Neinformisani ustavobranitelj

Piše: Gordana Katana

Nema istupa predsjednika Republike Srpske i lidera SNSD-a Milorada Dodika, niti teme koju komentira a da se u konačnici ona ne završi na priči o Dejtonskom mirovnom sporazumu. U maniru Avrama Petronijevića, Atojana Simića, Ilije Garašanina… srpskih ustavobranitelja iz polovine 19. stoljeća upamćenih po borbi protiv samovolje kneza Miloša Obrenovića, Dodik već godinama tvrdi da je u Bosni i Hercegovini jedan od rijetkih branitelja Dejtonskog sporazuma i u njega inkorporiranog ustava ove zemlje. Naravno, ne voli Dodik Dayton BiH radi, nego zbog njenog entiteta Republike Srpske i nadležnosti koje joj omogućavaju da, manje-više, funkcionira kao država u državi. Otuda je cjelokupna javnost ostala iznenađena izostankom upravo njegove reakcije na deklaraciju Hrvatskog narodnog sabora, donesenu prošle subote u Mostaru.

HNS, svjestan da dogovor o ustavno-teritorijalnom preustrojstvu BiH nije moguće postići na bazi konsenzusa tri konstitutivna naroda, u deklaraciji zaziva novu međunarodnu konferenciju o BiH kako bi se “žurno ispravile one nepravde, nelogičnosti i neracionalnosti koje su do sada bile uzrokom nacionalnih frustracija i blokada u funkcioniranju sustava”. Ustavno uređenje skrojeno u Daytonu za Hrvate u BiH postalo je tijesno, ističe se u Deklaraciji HNS-a, te predlaže “nova racionalnija teritorijalna organizacija zemlje, koja će na jednak način uvažavati njezina tri nacionalna entiteta”. Uz izmjene Ustava i Izbornog zakona BiH u dijelu koji se tiče izbora izaslanika u Dom naroda Federacije BiH i Vijeće naroda Republike Srpske. HNS smatra “da je potrebno usvojiti nužne izmjene koje će izjednačiti ovlasti zastupničkih i domova naroda u potvrđivanju izvršne vlasti te osigurati da je za odluke u domovima naroda potrebna, osim opće, i natpolovična većina u klubovima konstitutivnih naroda”.

Iz perspektive odnosa i SAD-a i Evropske unije prema BiH, teško da je moguće da u međunarodnim krugovima postoji iko ko bi u ovom trenutku bio spreman na raspakivanje Daytona. Evropskoj uniji danas mnogo je važnije da BiH do kraja konstituiše novu vlast, uspostavi mehanizam koordinacije i kao i ostatak regiona krene bržim korakom ka integracijama EU i provede reforme koje će zemlju izvesti iz opšteg siromaštva. Tako gledano, Deklaracija HNS-a spisak je želja stavljenih na papir za koje je malo vjerovatno da će se u dogledno vrijeme realizirati. Ali sve to teško da može objasniti zašto Dodik konstatuje da ne vidi “razlog zbog kojeg se digla tolika galama oko Deklaracije”. Pojasnio je lider SNSD-a da je “legitimno pravo hrvatskog naroda da javno iskaže svoje želje o tome u kakvoj bi BiH želio živjeti, kao što su i legitimne ideje RS-a o njegovoj samostalnosti”.

Svjesno ili ne, cijelo tumačenje Deklaracije, za koju je pred novinarima ustvrdio da je nije ni pročitao, Dodik je prebacio na prostor Federacije BiH, odnosno na nezadovoljstvo bosanskih Hrvata Vašingtonskim sporazumom. Koji se stoga, što se njega tiče, može mijenjati, jer to ni na koji način ne dotiče RS, odnosno njegovu teritoriju i nadležnosti. Iz tako olakog gledanja na Deklaraciju, može biti da nju, istini za volju, Dodik nije pročitao. Ali, ako je njemu to bilo mrsko, malo je vjerovatno da to nisu učinili ini savjetnici, “eksperti” u njegovom kabinetu. I da nikoga od njih nije zažuljao zahtjev za promjenom nadležnosti Vijeća naroda RS-a, koji bi trebao dobiti status drugog parlamentarnog doma umjesto puke karikature koja samo formalno zadovoljava ustavno načelo ravnopravnosti konstitutivnih naroda koju sada ima, ali i način izbora ministara u Vladi RS-a koji bi trebali biti izraz političke volje konstitutivnih naroda, a ne partija koje imaju parlamentarnu većinu.

Još čudnija jeste činjenica da je na Saboru HNS-a za Deklaraciju glasala i “najveća hrvatska perjanica SNSD-a” Nada Tešanović. Iako je Tešanović predsjedavajuća Vijeća naroda RS-a i članica Kluba Hrvata, ona je, prije svega, član Izvršnog odbora SNSD-a. I kao takva je dospjela na poziciju koju obnaša. A znajući kakva partijska disciplina vlada u SNSD-u, malo je vjerovatno da se na Saboru obrela bez saglasnosti “dragog vođe”.

Povjerovati da Dodik mijenja politički kurs prema BiH mogu samo naivni. Jer onaj kome je i donošenje zakona o gasu na državnom nivou “prenos nadležnosti s entiteta na državu koji RS nikada neće dozvoliti”, teško da je spreman svoju podršku dati korjenitim teritorijalno-ustavnim promjenama u BiH. Dese li se, iluzorno je, tim prije, očekivati da bi RS od njih bio izuzet.

Na koncu, možda je Dodik, ipak, koliko god to pokušavao prikriti, ostao i zatečen i povrijeđen postupkom svog, zvanično jedinog i najboljeg političkog saveznika u BiH Dragana Čovića. Jer da se podsjetimo, sve do konstituirajuće sjednice Predstavničkog doma Parlamenta BiH vjerovao je u čudo u kojem će formiranje vlasti na državnom nivou Čović usloviti učešćem u njoj SNSD-a, a ne članica Saveza za promjene. Ali Čović je izabrao interese HDZ-a, a ne Milorada Dodika. Sada će, po svemu sudeći, čvrsta prijateljska obećanja biti iznevjerena i pri formiranju Vlade Federacije BiH. A onaj koji je proteklih osam godina Bosnom i Hercegovinom vedrio i oblačio ostavljen je da svoju silu demonstrira samo u RS-u u kojem ionako mršavu izbornu pobjedu u vlasti dijeli sa SP-om, DNS-om i satelitima koji su mu podršku već podebelo naplatili.

 

(oslobodjenje.ba)

 

Komentari