Piše: Jusuf Trbić

Sjećam se, kad je 27. jula 1982. godine umrla Sofka Nikolić, napisao sam u Semberskim novinama tekst kojim sam se, u ime Bijeljinaca, oprostio od nekadašnje velike svjetske muzičke zvijezde. Poznavao sam Sofku i poštovao je. Tekst je sutradan prenijela Politika ekspres, u to vrijeme najtiražniji list u Jugoslaviji, uz napomenu da je to jedini nekrolog velikoj pjevačici koji su oni našli u čitavoj tadašnjoj jugoslovenskoj štampi. Kasnije sam nalazio i tekstove i emisije o njoj, ali tada je za mene bila čudnovata ta, reklo bi se, uobičajena balkanska sklonost zaboravljanju onoga što je najvrednije i najbolje kod nas.

A Sofka je bila čudo. Zamislite da danas neko, ko pjeva našu tradicionalnu muziku, postane evropska i svjetska senzacija, čija slava nema granica i kojoj pred noge padaju najslavniji ljudi i najveće muzičke kuće. Šaban Bajramović je bio svjetsko ime, i niko prije i poslije njega. Osim Sofke, kojoj nije bilo premca ne samo kod nas, već ni u Evropi. U vrijeme kad su gramofonske ploče mogli snimiti samo izuzetni muzičari i pjevači, Sofka je 1923. godine, kad je imala samo  19 godina, u Berlinu snimila svoju prvu ploču, na kojoj su bile dvije pjesme : “Kolika je Jahorina planina” i “Kad bi znala, dilber Stano”, i za tu ploču je dobila tadašnje najveće evropsko priznanje – “Zlatnu potkovicu” (kasnije se to zvalo “Zlatna ploča”), zajedno sa velikim Karuzom. U Parizu je dvije godine kasnije snimila drugu ploču  ( u “gradu svjetlosti” je pjevala, iz noći u noć, čitava tri mjeseca), a do 1939. godine ukupno stotinu ploča, i bila je prva žena koja je proglašena za najtiražnijeg pjevača Evrope. U to vrijeme samo je Enriko Karuzo prodao ukupno više ploča od nje.  On je bio operska senzacija, pjevao je muziku koju je cio svijet razumio, a Sofka je pjevala naše narodne pjesme, dotle nepoznate u svijetu.

Da, Sofka je bila čudo, kakvog nije bilo nikada u ovoj našoj evropskoj provinciji.

……………………..

Čudo je bio i Sofkin nevjerovatni uspon, od vašarskog blata do holivudskog sjaja. Rođena je 1907. godine u malenom mačvanskom selu Tabanovići kod Šapca, ali se njena porodica brzo preselila u Banju Luku. Sluteći strahote nadolazećeg rata, njen otac Nikola Vasiljević odveo je ženu i djecu preko Drine, najprije u Turn-Severin u Rumuniji, pa u Ćupriju, zatim u mačvansko selo Duvanište. Kad je majka Persa napustila porodicu, ostala je Sofka, kao najstarije dijete, da se brine o ostalih četvoro. Zato je počela pjevati rano, još u svojoj desetoj godini, jer je to bio jedini način da zaradi za život. Zabilježeno je da je povremeno nastupala sa orkestrom Milana i Ruže Maksimović, a prvi pravi nastup imala je u jednoj zvorničkoj kafani 1923. godine. Tada se i udala, vrlo mlada, za Iliju Marinkovića, i s njim dobila kćerku.

kraljica-pesme-i-tuge-sofka-nikolic     Sofka je već tada bila zapažena kao čudo od pjevača. Gdje god bi pjevala, dolazila je publika masovno da  čuje, ali i da vidi tu vitku, crnooku, stasitu ljepoticu, sa glasom sirene. U zvorničkoj kafani zapazili su je vlasnici tada poznate kafane “Lira” u Mostaru, i odveli je u svoj grad. Tu, u lijepom gradu bogate kulture i tradicije, odmah je postala zvijezda. Cio grad je živio za njene noći ispunjene pjesmom, pred njom su u sevdah padali  najviđeniji ljudi, a među njima i pjesnici Šantić, Ćorović, Dučić, Đikić. Jedne večeri je Aleksa Šantić, čovjek istančanog sluha, počeo da joj pjevuši svoju novu pjesmu. Zvala se “Emina”, i bila je posvećena njegovoj velikoj, neostvarenoj ljubavi. Sofka je odmah prihvatila i punim glasom otpjevala pjesmu koja će postati čuvena. Kažu da su Šantiću suze krenule niz lice. Pjevao je tu pjesmu nekoliko puta zajedno sa Sofkom, a glas o njegovoj ljubavi pukao je po Mostaru i Hercegovini.

Ali, Mostar je postao suviše mali za pjevačicu o kojoj se pričalo širom zemlje. Otišla je odatle u Sarajevo, gdje je pjevala u kafani čuvenog violiniste Žarka Milanovića. Tu je ostala sve do 1927. godine, okružena divljenjem i pažnjom Sarajlija. Zbog nje su prosipana bogatstva, rasturale se porodice, propadale firme, njena pjesma je zaludjela grad do te mjere, da se iz svega rodila legenda o pjevačici zbog koje se svakom muškarcu prevrne pamet. A ona je samo pjevala i svoju radost života darovala publici, bez mjere, nesebično.

Onda je otišla u Beograd, koji je u to doba bio centar kulturnog, ali i boemskog života. Nastupala je sa orkestrom svog drugog muža Paje Nikolića, sa 25 svirača, i odmah je nazvana “kraljicom Skadarlije”. Čitav Beograd je dolazio da je sluša. Ministri, oficiri, bogataši, umjetnici. Branislav Nušić, Dobrica Milutinović, Tin Ujević, Čiča Ilija Stanojević, svi koji su nešto značili u Beogradu bili su njeni slušaoci, sagovornici i prijatelji. Sofka je postala centar Beograda. Kad je ona pjevala, ni konobari se nisu kretali, niko riječ nije izgovarao. A kad prestane, kao i u Sarajevu i Mostaru, letjeli su tanjiri i čaše. Bacane su pare. I svi su tražili još.

Radio-Beograd je, prvi put u svojoj istoriji, počeo uživo prenositi njene nastupe. Prvi takav prenos bio je 11. decembra 1929. godine, kad je pjevala u kafani “Kragujevac”. Kažu da su ti prenosi bili slušaniji nego nastupi fudbalske reprezentacije tog doba.

Onda je Sofka krenula u svijet. Berlin, Pariz, Prag, Beč, Madrid, London, Rim, koncerti, ploče, oduševljena publika, slava. Pa onda Amerika, koju je bacila pod noge. Sprijateljila se sa slavnom Džozefinom Beker, i to je prijateljstvo ostalo vječno. Najveće svjetske zvijezde – Rudolf Valentino, Ramon Novaro i drugi holivudski velikani, čiju slavu današnje generacije ne mogu shvatiti, dolazili su joj na noge. Čuveni muzičar i pisac Karl Brent Čilton napisao je o njoj opširnu studiju o objavio je u najtiražnijim američkim časopisima.

Sofka je bila najsjajnija pjevačka zvijezda toga vremena. Neprevaziđena.

………………………………………..

A onda, nakon sjaja, odjednom je pao mrak. Od tuberkuloze je umrla njena kćerka jedinica, Marica, u 17. godini. Uzalud su bili svi napori, liječenja u inostranstvu, sva pažnja. Sofka je svoju jedinicu sahranila u Bijeljini. I nikad više nije zapjevala.

Od kraljice sevdaha postala je kraljica tuge.

…………………………….

U maloj kući, u blizini groblja Pučile, u avliji punoj cvijeća, provodila je Sofka svoje dane i godine. Odazivala se nerado pozivima novinara koji su je se ponekad sjetili. I ja sam jednom, za Radio-Bijeljinu, snimao emisiju o bijeljinskim muzičarima, u prostorijama Muzeja Semberije. Došla je i Sofka, tiha i dostojanstvena. Dugo smo razgovarali, a kad smo se rastajali, poljubila me u obraz. I otišla lagano, uzdignute glave, kao prava dama.

Umrla je nedugo poslije toga, 27. jula 1982. godine. Sahranjena je na mjestu koje je sama odabrala – na bijeljinskom groblju, u kapelici pored kćerke Marice.

Kad se nađete tamo, potražite tu malu, tihu kapelu, izgubljenu u moru spomenika. I poklonite se uspomeni na veliku Sofku Nikolić. Ona to zaslužuje.

Komentari