Piše: Vildana Selimbegović

Iz Haaga je u četvrtak stigla vijest koja je (ne)zasluženo potpuno potisnuta: odbijen je zahtjev odbrane Nasera Orića za obustavljanjem postupka koji se protiv njega vodi pred Sudom BiH. Zahtjev je – sjećamo se – odaslan jer su Orićevi advokati, ali i brojni domaći političari, jednako tvrdili kako je Tribunal Orića već oslobodio optužbi za ratne zločine na području Bratunca i Srebrenice.

Orić je godinama bio savršena moneta za političko potkusurivanje oko pravosuđa, a kada je, početkom juna ove godine, uhapšen u Švicarskoj, čak je u pitanje dovedeno i obilježavanje 20. godišnjice genocida u Srebrenici. Zahtjev za Orićevo hapšenje Švicarcima je uputila Srbija, ali je zemlja koja je tokom rata primila brojne izbjeglice iz Bosne i Hercegovine odlučila ratnog komandanta Srebrenice izručiti u Sarajevo. I toga se sjećamo: Orić je uz silnu policijsku pratnju ispraćen od Aerodroma do Tužiteljstva BiH i nakon dva i po sata odšetao kući. Nešto kasnije, podignuta je optužnica, koja Orića i Sabahudina Muhića tereti za ubistvo trojice ratnih zarobljenika srpske nacionalnosti. On je krivicu negirao, a Sud BiH najavio da će odluku o početku suđenja donijeti nakon što se izjasni Tribunal.

Eto, Tribunal se izjasnio, sudija Lin Dagun je i objasnio kako se tačke optužnice iz BiH znatno razlikuju od optužbi u Haagu, “kada se porede način, vrijeme i mjesto navodnih zločina” (u oslobađajućoj presudi iz Haaga piše da se optužnica odnosila na period od decembra 1992, dok domaća tretira ranije događaje), i sada Sud može nastaviti raditi svoj posao. Niko, baš niko se na ovo očitovanje Tribunala nije osvrnuo. Možda i zato što je dva dana prije uhapšen pa pušten uz mjere zabrane nekadašnji komandant Trećeg korpusa Armije BiH i bivši federalni zamjenik ministra o(d)brane, general Sakib Mahmuljin? Vijest o njegovom hapšenju izazvala je nepodijeljenu osudu boračkih i udruga porodica šehida i poginulih pripadnika Armije BiH, a istovremeno – rađene su ankete – skoro pa niko nije bio iznenađen hapšenjem. Zašto? Tužiteljstvo BiH Mahmuljina sumnjiči po komandnoj odgovornosti i to za zločine počinjene od jula do oktobra 1995. u vrijeme ofanzive Trećeg korpusa na širem području Vozuće: pripadnici odreda El Mudžahid, koji su mahom činili strani borci, kako tvrdi Tužiteljstvo, u tom su periodu ubili oko 50 ratnih zarobljenika srpske nacionalnosti koje su prethodno oteli od druge jedinice, također Trećeg korpusa ARBiH. Mahmuljina Tužiteljstvo tereti i za nečovječno postupanje prema još 20 ratnih zarobljenika i civila koje je odred El Mudžahid obijao predati jedinici Vojne policije.

Samo dan nakon Mahmuljina, uslijedilo je hapšenje Ljubana Babića, Ranka Balabana, Rajka Karlice, Mirka Božića i Milenka Brčina u Novom Gradu: Tužiteljstvo BiH ih tereti za ratni zločin počinjen u julu 1992. godine i ubistvo 27 civila bošnjačke nacionalnosti u mjesnoj zajednici Maslovare. SIPA je – provodeći akciju po nalogu Suda i Tužiteljstva BiH – pretresla i prostorije policijske stanice, Opštine i komunalnog preduzeća. Petorici uhapšenih je u petak određen pritvor, ali ni to nije bila vijest: njihovo hapšenje i prateći pretres Vlada RS-a je odlučila iskoristiti u svoje već redovite akcije obračuna sa pravosuđem BiH. Sastala se, donijela niz zaključaka koji se svode na prekid suradnje sa SIPA i pravosudnim institucijama države, dramatično zatražila vanrednu, hitnu sjednicu Narodne skupštine RS-a kojoj su se (naravno) odazvali samo fanovi lika i djela Milorada Dodika i njegovog SNSD-a, a predsjednik RS-a je – kako je i red i običaj – osobno pozvao poslanike da izglasaju tako važne skupštinske zaključke. Sav zabrinut, jer su okolnosti bile takve da su mogle izazvati oružani sukob?!

Do sukoba, srećom, nije došlo, a po tvrdnjama pripadnika SIPA, atmosfera nije bila ni blizu usijanja na koju su je podigli Vlada i Dodikova većina u NSRS-u. Savez za promjene, koji sa SNSD-om dijeli političke stavove o hapšenjima Srba te tako tvrdi da je već prepoznat scenarij – nakon hapšenja jednog Bošnjaka, koji ekspresno bude pušten, slijedi odmazda u vidu hapšenja barem petorice Srba – ipak je podsjetio na nekoliko važnih činjenica. Dok su na čelu SIPA bili Sredoje Nović, Mirko Lujić pa Goran Zubac, SIPA je, po istom principu, dakle, nalogu Suda i Tužiteljstva BiH, pretresla 10 policijskih stanica! I još četiri zgrade opštine, dvije mjesne zajednice, a samo u posljednje dvije godine MUP RS-a je učestvovao u više od 300 istraga o ratnim zločinima?! Što je onda Vladu RS-a toliko nasekirao pretres jedanaeste policijske stanice i pete opštine? Nije valjda problem u pretresu komunalnog preduzeća?!

Ministar sigurnosti BiH Dragan Mektić je ponudio valjan razlog: Tužiteljstvo BiH radi na ozbiljnim istragama otuđivanja i krađe ogromnih suma javnog novca i da to oduzeto mora nekada biti vraćeno. Po neformalnim izvorima (i ja sam bila iznenađena), u centru tih istraga je niko drugi do Milorad Dodik. Nije valjda da predsjednik RS-a brani sebe? Pa nedavno je tvrdio da je čist k'o suza i da se raduje sudskom procesu! Ne, nema mjesta ironiji jer je taj prošli četvrtak pokazao na šta su sve spremni vlastodršci da sačuvaju vlastiti komfor: da zveckaju oružjem, prijete sukobima i sve kao braneći osumnjičenike da prekidaju saradnju sa državnim institucijama. Nije naodmet razmisliti i da li bi petorica osumnjičenih već sutradan odšetala kući da nije bilo ove Dodikove predstave?

Mnogo je, naravno, ozbiljnije pitanje kuda nas sve vodi Milorad Dodik konstantnim dramatičnim prijetnjama raspadom zemlje, referendumima i atacima na državno pravosuđe. Koje je, ako ćemo pravo, davno trebalo završiti brojne procese za ratne zločine, ali i poratni kriminal. Jesam li možda zaboravila napisati da je baš svako reagiranje na baš svako hapšenje – kako Orića i Mahmuljina, tako i ove maslovarske petorke, kako ove godine, tako i svih postdejtonskih – ispraćeno već čuvenom rečenicom: Naravno, svako ko je činio zločin, treba da odgovara! I treba, bez obzira na to o čijem je zločincu riječ, po istim aršinima za svakoga. No, prije nego što se u političkom jeziku pojavi rečenica – Naravno, svako ko je otuđivao i krao, morat će nekada da vrati oteto – valjat će se suočiti i sa spremnošću da se oteto brani i po cijenu mira. A oružja, kao što znamo, ne manjka.

 

(oslobodjenje.ba)

Komentari