bio je to Hajrudin Salihagić, zvali smo ga Hajrov, čaršijski čovjek, radio je u «Kurjaku»,  njegov mlađi brato Dedo bio je moj drug. Imao sam utisak da on ne zna ni gdje se nalazi, ni zašto, ni ko su ovi ljudi u uniformama, da, naprosto, ne zna ni koje je doba dana. A bilo je popodne, oko 4 sata, lijep, sunčan dan. Ali, aprilsko sunce nije više dopiralo do nas. Uniformisane zvijeri skočiše ponovo, i ponovo se pred mojim očima poče odvijati krvavi usporeni film. Udarci, stenjanje i krv koja prska po podu, i ja opet nisam mogao odrediti koliko to traje, deset sekundi ili deset sati. Kad stadoše, jedan od arkanovaca okrenu se prema meni : «Uhvati ga pod ruku.» On uze Hajrova ispod drugog pazuha. U tom času, dok smo ga podizali, Hajrov podiže oči prema meni. Nikada neću zaboraviti to izobličeno lice obliveno krvlju, tu bolnu masu mesa i bola, i te plave oči pune užasa koje kao da dopiru sa drugog svijeta. Osjetio sam miris rakije. Hajrov nije bio u stanju ni da se osloni na noge. Odnijeli smo ga niz stepenice u malu prostoriju u prizemlju, i arkanovac ga ubaci unutra, kao vreću.

A zatim zalupi vrata.

……………………………………………………..

-« Bili smo toga dana u mojoj avliji», priča Dedo Salihagić. Hajrudinova porodica je bila s nama : žena Fadila, djeca Heldana i Dino, a tu su bili i naš otac Hajrudin i majka Šuhra. Ja sam se tek vratio, sav van sebe. Otišao sam, kroz avlije, do džamije, do prodavnice preko puta džamije. I taman sam ušao, začujem glasove napolju. Izvirim, i vidim da pucaju u Redžepa mesara. Samo tako, ljudi u uniformama, i on pred njima. Stajao sam i gledao, i nisam bio u stanju ni da se pokrenem. Ubrzo su ubili i Redžepovu ženu, pa Medijinog sina… Čim sam ugrabio priliku, pobjegao sam glavom bez obzira. Kad sam mu to ispričao, Hajrov nije ništa rekao, samo je poblijedio. Ostali smo dugo tu. Osluškivali smo pucnje, nagađali šta se dešava, izvirivali preko tarabe i od nervoze pomalo pijuckali rakiju čekajući…ne znam ni sam šta. Bratu je to dosadilo. «Idem ja do stana», kaže. Mi svi počnemo da ga odvraćamo, kako će na ulicu, puca se, niko ne zna šta se događa, ali on uporan, ne možeš ga zadržati. Izađe kroz kapiju, i više ga nismo vidjeli.

Nije ga bilo sat, nije ga bilo cijelu noć, nema ga ni sutradan, ja zovem na sve strane, niko ništa ne zna. A na ulicu se ne smije. Strah je počeo da nas davi. Otac i majka navalili da bježim, kao da su slutili šta se Hajrovu desilo. Moja žena je bila tad u Njemačkoj, otišla bratu u posjetu i nije mogla da se vrati. Ali, kako da idem, kad Hajrova nema? Sutradan dođoše nekakvi vojnici da me traže. Srećom, ja sam malo prije toga izašao, pa su poručili da se javim u štab. Kakav štab, mislim ja, zar je ovo rat, pa imamo nekakve štabove? To je presudilo. Pomogao mi je moj direktor Đojo Mitrović, sjednem u naš autobus i odem.

Hajrova smo tražili svuda, zvali koga smo stigli, svi  mi, pet sestara i brat Fahrudin, svako je nekoga znao. Ali, od brata ni traga ni glasa. Kao da je u zemlju propao. Naslušali smo se vijesti koje nam nisu dale da spavamo.Te Hajrov u logoru u Batkoviću, te u Beogradu, jedni ga vidjeli ovdje, drugi tamo. Policija ništa ne zna, opština ne zna, a Hajrova nema, pa nema.

I kako tad, tako i danas.»

Ubrzo nakon ovog događaja porodica Hajrudina Salihagića Hajrova istjerana je iz stana. Jedna mrtva glava je bila nedovoljna, kreatorima etničkog čišćenja trebalo je više. Ni porodice ubijenih civila nisu imale pravo na stan, niti pravo na život. Na ulici su se našli žena i djeca, bez igdje ičega. Ali, krvavo knjigovodstvo smrti, koje je započelo u osvit prvoga dana aprila, nastavljalo se sa neumoljivom preciznošću. Sestra Hajrudina Salihagića, Ganiba, izgubila je dva djevera. U svojoj kući ubijena su dva brata njenog muža Ekrema Denjagića, Nedim i Mirsad.

Desetine, stotine ljudi kao da je propalo u neki vrtlog bez dna, u svemirsku crnu rupu, ostala su samo njihova imena koja odjekuju bolno u srcima onih koji su ih voljeli. Njihovi najbliži danas su pomireni sa smrću, ali niko od njih ne može shvatiti kakve su to zvijeri bile u stanju da sakriju tijela, da ih bace niz vodu, odvezu u najtamnije šume, da ih bace u bezimene jame i provalije, ne poštujući osnovno ljudsko i božije pravo – pravo da mrtvac bude sahranjen kako ljudima dolikuje. Zločinci su tako dosegnuli samo dno zločina – pretvorili su svoje žrtve u živu tugu koja će lutati svijetom, bez smirenja, sve dok se njihovo ime bude spominjalo. Ruganje i živima i mrtvima nije bio jedini cilj. Cilj je bio, kao i slučaju koncentracionih logora, da se i ljudska smrt, kao i život, pretvori u obezličeni pojam, u poniženje bez kraja, da joj se oduzme svaka ljudska i božanska dimenzija, da se ljudi, da se čitav narod koji se tako ubija svede na mjeru neljudskog, na mjeru koja nije dostojna postojanja, pa čak ni časne sahrane nevinih žrtava. Sakrivanje ubijenih i duga mora preživjelih – to je dvostruko ubijanje, iza kojeg ostaje samo pustinja u kojoj ne raste ništa ljudsko.

Komentari