U Semberskim novinama, u broju od 13. juna, objavljen je opširni tekst Mirka Blagojevića o Haškom tribunalu, uobičajena i već mnogo puta viđena žalopojka profesionalnih patriota o antisrpskom sudu Ujedinjenih nacija. Ipak, treba skrenuti pažnju na dvije stvari.

Prvo : čovjek koji se potpisuje kao advokat i magistar ne zna, ili, iz nekih razloga, neće da zna, da se narod koji pominje ne zove Muslimani, već Bošnjaci, to je njihovo istorijsko i ustavno ime, i niko ne mora biti pravnik da bi to znao. A ako je pravnik, mora poštovati Ustav i ne ponavljati budalaštine nekadašnjeg partijskog šefa o Srbima tri vjere, koje više ne izgovaraju ni djeca u obdaništu. Musliman je vjerska odrednica, kao i pravoslavac ili katolik, toliko valjda zna i autor spornog teksta.

Drugo : Haški sud nije nikakav „antisrpski sud“, jer taj sud ne sudi, niti može suditi, narodima, ni srpskom niti bilo kom drugom, što je i  sam Blagojević bezbroj puta ponovio. Taj sud nije „usmjeren prema srpskom narodu“, već sudi zločincima za djela koja uspije dokazati. Problem profesionalnih patriota, na svim stranama, jeste suočavanje sa zločinima učinjenim u ime njihovog naroda. Srpski patrioti, po svaku cijenu, traže ravnotežu u zločinu, kako bi umanjili i sakrili sopstvenu krivicu, zaboravljajući, pri tome, da je srbijanski režim pokrenuo ratove zbog objedinjavanja „srpskog etničkog prostora“. Etničko čišćenje, što je samo ljepše ime za genocid, bilo je jedini način stvaranja Republike Srpske, drugog načina nije bilo, i to je projekat koji je jasan svakome, osim, čini se, Mirku Blagojeviću. Ali, normalni ljudi počinju od čišćenja sopstvene avlije. U Bijeljini, recimo, nije bilo nikakvih ratnih sukoba, nisu postajale dvije strane, pa ipak su pobijene stotine ljudi, hiljade je prošlo kroz logore i prinudni rad, svoje domove i sopstvene živote napustilo je 35 hiljada ljudi, svi su istjerani s posla i opljačkani, srušene su sve džamije i počinjena sva zla koja se mogu zamisliti. Ko je to učinio? Ko je ubijao djecu od dvije, četiri ili šest godina? Zar su i ta djeca bila strana u sukobu?

Prije nekoliko dana u Višegradu je oblježena godišnjica strašnog zločina, kada je jedinica pod vođstvom Milana Lukića, u dvije kuće žive spalila 130 žena i djece. Slučaj je dokazan bez ikakve sumnje. Lukić je osuđen u Hagu, a pitanje za Blagojevića glasi : zar ni takve zločine ne treba kažnjavati, i zašto proces nije vodilo pravosuđe Republike Srpske? Zašto bijeljinsko Okružno tužilaštvo ne podigne optužnice zbog zločina u našem zavičaju, umjesto što proganja Fatu Orlović? Mirko Blagojević bi u tome mogao itekako da  pomogne tužiocima, jer je u svemu učestvovao.

Čini se da za Haški sud malo ko ima riječi hvale, čak i među Bošnjacima. Ali, da li bi bez njega ijedan zločin bio procesuiran? Ili je nekažnjavanje ratnih zločina ideal advokata i magistra Mirka Blagojevića?

Jusuf Trbić