Ko su čuvari mira u Bosni i Hercegovini: Tražiti pomoć za jaču državu

Piše: Mehmed Pargan

Nedavno deblokiranje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju EU, samo jednim potezom Beograda, potvrđuje ispravnost ove teze.

Nedavni događaji potakli su rasprave o ratu na Zapadnom Balkanu. Dvadeset godina trajao je period bezuspješne dekontaminacije od rata društava u regionu. Svi su željeli da se oni drugi odmaknu od tekovina rata, a opsjednuti svojim nacionalizmima svi su imali rezervu i nepovjerenje prema drugima. Hapsili su ili zahtijevali hapšenje “tuđih“ zločinaca, pri tome od “svojih“ gradeći heroje nacije. Suptilno su, pod krinkom nacionalnih interesa, nametnuti obrasci po kojima se postaje sin nacije, a sve pod maskama antifašizma.

Prošle sedmice cijeli Balkan uznemirile su slike iz Knina, u kojem se klicalo “za dom spremni“ prilikom obilježavanja godišnjice vojne operacije “Oluja“. Posljednjih godina ustaška ideologija sve je prisutnija u Hrvatskoj, što izaziva strah unutar zemlje, ali i kod susjeda. Na drugoj strani, četništvo je dobilo legitiman status u Srbiji. Stoga je besmislena korespondencija koja se vodi čak na diplomatskom nivou na relaciji Beograd − Zagreb, u kojoj jedni druge optužuju za rehabilitaciju četništva, odnosno ustaštva.

Rehabilitacija zločinaca

Lažna pacifizacija srbijanskog društva dostigla je svoj vrhunac. Rehabilitiran je Draža Mihajlović, priprema se rehabilitacija Milana Nedića, Ljotićeva ideologija prepoznaje se kao nacionalni program, a sve su glasniji oni koji smatraju logičnom i neophodnom rehabilitaciju Slobodana Miloševića. Ovi problemi podgrijali su i separatističke tendencije kod dijela političkog rukovodstva Srba u BiH.

Najavom referenduma Banja Luka je poručila da je spremna ići do kraja. Politika isključivosti dovela je cijelu zemlju u ozbiljnu političku krizu. Prateći Banju Luku, formalno nepostojeća Herceg-Bosna pokušava uhvatiti posljednji voz. Prošle sedmice su veterani rata HVO zatražili od Dragana Čovića da krene u aktivnost stvaranja hrvatskog entiteta, a ako to ne učini do izbora, onda će oni “znati kako to učiniti“.

Zašto je Dodik odlučan ići do kraja? Zato što nema realne snage koja će ga zaustaviti u tome!? Bošnjacima, kao integrativnoj snazi BiH, nedostaje načina da spriječe referendum. Međunarodni faktor se de facto odlučio da bude po strani. Čak i u slučaju da RS donese odluku o otcjepljenju, Bošnjaci nemaju odgovor, jer nemaju slobodne vojne efektive koje bi mogle spriječiti raspadanje zemlje. Sudske presude Banja Luka ne poštuje. Svi vojni, obavještajno-sigurnosni i policijski resursi dio su sistema, koji u redovnom funkcioniranju ima obavezu čuvanja granica i održavanja mira, ali svi znaju da bi vanredna situacija taj sistem brzo primorala na transformaciju.

Oružane snage BiH potpuno su nacionalno segmentirane i za kratko vrijeme, od samo nekoliko dana, one bi bile razdvojene na nacionalne vojske. Polazne pozicije i istočnih i zapadnih susjeda 1995. godine bile su lošije nego sada, jer su bile opterećene Srebrenicom, etničkim čišćenjem RS-a, logorima Herceg-Bosne i ubijanjem civila. Danas je geopolitički kontekst totalno nepovoljan za muslimane.

Ne zaboravimo da su potpise na Dejtonski mirovni sporazum stavili predsjednici BiH, Srbije i Hrvatske. Ako pođemo od povijesnog iskustva i logike da mirovni sporazum potpisuju zaraćene strane, onda je jasno da su susjedne zemlje ravnopravno sudjelovale u ratu. U protivnom, zašto bi potpisivale mirovni sporazum?

Jalovi razgovori

Bošnjačkoj političkoj eliti već dvadeset godina serviraju se jalovi razgovori i sporazumi s Mostarom i Banjom Lukom. Međutim, posljedice rata moraju se otklanjati na isti način kao i rat – dakle, pregovorima sa Zagrebom i Beogradom. Nedavno deblokiranje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju EU, samo jednim potezom Beograda, potvrđuje ispravnost ove teze. Nedopustivo je da komunikaciju s Beogradom obavljaju isključivo Srbi iz BiH, jer Srbija i BiH su ravnopravne, međunarodno priznate države i odnosi se među njima moraju odvijati na uobičajenoj diplomatskoj razini.

U takvim okolnostima bošnjačka politika mora u interesu jačanja BiH relativizirati ovdašnje političke centre, koji sinhronizirano blokiraju svaki korak ka jačanju zemlje. Ako je mirovni sporazum u Daytonu okončao neprijateljstva i od naših susjeda napravio naše prijatelje, onda od prijatelja treba tražiti pomoć za jačanje države BiH i relaksiranje unutrašnjih odnosa. Svi oni koji žele razbijati ovu zemlju njeni su neprijatelji i spram njih se mora zauzeti jasan stav, kako se zauzima u svim zemljama svijeta. Ako Dayton nije u okruženju stvorio prijatelje BiH, onda se i spram takvog odgovora mora tražiti rješenje.

Mnogo je načina kako da se postavi bošnjačka politika u ovom trenutku spram stanja u kojem se Bošnjaci nalaze. Međutim, najopasniji je postojeći odnos u kojem dolazi do narušavanja ravnoteže naoružavanja u regiji. Drugo, zvanična bošnjačka politika prinuđena je da zastupa interese cijele BiH i ne može se svesti samo na interese Bošnjaka, a Islamska zajednica se ne treba i ne smije miješati u politička i vojna pitanja.

Na kraju, bošnjačka (odnosno svaka probosanska) politika mora preispitati ulogu Upravnog odbora za provedbu mira u BiH (PIC). Nama u BiH treba jasan odgovor da li je PIC odustao od Daytona. Od tog odgovora ovisi budućnost ove zemlje. Ako nije odustao, onda mora zaštititi mir.

 

(Faktor.ba)

Komentari