Piše: Josip Vričko

Srpsko je junaštvo neupitno. Ali, danas, ipak, nekako drugačije. Danas, evo, Srbin izgubi naočale u Bosni i odmah uđe u narodnu pjesmu. Konkurs za Kosovku djevojku je još otvoren

I danas su, sad već nekoliko dana otkako su u Potočarima junački pale naočale srbijanskog premijera, vrlo važni brojevi. Pa se, evo, specijalnom istragom utvrđuje je li bilo više ovih iz SIPA ili onih Bakirovih osobnih pretorijanaca, zaduženih da Vučiću ne smije ni dlaka – o, sad već, nesretnim naočalama da i ne govorimo! – falit. No, brojevi su zapravo, otpočetka bili važni. A prvi su počeli Srbi. Direktorica Oxford centra Jelena Radojković napisala je britanskom veleposlaniku u Beogradu Denisu Cliffu jedno vrlo potresno pismo. Istina, ne možda tako dirljivo kao ono Tomislava Nikolića kraljici Elizabeti, ali zato puno povijesnih podataka. (Uostalom, predsjednik je, ipak, predsjednik, a i kraljica…)

Tako je direktorica, još nesigurna u rusko povijesno Njet, održala britanskom diplomatu na privremenom radu mali čas srpske povijesti. Kako bi, je li, Srbe više volio. Slijedom čega je Cliff bio u prilici doznati da je u Prvom svjetskom ratu poginulo 1,5 milijuna Srba.

Nije lako Srbin biti

Ali, nije to ništa! U Drugom svjetskom ratu je izginulo dva milijuna Srba u, veli Radojkovićka, najvećem genocidu nad srpskim civilima. I kad zbrojite 1+1, to jest dva rata, dobijete 3,5 milijuna mrtvih Srba za tridesetak godina. A što ako direktorica pretjeruje?! Ma ne pretjeruje! Jer da je tako, ne bi ovih dana inspirirala jednog aforističara koji je napisao Srba je sve manje, ne može to svako biti! Međutim, kao što (sad) znamo, Britance, čini se čak ni kraljicu, nisu ganula tužna srpska pisma o svim tim palim Srbima. Nekako se stječe dojam kako se na Otoku više brinu za sadašnje Srbe. Možda dijelom i zbog toga što ih je sve manje.

No, brojevima se, baš nekako prije no što će odlučiti da krene Mladićevim stazama revolucije, bavio i Aleksandar Vučić, kazavši kako u Bosnu ide uzdignuta čela, jer 99,99 posto Srba nije ništa krivo u prošlom ratu. Budući sebe nije vidio u onom zločinačkom promilu, stvarno se i zaputio na daleki put. Usto, mislio je da ako je već živu glavu (i naočale) izvukao s Grbavice i Jevrejskog groblja, ni u Potočarima ga ništa ne smije iznenaditi. Pokazalo se, međutim, da Srebrenica nije bila zaštićena zona. Kao ni ‘95. – uostalom!

Sječa knezova

Na temelju čega je (njegov) ministar pravde Nikola Selaković pravedno procijenio kako se u prošlu subotu, na obilježavanju – što bi kazala RTRS, nasljednica Acine Srne – 20. godišnjice srebreničkih događanja, nije dogodio pokušaj atentata na jednog premijera, nego pokušaj višestrukog ubojstva. Da nije bilo onog, sad već, glasovitog kišobrana, tko zna kako bi sve to završilo. (Mada ne vjerujem kako će ikada u Srbiji biti prihvaćena narodna mudrost: Kišobran glavu čuva, šubara je kvari!)

Čuj, kako?! Pa, sječom knezova, dakako! Ipak, po mom skromnom sudu, najbolju ocjenu tih događanja dao je povjesničar iz Laktaša Milorad Dodik, procijenivši – s, doduše, distance – kako je napad na Vučića napad na Srbiju i cio srpski narod.

Pa, evo, prijeti realna opasnost da se rečeni aforističar potvrdi kao dobar, mada i zloguki prorok. Strah da je Srba sve manje pokazuje se opravdanim. Baš kao i to da Srbin ne može svatko biti! Pogotovu, misli Dodik, u Sarajevu. Zato je – a, evo, nije već pet-šest dana – pozvao sve Srbe da se povuku iz državnih institucija. A ako (već) neće poslušati ovu njegovu prekomandu, onda neka u Sarajevo nose kišobran. Naočale – nikako!

P. S. Ima nemali broj onih koji se čude zašto Vučić nije poslušao vlastitu Bezbednosno-informativnu agenciju koja ga je upozorila da se neće naočala nanosati?! A Nikolić, nakon što je ono pao Orić, jeste. E, pa, odgovor je lak: ljudi koji su, poput Tome Grobara, godinama radili na groblju, naprosto osjete opasnost.

 

(oslobodjenje.ba)

Komentari