Znate li anegdotu o Staljinu iz davne 1956. od koje se ledi krv u žilama…?!

Piše: prof.Slavo Kukić

U vikendu iza nas održana su čak tri stranačka izborna sabora i kongresa – sabori SNSD-a i HDZ-a, te kongres SBB-a. Iza nas je, sudi li se temeljem statistika, ostao praznik stranačke političke demokracije. U prilog tome, uostalom, govore i brojke – 550 delegata na kongresu SBB, isto toliko izaslanika na Saboru HDZ, i čak 800 njih na Saboru SNSD-a.

Je li, međutim, i u stvarnosti tako? Jesmo li prethodni tjedan doista bili u prilici svjedočiti afirmaciji stranačke političke demokracije? Što se mene tiče, ne. Potpuno suprotno, prethodni će vikend ostati u ružnom pamćenju – i članovima triju političkih partija, ali i svim ostalima, onima koji o demokraciji nešto više znaju posebice.  Evo tek nekoliko detalja koji toj tezi idu u prilog.

Niti jedan od triju stranačkih lidera, a sva trojica su se za čelnog čovjeka svojih partija kandidirali i sada, nisu imali protukandidate u trci za još jedan mandat na čelu svojih stranaka. A to, po onome što o demokraciji znam, s istom baš i nema bogzna kakve veze. S tim se, istina, pita li ih se, neće složiti i lideri o kojima je riječ. Dapače.

 

Potpora za dosadašnji rad

U svojim strankama, reći će, oni i nisu imali ozbiljna takmaca. Općinske su organizacije, ponavljali su pred svoje sabore i Dodik i Čović, imale mogućnost predložiti koga im volja. Ali, sve do jedna je, k'o eto, predložila baš njih. Zašto? Jer im je, reći će, potpora za dosadašnji rad bezrezervna. S onim što su, hoću reći, do sada činili, njihovo se članstvo identificira bez ostatka. I zato su jedva čekali da glasovanje otpočne – i da milom vođi svoj glas daju i ovaj put.

Podsjetilo me sve to na jednu anegdotu iz 1956. godine, a u vezi je s dvadesetim kongresom Komunističke partije Sovjetskog Saveza – na kojemu je, tri godine nakon Staljinove smrti, Nikita Hruščov, prvi sekretar Centralnoga komiteta, delegatima kongresa podnio tajni referat. O zločinima svoga prethodnika on je govorio nadugo i naširoko, iznoseći detalje koji su izazivali leđenje krvi u žilama sudionika najvećeg partijskog organa. U jednom momentu, veli anegdota, jedan od delegata nije izdržao. Zašto o tome, prozvao je Hruščova, govorite tek danas, tri godine nakon Staljinove smrti? Zašto o tome, ako ste komunista, niste govorili dok je Staljin bio živ – i njemu u lice? Mrtav-hladan, Hruščov je prekinuo referat i u nekoliko navrata zatražio da se javi onaj tko je pitanje postavio. Ali, dočekao ga je totalni muk – nitko ni da pisne. A onda je Nikita, bez imalo uzbuđivanja uzvratio – eto zato. Iz straha, dakle, da bi zbog „drskosti“ mogao ostati kraći za glavu.

Strah od posljedica je, ruku na srce, presudio i u vikendu iza nas. Nije to, doduše, strah od fizičke eliminacije – one iz Staljinova vremena dakako. Ali, jeste od oduzimanja svega čime se do tada raspolagalo. Zamislite, primjerice, da se, kao kandidata za čelnika stranke, netko drznuo predložiti nekog drugog. I što ako ne prođe – a informacije kojima raspolažete ne ostavljaju ni malo prostora za drugačiji ishod? Nestade vas koliko preko noći – iz stranačke nomenklature, sa stranačkih jasala, iz sustava stranačkoga odlučivanja – i vas i onog koga kao protukandidata lideru isturiste.

Iz SNSD-a i SBB, dakako, ovom mogu kontrirati svojom argumentacijom – i reći kako je glasovanje na njihovim izbornim saborima/kongresima bilo tajno. A to, k'o eto, znači da su delegati imali mogućnost zaokružiti i za i protiv – i da zbog toga ne osjećaju nikakav strah zbog posljedica koje bi, eventualno, mogli pretrpjeti­. Jer, hvalim te Bože, glasovanje je tajno – i nitko nema mogućnost utvrditi kako si glasovao. Onaj, međutim, tko o tehnologiji glasovanja više zna – a izaslanici dviju stranaka među takvima sigurno jesu – zna da tajnost sama po sebi i ne mora biti jamstvo da će vaše opredjeljenje ostati izvan dosega stranačkih moćnika. Ali, sve da i nije tako, onom tko o strahu nešto više znade, jasno je da strah kao psihološko stanje za fakte tobožnje tajnosti baš i ne mari. Ili, kaže jedna narodna, u strahu su velike oči – vidi i ono čega nema, kamo li ono što bi odnekud ipak moglo isplivati.

HDZ-u, međutim, a i njegovu lideru, nedostaje i ta vrsta argumentacije. Jer, na njezinu saboru izostade čak i tajno glasovanje. Izaslanici, izvijestiše iz službe za odnose s javnošću ove stranke, o svome predsjedniku prethodno „odbiše“ glasovati  tajno. Zašto, kažu, glasovati tajno? Zašto, drugim riječima, to ne učiniti kako i dolikuje, javno – da se u bezuvjetnu potporu njegove stranačke pastve uvjeri lider osobno, a i ostatak svijeta istodobno. I da time svijetu bude odaslana i poruka o potpunoj monolitnosti – i ideološkoj i taktičkoj.

 

Demokratsko ozračje

Recimo da je tako – iako nije. Ali, u tim uvjetima se za strah više ne može reći kako je iracionalan. U takvoj je situaciji, naprotiv, on i više nego realan. I to je jasno i posljednjem HDZ-ovom saborskom izaslaniku – baš kao što je bilo i delegatu dvadesetog kongresa koji se odluči ne javiti na poziv „neka se javi tko je to rekao“ njegova generalnog sekretara.

S druge strane, argumentacije za teze o demokratskom ozračju nedostaje i Dodikovim sabornicima. Jer, tamo gdje demokratsko ozračje postoji, ne postoji i strah od javnosti. A tu vrstu straha se u saborskom zasjedanju SNSD-a prethodnog vikenda ne može dovoditi u pitanje. Prisjetimo se, uostalom, sa sabora ove stranke novinari su istjerani. Zašto? Vrag bi ga znao. Što se mene tiče, daleko od pameti nije mogućnost kako je to učinjeno zbog straha da bi jedan od uglednih članova, koji se na saboru ipak pojavi, mogao zametnuti kavgu – pa bolje da se to dogodi izvan očiju javnosti. To uvjerenje u pitanje ne mogu dovesti i svi demagoški trikovi prvog čovjeka SNSD-a nakon što je sve završeno. Čovjek se, tobože, čudom čudio „propustu“ koji su u odnosu na novinare napravili organizatori – jer da, eto, o tome on sam baš ništa „nije znao“. A povjerovati u to isto je što i naiva na razini petogodišnjeg djeteta.

Saborsko/kongresna okupljanja protekloga vikenda, doduše, ne treba doživljavati isključivo kao deformacije u shvaćanju demokracije triju tretiranih stranaka – iako, oni jesu i to. Ali, te deformacije upućuju i na one unutar bosanskohercegovačkog političkog miljea. Da nije tako, ne bi bilo ni onoga čemu se svakodnevno dade svjedočiti. Prisjetimo se, uostalom, načina na koji se odlučuje u parlamentima na svim razinama. Odluke, zapravo, donose stranački lideri, a parlamentarci su tek neka vrsta tehničke transmisije. To je, razumije se, moguće jedino tamo gdje je logika podaništva – ista ona koja je do izražaja došla i prošlog vikenda. Uz dodatak, dakako, ista je logika imanentna i većini drugih političkih partija – i značajnije bi promjene nerealno bilo projicirati i u vremenu sljedećih barem desetak godina.

 

(depo.ba)

Komentari