Piše: Emir Imamović

„Danas opet, oni s ‘pogrešnim’ imenom, ‘pogrešnom’ adresom stanovanja i ‘pogrešnom’ bojom kože stalno su pod pritiskom dokazivanja svoje lojalnosti, a ovih se dana sve francuske muslimane poziva da se jasno ograde od terorizma i marširaju ulicama.

Dakle, svi su suspektni osim ako ne dokažu suprotno“, rekao je, između ostalog, sarajevski pisac i školski profesor, Igor Štiks, u intervjuu za portal Forum.tm, napravljen povodom terorističkog napada na redakciju Charlie Hebdoa u Parizu, gradu u kojem je, također, Štiks jedno vrijeme stanovao.

„Kome, ba, da se mi prilagođavamo?“, čuveno je pitanje/urlik Mustafe Cerića iz vremena prije nego je razdužio opremu reisu-l-uleme u Bosni i Hercegovini. Prevedno na jezik trenutka i postparišku klimu, izgovoreno iz usta onih koji, uglavnom, za Cerićevim dobom žale, to pitanje glasi: „Kome, ba, da se mi izvinjavamo?“; odnosno: „Kome, ba, da mi dokazujemo lojalnost?“

„Da li smo mi, muslimani, krivi za ovo što se dogodilo u Parizu? Da li smo krivi za sve, pa i zato što postojimo? Jašta smo! Za druge znamo da nas krive. Ali ima i onih ‘muslimana’ koji stvarno pomisle da mi i jesmo krivi. Takvi misle da se trebaju i izviniti za nešto, što zapravo, nisu uradili. Izvinjavamo se kad smo žrtve. Izvinjavamo se i kada to nismo. A ja ih pitam: Trebamo li se izviniti što su nam vrijeđali najvrijedniju ličnost, naš uzor, najplemenitijeg čovjeka koji je ikad kročio planetom, našeg Miljenika, Poslanika s.a.v.s.? Da li se moramo izviniti i što smo drugačiji od ostalih?… Kad ćemo se, i da li ćemo se ikada prestati izvinjavati?“, piše Merjem El Hadž Ahmad.

Izvinjavati se samo zato što je musliman

„Određeni broj muslimana ima potrebu da se izvinjava zbog svega nabrojanog, a to nije nužno, jer mi muslimani nismo zulumćari i teroristi i nećemo se nikome izvinjavati i pravdati“, kazao je, pored ostalog, Nezim Halilović Muderris, hatib džamije Kralj Fahd, u jednoj od skorašnjih hutbi.

Insistiranje na izvinjenu od, u ovom slučaju muslimana, što god on još bio, šta god radio i kako god živio, zapravo je traženje izjave o lojalnosti, a upravo je to, traženje dokazivanja famozne lojalnosti, manifestativni oblik fobije od drugog i drugačijeg, odraz manjka povjerenja i viška sumnje u nekoga samo zbog njegovog identiteta.

„Ja sam, recimo, nekakav Grk po porijeklu i pomalo u ponečemu ljevičar po ubjeđenju. Nisam imao potrebu da se ispričam za niti jedan od napada grčkih ljevičara na pripadnike Zlatne zore. A u tim napadima je, još kako, bilo mrtvih. Nisam imao potrebu da se ispričam ne zato što mislim da je dozvoljeno bacati bombe na kretene, jer ne mislim. Čak ni zbog toga što mislim da je Zlatna zora najveća sramota u višemilenijskoj tradiciji grčkog političkog mišljenja. Kakav je to pad: počneš sa Platonom a završiš sa naci-retardima…“, piše Andrej Nikolaidis u tekstu objavljenom na Žurnal.ba.

Tražiti, dakle, od muslimana, bez obzira je li riječ o Bošnjacima, Francuzima, Turcima, Tunižanima, Albancima… da se, samo zato što su muslimani, izvinjavaju zbog zločina braće Kouasi i da na svaki od popularnih načina dokazuju odanost vrijednostima Zapada, nije ništa drugo nego pretpostavljanje da su svi ti muslimani, kako već reče drug Štiks, suspektni osim ako ne dokažu suprotno.
S pravom se, dakle, muslimani, u Bosni ili već gdje, jede od očekivanja da se izvinjavaju za nešto za što su krivi tačno koliko i Andrej Nikolaidis za bombaške napade na prostorije Zlatne zore.

I sve je tu, valjda, jasno, samo ne znači da je priči kraj. Tek se njen nastavak nama već dogodio. Da, upravo tako… Insistiranje na dokazivanju lojalnosti nije, naime, ekskluzivno pravo Zapada ili nemuslimana, već se, samo što su uloge bile obrnute, događalo i ovde, u ratnim i puno poratnih godina. Mogu o tome, primjera radi, svašta za reći Ivan Lovrenović, Mile Stojić, Marko Vešović, Nenad Veličković… Svi su oni – i ne samo oni – bili naši svakoga dana u svakom pogledu, ali dok su kritički pisali i govorili o hrvatskoj i srpskoj politici spram BiH i, kako se to uobičava reći, stvari nazivali pravim imenom. Neke stvari, naravno. No, kako bi bilo koji primjetio da Bošnjaci nisu sve sami meleci, da i za bošnjačku politiku i postupke – za desekularizaciju društva i dvostruke odnose spram ratnih zločina, recimo – postoje „prava imena“,  postajali su, ovisno o etničkom porijeklu, ustaše ili četnici, neprijatelji, agresorski službenici, islamofobi… Bogat je, znamo, i bosanski jezik „etiketama“…

Tako je, eto, zbog već nečega, vrag će se više sjetiti čega, Ivan Lovrenović prestao biti važni naš, dok su kvazi polemički tekstovi ili nacionalistički javni odgovori na to što je već bio povod, objašnjavani time da on, Ivan, nije sveta krava!

Marku Vešoviću je, opet, notorni Džemaludin Latić prijetio stotinom hiljada svojih istomišljenika, označavajući ga kao, do tog trenutka, zanemarenu metu postavljenu sa pogrešne strane fronta, duboko u teritoriju na kojem mu nije mjesto.

Nenada Veličkovića je Nedžad Ibrišimović, naravno nakon što je doživio transformaciju iz boema u bogobojaznog, proglasio četnikom zbog romana Konačari…

Mile Stojić je, pisao je Dnevni avaz, otkrio svoje pravo lice time što je napisao da je riječ Avaz – azijatska. Nije, normalno, objašnjeno šta je u toj činjenici uvredljivo, ali jeste iz iste činjenice iščitana Stojićeva mržnja prema svemu što ima makar blage veze sa Bošnjacima; narodom čiji je, inače, jezik bosanski, onaj na kojem se avaz kaže – glas.

Nema, da ne bude zabune, nikakve poetske ili bilo koje druge pravde u tome što se danas dio Bošnjaka osjeća uvrijeđeno zbog insistiranja da dokazuju lojalnost, nalazeći se u poziciji u kojoj su  se prije dvadesetak godina, jednako bezrazložno, nalazili neki od njihovih sugrađana.

Neke se greške shvate tek kad se promijeni pozicija

„Po ko zna koji put smo poletili da se pravdamo – a pravdaju se samo oni što su krivi – za nešto što nema veze sa nama“, piše Elmedina Muftić na portalu Bošnjaci.net.

Izgleda da se neke greške shvate tek kada se promijeni pozicija, kada se dođe do pozicije sumnjivog lica i imena. E još samo da se nauči kako je razumijevanje zločina korak do njegovog opravdanja, baš kao što je bezrezervno i bezrazložno, kako bi rekao Nikolaidis, „imanje potrebe“ za ispričavanjem, manjak samopoštovanja u istoj mjeri u kojoj je relativiziranje ubistva francuskih novinara i policajaca, korak do zagovaranja zločina kao legitimnog sredstva borbe.

Šteta je, golema šteta za, u međuvremenu raskovano bosanskohercegovačko društvo, što se sve to nije znalo prije. U onim godinama kada se na osnovu rodnog lista dobijala obaveza iskazivanja lojalnosti svemu onome do čega, najčešće, nisu držali oni koji su dokaze lojalnosti tražili.

 

(kliker.info)

Komentari