Piše: Jusuf Trbić

 

Čudo je ova naša Bosna. Gazili su je, mučili, silovali, ukidali je na razne načine, ubijali je, a ona živa. Sad nam je Bog dao političare pored kojih nam nikakvi neprijatelji nisu potrebni. Jedni za Bosnu neće ni da čuju, za druge je Bosna inostranstvo, a žive u njoj, za treće je ona krava-muzara, pa muzu li, muzu. Svi zajedno je pljačkaju, razvlače na sve strane, kolju je tupim kašikama. A Bosna opet živa.

Sad je toliko osiromašila, da jedva diše. I dok religija cvjeta kao nikad do sad, uvjeravajući ljude da ih čeka bolji život poslije smrti, oni se, nezahvalnici, pitaju ima li ikakvog života prije smrti. Posebno su zamišljeni penzioneri, kojima se nad glave nadvija prijetnja da mogu ostati i bez ono malo penzija, jer para nema. Pa razmišljaju o tome kako i na koje načine da ostanu živi do svoje smrti. Čuveni magazin Forbs je napisao da je Bosna i Hercegovina ekonomski pakao na zemlji. Čuj, pakao! Jest, al kako za koga. Za naše guzonje Bosna je raj na zemlji, ne bi tako živjeli ni da im je babo kupio državu.

Posljednje analize pokazuju da se skoro izjednačio broj penzionera s brojem zaposlenih, dok je nezaposlenost dostigla alarmantni procenat od 43,3 posto, što je najviše u regionu, o Evropi da i ne govorimo. U julu mjesecu ove godine nezaposlenih je bilo  553.036 ( što je za 2,6 posto više nego prije godinu dana),  a onih koji imaju radne knjižice samo malo više – 685.773. Nezaposlenost u BiH je veća nego u afričkim zemljama, a to se posebno odnosi na mlade – kod njih je stopa nezaposlenosti čak 60 posto. Prosječna plata zaposlenih ne može da pokrije ni polovinu potrošačke korpe, onima bez plate ostaje da gledaju u nebo ili u kontejnere, jer nema nikakvog znaka oživljavanja privrede. Radnici štrajkuju na sve strane, studenti se bune, penzioneri strepe, nezaposleni jauču, nikome više nije dobro. Može li biti gore?

Kako god se pogleda, odgovor je optimističan : može, i svakim danom je sve gore. Jer, danas je BiH najzaduženija od kako postoji, entiteti takođe. Ukupan dug države, ne računajući unutrašnje dugove, veći je od 8,9 milijardi maraka ( RS 4,6 a FBiH 4,3 milijarde), što znači da svaki njen građanin, i onaj najmlađi, duguje svijetu 1.800 maraka. U Federaciji BiH živi duplo više ljudi nego u Republici Srpskoj, što znači da je manji b/h entitet duplo zaduženiji, a uz to je već prodao i Telekom, i rafineriju, i mnogo toga, a Federacija nije. Ukupan dug Republike Srpske čini 53,7 posto bruto društvenog proizvoda, što znači da je pređena crvena crta od 50 posto, i entitet ima najmanji broj zaposlenih od kako postoji, i najviše penzionera, a penzije su najmanje u regionu. Uz sve to, privrednog rasta nema ni na vidiku. Kod nas je potrebno 37 dana da se otvori nova firma, a u Makedoniji samo dva dana, u Albaniji 4, u Hrvatskoj 9, u Crnoj Gori 10, a u Srbiji 12 dana. A ko će i otvarati firme uz sva naša nacionalistička prepucavanja, uz najveću koprupciju na svijetu, uz lopovluk i nedodirljivost vlasti koja otvoreno pljačka sopstveni narod?

Kako naši politički lideri odgovaraju na krizu?

Kad čovjek čuje da oni imaju najveće plate u regionu, a da najmanje rade, da dobijaju naknadu i za odvojen život, i za posjete porodici, i za troškove smještaja, i za auta i telefone, da godinu dana nakon isteka mandata primaju platu, da imaju sve privilegije i da se bogate preko noći, zbog čega je politika daleko najunosnije zanimanje, čovjeku pamet stane. A sasvim nadrealno zvuči podatak da u Skupštini BiH planiraju nova i nova radna mjesta, mada postoji dogovor da nema novog zapošljavanja,  i za to će biti utrošeno novih 2, 4 miliona maraka. Naši političari, okrenuti sebi i izgubljeni u svijetu, na sve imaju jedan isti odgovor : novo i novo zaduživanje. Kreditima udare na dug, pa pozajmljenim parama isplaćuju plate, penzije i socijalna davanja, plaćaju sopstvenu rastrošnost i luksuz i građanima bacaju mrvice  uz svake izbore, održavajući tako prividni mir. U svemu vide samo sebe, ne tiče ih se ko će kredite vraćati i kako. Pa, kad im Evropa pounudi poklon u milionima maraka da ispune samo dio vlastitih zadataka, oni se i ne počešu. I ni briga ih nije što te pare ( iz IPA fonda) odu nekom drugom. Kažu im da će izgubiti milijarde tog novca do 2.020. godine ako ne urade ništa, a oni ni da trepnu. Zašto? Pa, zato što za donaciju, to jest poklon, moraju polagati račune u šta se pare troše, a od kredita mogu uzimati sebi koliko hoće. Sve će to, svejedno, narod otplatiti.

I tako Bosna tone u blato ekonomske krize i neimaštine, pri čemu su oni sve bogatiji, a mi sve siromašniji.  Uz stalnu i sve dublju političku krizu, koju svojim nacionalističkim iživljavanjem neprekidno podgrijava lider manjeg entiteta, čini se da su nam crni dani sve bliži. Hoće li Bosna ipak preživjeti? Hoće, naravno, kao što je preživjela sve oluje u svojoj dugoj i burnoj istoriji. Trebaju nam drugačiji lideri, treba nam više sopstvene odlučnosti, trebaju nam promjene. A mi se moramo suočiti sami sa sobom i na popisu stanovništva, i na izborima, i u svakodnevnom životu. Sve dok je Bosna u srcima onih koji je vole –  preživjeće sve nedaće, pa i veće od ovih danas.

Komentari