Piše: Jusuf Trbić
U prošlu nedjelju stigla očekivana vijest: propali pregovori o Izbornom zakonu. Narod odahnuo. Pa se opet zabrinuo kad je jedan od pregovarača rekao da će možda, nadajmo se, može biti a može i ne biti, sve opet biti nastavljeno u neizvjesnoj budućnosti. Čović, koji udara na državu od jutra do večeri, izjavio da je neprihvatanje njegove volje udar na državu. Dodik, koji razvaljuje BiH svakoga dana već godinama, poručio da je ovo upereno protiv BiH. Valjda se brine za otadžbinu. Bošnjački političari ne mogu da se slože ni oko toga treba li nam izmjena zakona ili ne treba. Za to vrijeme invazija na Ukrajinu ostavlja sve više krvavih tragova i prijeti globalnom kataklizmom, cijene divljaju kao nikad, život postaje sve teži, a bahatost naših poglavica prelazi sve granice, ali ko da se nervira zbog toga, kad je na dnevnom redu Izborni zakon?
Čini mi se da više nije pitanje kako mijenjati postojeći Izborni zakon, već zašto ga uopšte mijenjati. Ako ne valja, treba ga ukinuti, pa praviti novi. Ne može se više krpiti izbušeni lonac. Na to su upozoravali brojni pametni ljudi u ovoj zemlji. Zakon je zasnovan na pogrešnoj osnovi – na etničkoj podjeli, a to je glavna rak-rana ove države i društva. “Razgovori oko Izbornog zakona BiH određeni su etničkim premisama koje podrazumijevaju da se država posmatra kao teritorija tri etničke grupe koje su “suverene“ i koje raspolažu državnom teritorijom kao “plemenskom baštinom“. U takvom polaznom sklopu jasno je da država ostaje zarobljena u predstave etničko-religijskog tumačenja društvenih odnosa i onesoposobljena da bude zasnovana na vladavini prava i poštivanja ljudskih prava”, kaže Senadin Lavić. Ima li ikoga kome ovo nije jasno?
Ima, naravno. Usred razgovora jedan od dva glavna pregovarača, Bakir Izetbegović, kaže kako je glavni zadatak popravljanje odnosa Bošnjaka i Hrvata. Šta to uopšte znači? Odnose mogu imati političke stranke, institucije, teritorijalne jedinice ili organizacije raznih vrsta, ali ne mogu etničke skupine. Osim pojedinačno. Recimo, ako je muž Bošnjak, a žena Hrvatica, ili obrnuto, tada oni mogu popravljati svoje odnose. Nije nužno ni da budu u braku. Ali čitave etničke grupe, kojima se ovdje tepa da su narodi – ne mogu imati međusobne odnose. Njihov život regulišu zakoni, pravila koja svi moraju poštovati, pravila koja se odnose na građanina, ali i na kolektivittete. O tim pravilima odlučuju zakonodavni organi, a država obezbjeđuje da se to poštuje. U normalnim zemljama etničko porijeklo je privatna stvar svakog pojedinca i ne postoji političko predstavljanje etničkih grupa. U Evropi je to nonsens. Ta opštepoznata činjenica čini se da je nepoznata drugom od bošnjačkih pregovarača, Elmedinu Konakoviću, koji u CD-u Senada Hadžifejzovića kaže: “Ja spadam među ljude koji smatraju da Hrvati treba da biraju svog člana Predsjedništva.” Nevjerovatno! U dejtonskom Ustavu piše da članove Predsjedništva biraju građani, i to dvojicu iz FBiH, od kojih jedan mora biti Bošnjak, a drugi Hrvat, i jednog Srbina iz RS-a. Oni ne predstavljaju narode, već sve građane države. Svakoga od njih biraju svi građani jednog i drugog entiteta, i Dodik nije predstavnik Srba, niti su druga dvojica predstavnici svojih naroda. Ali, Konaković želi da se donese rješenje koje će dalje produbiti etničku podjelu, čak i ispod onoga što Dejton daje, dakle: da svaka etnička grupa sama bira svog predstavnika, što bi bio jedinstven primjer u svijetu. Od toga do konačne podjele države ostaje onda mali korak.
U komentaru neposredno nakon propasti pregovora Nermin Nikšić kaže da je vrijeme da se izborimo “za normalnu državu svih njenih građana i naroda u skladu sa demokratskim standardima ili ćemo ostati u blatu etnonacionalnih podjela. Nalazimo se pred jednostavnim izborom.” Građani BiH zaslužuju savremeno građansko uređenje, kakvo imaju sve druge evropske države, kaže on, i dodaje: “Ništa više, ali i ništa manje od toga. U ime svoje stranke, SDP, on je još ranije predložio da se prepiše izborni zakon bilo koje zemlje u Evropi, umjesto što se pokušava produžiti i produbiti anticivilizacijska etnička podjela, koja ima samo jedan cilj: da omogući dalju vladavinu korumpiranih nacionalista i obezbijedi ono što su pokrali iz naših džepova.
Iz perspektive etno-nacionalista građanska država je bauk, nemoguća misija. To su nedavno otvoreno potvrdili Čović i Dodik pred europarlamentarcima, pri čemu je Dodik iznio nevjerovatan rasistički stav. Zapanjene evropske poltičare zapitao je zašto njih, bosanske Srbe, guraju da žive s muslimanima, kad su se oni, Evropljani, borili protiv muslimanske države (ISIL). Sjećamo se i Čovićeve izjave kako je uvođenje građanskog sistema u BiH – “puzajući šerijat”. Izjednačiti jedan narod sa zločinačkom organizacijom, to može samo zločinački um. Nazvati građansko društvo, kakvo ima sav normalan svijet, puzajućim šerijatom, dakle sistemom pravnih normi jednog dijela svijeta, to može samo glupi nacionalistički um. Nikad od tih ljudi nismo čuli odgovor na pitanje: kako to da građansko društvo može imati cijela planeta, i Evropa i Amerika, mogu i Srbija i Hrvatska, mogu i RS i dijelovi Bosne pod upravom HDZ-a, svi mogu, samo Bošnjaci u svojoj državi ne mogu?
Zanimljivo je još nešto. Poznato je da građansko društvo štiti u prvom redu one koji su u manjini, a hrvatska etnička skupina ne prelazi danas deset posto bosanske nacije. Logično bi bilo da upravo hrvatske političke stanke insistiraju na takvoj državi, jer bi im ona pružila najefektniju zaštitu. Umjesto toga, oni zagovaraju koncept etničke podjele na tri naroda, zaboravljajući da u takvom uređenju, po pravilu, te grupe imaju vlast proporcionalnu njihovoj brojnosti. To znači da bi, u svakoj uređenoj državi, Hrvati imali učešče u vlasti od desetak posto. Ni manje, ni više. A i BiH će jednog dana biti takva država, htio to Čović ili ne. Pa, zašto to HDZ radi?
Odgovor na to pitanje dao je sam Dragan Čović na čuvenoj sjednici Skupštine RS-a, na kojoj je poručio Dodiku i njegovima da čuvaju “svoju Republiku Srpsku”. On je tada rekao da se nalazimo pred Dejtonom 2. Dakle, očekuju se promjene, pa treba da se, na bilo koji način, betonira etnička podjela, dok nije kasno. Uz to, radi se o ljudima koji ne vide svijet izvan granica etničke podjele, pa se boje narednog popisa stanovništva, na kojem bi Bošnjaci, prema nekim ozbiljnim projekcijama, mogli imati preko 60 posto. Ali, zar nije onda logično da traže građansko uređenje, jer to je najbolja brana protiv bilo čije majorizacije? Ne, suština je u tome da oni, slijedeći Tuđmanovu politiku (kao i dodikovci Miloševićevu) vide samo jedno rješenje: cijepanje BiH i pripajanje njenih dijelova Hrgvatskoj i Srbiji. I od toga ne odustaju, pa šta košta nek košta. Tome služi i čvrsti savez Čovića i Dodika, Beograda i Zagreba, tome služi i sluganstvo prema Putinu, tome služi i model “srpskog sveta” i Otvorenog Balkana, zbog toga i podrška nekih evropskih desničara sklonih rasizmu, zbog toga i čitav ovaj cirkus sa promjenama Izbornog zakona koje treba da garantuju vječitu etničku podjelu.
Svakom normalnom čovjeku je jasno da svaki naredni razgovor o (novom) Izbornom zakonu i promjenama Ustava mora da se obavlja u parlamentu, a ne po hotelima, i svaka rasprava mora poći od modela moderne, građanske, sekularne BiH, od provedbe presuda Suda pravde i prava svakog građanina ove države. A mi, koji nemamo drugu domovinu osim BiH, treba to da podržimo, ako treba i izlaskom na ulice. Drugog nam nema.
