Ako laže popis, ne laže Srpska: Koliko je zaista RS multietnična?

Piše: Meša Pargan

Narodna skupština Republike Srpske (NSRS) odbacila je rezultate popisa stanovništva BiH iz 2013. i najavila da će objaviti svoje rezultate samo za područje RS-a. Stotinjak hiljada Bošnjaka, za koje ove vlasti smatraju da nisu rezidenti, odnosno da se ne mogu smatrati domaćim stanovništvom, bit će izbrisano.

Iako su rezultati popisa za nivo cijele BiH od Vlade i Narodne skupštine proglašeni nevažećim, oni su posljednjih dana korišteni kao argument srpskim političarima i nekim intelektualcima (koji su u njihovoj funkciji), da dokazuju da je RS multietnička, a da to FBiH nije. Ta je tvrdnja tako agresivno plasirana čak i od nekih sarajevskih novinara imajući jasnu tendenciju da prostor na kojem su Bošnjaci u većini proglasi rigidnim vjersko-nacionalističkim ambijentom u kojem Srbi ne mogu imati mir, sigurnost i slobodu – što im daje pravo i historijsku obavezu da se odvoje na svaki način od tako opasnog prostora.

Za početak Srbi moraju ozvaničiti svoju verziju popisa iz koje će biti izbrisani deseci hiljada Bošnjaka. Koliko je zaista Srpska multietnična, kako je nastajala njena multietničnost i da li je uopće multietnična?

Bio sam svjedok da je navečer 7. aprila 1992. srpsko stanovništvo listom napustilo Zvornik i pod plaštom noći prešlo u Srbiju. Od vojnih i civilnih vlasti dobili su informaciju da Zelene beretke spremaju napad na Zvornik (da podsjetimo da su ključni ljudi i vojnih i civilnih vlasti u ovom gradu osuđeni u Beogradu za ratne zločine počinjene nad Bošnjacima). Narednog jutra JNA i paravojne formacije okupirali su grad, a tijela stotina civila su ostala na ulicama.

Bošnjaci su protjerani skoro do posljednjega, a njihove kuće su opljačkane, sve džamije spaljene ili srušene. Ostali su živi samo oni koji su spas našli na slobodnoj teritoriji Kamenice ili Sapne. Kada su JNA, srpska Teritorijalna odbrana i paravojne formacije iz Srbije ovladali Zvornikom srpsko stanovništvo se vratilo. Ubijeni civili su pokopani u masovne grobnice, a preostali živi završili su u koncentracionim logorima. Krv sa ulica spirana je šmrkovima Komunalnog preduzeća danima! Samo 1. juna je oko 700 muškaraca zarobljeno i nakon torture u logorima, ubijeno u jednom danu.

Bio sam svjedokom pokušaja provođenja istoga scenarija u Tuzli. Navečer, 14. maja 1992. većina srpskog stanovništva je u nekoj vrsti kolektivne tajnosti napustila ovaj grad. Da je Tuzla 15. maja 1992. zauzeta od strane JNA, Srbi bi se vratili i nastavili ovdje živjeti, a oko 100.000 Bošnjaka bi završilo u progonu, kao što su i oni iz Banje Luke, Prijedora, Zvornika, Bijeljine, Brčkog… Srbi koji su ostali u Tuzli dijelili su sa drugima terete toga ostanka, glad i granatiranja. Istina, dešavali su se i izolovani incidenti u kojima su neki civili preživjeli torture. Međutim, 1994. godine Općina Tuzla, predvođena načelnikom Selimom Bešlagićem, izdvojila je sredstva da se sanira pravoslavna crkva u ovome gradu, oštećena granatama Vojske RS-a sa Majevice. Bilo je to vrijeme gladi, kada je cijela regija bila blokirana mjesecima. Taj čin obnavljanja crkve, bio je obnova duha jednog grada i jednoga naroda. Pokazivanje puta kojim treba ići Tuzla, BiH i Bošnjaci.

Godinama sam poslije rata sa rahmetli Fadilom Banjanovićem odlazio u sela gdje se vraćaju Bošnjaci. Proces povratka je bio težak, bio je praćen napadima, dešavala su se ubistva, a u sprečavanje i zaustavljanje povratka Bošnjaka bilo je uključeno kompletno društvo: političari, intelektualci, mediji… Još nisu rasvijetljena ubistva Melihe Durić i nekih drugih civila, nakon kojih je proces povratka skoro zaustavljen.

Vlasti su imovinu Bošnjaka čak i zvanično dijelile i dopuštale da se krčmi i otima. Za srušenih 750 džamija i mesdžida, koliko je do sada javnosti poznato, nije napravljena ni jedna krivična prijava. To je bila politika i strategija vlasti RS-a. Bio je to način stvaranja multietničnosti Srpske! U zadnjim godinama sprečavanje povratka u multietničku Srpsku vrši se kroz donošenje zakona o prebivalištu, o premjeru i katastru, o policiji itd. Samo ime entiteta sugeriše da je potpuno multietnična – srpska!

Dok su Bošnjaci po cijenu života željeli da se vrate na svoja ognjišta, srpska politika je smatrala da će Srbi ostankom u RS-u, demografskim inženjeringom, osigurati nadmoć, osamostaljenje i nezavisnost. Politika je od 1995. stimulirala Srbe da napuste FBiH. Sjetimo se da su u procesu reintegracije Sarajeva Srbi prenosili čak i svoja groblja u Podrinje, na Romaniju… Dok su se Bošnjaci vraćali i ulagali u obnovu svojih domova, vlasti RS-a su izbjeglim Srbima dodjeljivale zemljište i finansirale izgradnju kuća u RS-u. O tome danas svjedoče velika naselja oko Zvornika, Brčkog, Bijeljine. U njima su ljudi koji su svoja imanja u FBiH mahom prodali. Jednom dignuti sa ognjišta oni nemaju emotivnu vezu sa novom sredinom i traže načina da idu dalje, u Srbiju ili u evropske zemlje.

Vlasti RS-a, koje nisu uspjele spriječiti povratak prognanih Bošnjaka, danas žele kroz procenat stanovništva na popisu izraziti stepen multietničnosti. Tim procentom ustvari žele prikriti svoju politiku etničkog čišćenja i humanog preseljenja, utkane u ideologiju Radovana Karadžića, koju baštine. Stvarno stanje u Srpskoj je takvo da svako javno preduzeće ima svoju pravoslavnu krsnu slavu, da MUP Srpske ima krsnu slavu, da srpska komponenta Oružanih snaga, Srpske šume, Telekom Srpske i sama Republika Srpska imaju krsnu slavu. I imaju multietničko ime!

Naučio sam da ću najbrže vidjeti stepen multietničnosti jedne sredine ako pogledam odjavne špice u emisijama nekog javnog servisa. Na RTRS-u i drugim medijima u Srpskoj su baš multietnička – apsolutno srpska!!!

 

(Faktor.ba)

Komentari