Piše: Miljenko Jergović

Prve izbjeglice u našemu vijeku, a možda i u našoj ukupnoj povijesti – budući da se ranija doseljavanja ne mogu smatrati izbjeglištvom, pošto do dvadesetog stoljeća nije bilo pasoša, niti državljanstava u dvadesetstoljetnom smislu riječi – stižu u ranu jesen 1919. brodom iz Odese. To su bogati Rusi s porodicama, uglavnom aristokrati. Imaju uredne putne dokumente i mnogo novca. Uplovljavaju u grušku luku, naseljavaju se po luksuznim dubrovačkim hotelima. Tu provode zimu, da bi zatim nastavili put prema zapadu, uglavnom Parizu i Azurnoj obali. U proljeće 1920. u Dubrovnik vlakom preko Sarajeva i Mostara stiže četrdesetak obitelji bjelogardejaca, uglavnom visokih časnika, pukovnika i generala. Nakon mjesec-dva dio njih se ukrcava na brod i isplovljava prema Francuskoj, dio ih ostaje u gradu. Nekoliko mjeseci kasnije preko mora stiže još dvjestotinjak ljudi: putovali su iz Vladivostoka, preko Singapura, Indije i Sueskog kanala. Oni osnivaju Rusku koloniju, prvu u Hrvatskoj, crkveni zbor, a potom i Ruski dom. U jesen iste godine dolazi najveći val ruskih izbjeglica: preko luka u Meljinama (Boka kotorska), Gruž i Bakar dolazi 20.000 ljudi. U Dubrovniku je tada registrirano 2563 izbjeglice. Grad je tada brojao 13.368 stanovnika, što znači da je na svakog šestog Dubrovčanina dolazio po jedan ruski emigrant. Grad je u to vrijeme bio neusporedivo siromašniji nego danas.

Izbjeglički centar formiran je u Revelinu. Bila je to karantena kroz koju je morala proći sva ruska sirotinja. Bogati su, bez obzira na propise, išli u svoje hotele. Među pridošlicama su bili i Kubanski kozaci. Oni su postali gradska atrakcija. Organizirali su konjske utrke i kozačka nadmetanja u okolici grada. Koliko god da je po svojoj naravi Dubrovnik odvajkada bio u se zatvoren grad, Rusi su se integrirali u lokalnu zajednicu i u sljedećih su pedesetak godina obogaćivali i nadograđivali identitet grada. Spomen na njih vidljiv je na groblju na Boninovu te na malom, beskrajno tužnom, groblju kod crkvice svetoga Đurđa u Cavtatu.

Širom Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca naseljavali su se izbjegli Rusi. Najviše ih je bilo u Beogradu i u Vojvodini, ali i u Zagrebu, Sarajevu, Rijeci, Ljubljani. Neki od njih vremenom su se pretvarali u prosjake, drugi u cijenjene i utjecajne građane. Ogroman je, gotovo nesaglediv doprinos tih Rusa u znanosti, inženjerstvu, medicini i kulturi svake od država nastalih po raspadu Jugoslavije. Ruski udio u razvitku hrvatskog društva u dvadesetom stoljeću golem je i nesrazmjeran broju prihvaćenih izbjeglica.

Osamnaest godina kasnije, nakon Hitlerove okupacije Austrije, u Zagreb stižu židovske izbjeglice. Nema ih mnogo, ne zadržavaju se u većem broju. Brigu o njima preuzima lokalna židovska zajednica, dok su vlasti, uglavnom, distancirane i nezainteresirane. Oprezni su da eventualnim prihvaćanjem židovskih izbjeglica ne uzrujaju Nijemce. Prema njima se odnose kao i većina Europe i svijeta. Ne žele ih. Obični građani u tim ljudima mogu prepoznavati vlastitu budućnost. Vjerojatno zato od njih i okreću glavu.

Prolazi još osamnaest godina. U nedjelju 4. studenog sovjetski tenkovi ulaze u Budimpeštu i pada reformistička vlada Imrea Nagyja. U strahu od represije 200.000 Madžara kreće u izbjeglištvo. Oko 180.000 bježi prema Austriji, ostali se kreću prema jugu. Prema podacima Ujedinjenih naroda do 31. prosinca 1957. u Jugoslaviju je prebjeglo 19.857. građana Madžarske. Prihvaćeni su, bez obzira na to što većinanema važeće pasoše, a mnogi nemaju ni identifikacijske dokumente. U političkom i diplomatskom smislu riječ je o vrlo delikatnoj, po Jugoslaviju neugodnoj operaciji. Naime, nakon Staljinove smrti i godina sovjetske izolacije, godinu i pol ranije, 26. svibnja 1955. Nikita Hruščov stigao je u pokajnički i pomiriteljski posjet Beogradu. Prihvaćanje madžarskih izbjeglica u tom je svjetlu predstavljalo novi otvoreni akt neprijateljstva prema Moskvi. I to u trenucima kada su sovjetski tenkovi na jugoslavenskim granicama, i ne postoji ama baš nikakva garancija da će Zapad nešto učiniti ako ti tenkovi pređu granicu, pod izlikom da Jugoslavija masovno prihvaća neprijatelje revolucije.

U drugoj polovini siječnja i prvoj polovini veljače 1958. dnevno pristiže između 600 i 700 madžarskih izbjeglica. Stižu i neki pripadnici Államvédelmi Hivatal (madžarske tajne policije), bježe graničari i partijski sekretari iz Nagykanizse i Letenyja. Svi s obiteljima. Njihov dolazak je s diplomatskog stanovišta posebno delikatan. Ali ni njih se ne vraća. Suprotno tome, izdvojeni su od ostalih izbjeglica i tretirani kao povlašteni gosti. Tokom trajanja izbjegličke krize, naročito na njenom početku, kada nije postojao nedvosmisleni stav o odnosu prema izbjeglicama, nego je stvar ostavljana na volju zapovjednicima graničnih karaula, 1200 ljudi vraćeno je u Madžarsku. Podatak je na sramotu zajednice u ime koje nisu prihvaćeni.

Tih 19.857 Madžara bilo je raspoređeno u devedesetak hotela širom Jugoslavije, te u četiri privremena i dvanaest stalnih izbjegličkih logora. Kako se bližila turistička sezona, u travnju 1957. razmješteni su u šest kompaktnih izbjegličkih logora: Bizeljsko kod Novog Mesta, Sokolac kod Sarajeva, Ilok, Kučevo, Čakovec i Gerovo. Uvjeti u logorima bili su vrlo raznoliki, od užasnih, gdje nije bilo ni dovoljno postelja, do vrlo pristojnih, odmarališnih.

Zanimljiva je dob madžarskih izbjeglica iz 1956, jer je gotovo istovjetna dobi sirijskih izbjeglica iz 2015. Prema statističkim podacima Međunarodnog komiteta za europske migracije, preko 50 posto dobi je između 18 i 35 godina, a 30 posto je mlađe od 18. Starijih je bilo vrlo malo. Stariji ne bježe ni pred sovjetskim tenkovima, ni pred ISIL-om, uvjereni da ih nitko neće dirati. I da, nije se te 1956. našlo Damira Kajina, koji bi vraćao mlade Madžare da se golim grudima bore protiv sovjetskih tenkova, kao što to ovaj današnji Damir Kajin preporučuje mladim Sirijcima, i to prije nego što je u Hrvatsku ušao ijedan jedini sirijski izbjeglica. Ali otkud uopće Damir Kajin u priči o hrvatskim tradicijama solidarnosti s ljudima u potrebi?

Dvanaest godina kasnije, u srijedu 21. kolovoza 1968. sovjetski tenkovi ušli su u Čehoslovačku, i započelo je rušenje tamošnje reformističke vlade. Tog se dana na ljetovanju u Dalmaciji zatekao neutvrdiv broj čehoslovačkih turista – možda tisuću i pol do dvije tisuće ljudi. Dio njih vratit će se kući, a dio će ostati u privremenom ili stalnom izbjeglištvu. Nije ih pristiglo ni izdaleka koliko Madžara, ali kako se u međuvremenu odvijala liberalizacija jugoslavenskih društava, i kako se u to vrijeme zemlja distancirala od sovjetske politike, a i Čehoslovačka nam je dalje od Madžarske, o ovim se ljudima pisalo po novinama, televizija je objavljivala njihove izbjegličke priče. Bili su prihvaćani s empatijom i žaljenjem.

Mali broj Madžara i Madžarica iz 1956, kao i Čehoslovaka i Čehoslovakinja iz 1968, ostao je u našim krajevima. Netko se možda orodio tu, oženio se, pronašao sreću u izbjegličkoj nesreći, ali većina se razišla po svijetu. Ili su se vratili kući (veći broj Madžara vratio se nakon 1958. u domovinu). Ali ostalo je sjećanje na njih. I sjećanje na zemlju, ljude i gradove, koji su im pružili utočište. Ako doista postoji prijateljstvo među zemljama i narodima, ako to nije još jedna prazna politička floskula, tada se prijateljstvo stvara upravo na ovakvim događajima, na velikim nesrećama i nevoljama, i na ljudskoj solidarnosti. Dok velike zemlje i velika društva, možda, i mogu svoje odnose sa svijetom zasnivati na golom interesu – premda se i u to može sumnjati – malim zemljama i nesigurnim i nesolidnim društvima jedini spas je u solidarnosti. Nekadašnji su ljudi to jako dobro znali. Recimo, to zna i finski premijer Juha Sipilä, kada izbjeglicama nudi porodičnu kuću koju ne koristi, ne bi li svoje suzemnike motivirao da učine isto. Finska je, naime, mala zemlja, s vrlo živim izbjegličkim sjećanjem na 1940, kada je iz istočne Karelije protjerano cjelokupno finsko stanovništvo. Svojom solidarnošću prema narodu Sirije Juha Sipilä ne “kupuje” budućnost svoga naroda i njegovih budućih izbjeglica, nego na najčasniji zamislivi način “otkupljuje” finsku izbjegličku prošlost. Odnos prema sirijskim izbjeglicama je, prije svega drugog, ipak odnos prema vlastitoj prošlosti i svome izbjegličkom identitetu.

Hrvatska je, kao i sve susjedne zemlje, tokom dvadesetog stoljeća bila zemlja izbjeglica. O tome gdje se sve, kako i zašto se iz Hrvatske othodilo, tek će, možda, biti riječi. Ali vrijedi se što češće sjetiti toga kako se i odakle u Hrvatsku dohodilo, i kako su sve izbjeglice nadograđivale identitet ove zemlje, čineći uvijek njezino lice ljepšim, plemenitijim i suvremenijim.

 

(buka.ba)

Komentari