Piše: Jusuf Trbić
Na blatnoj livadi trčkara nekoliko dječaka od 7-8 godina, s njima je i čovjek s dugom bradom, pljunuti James Harden, slavni košarkaš Houston Rocketsa. Djeca guraju nekakve automobilske gume i preskaču čunjeve, zatim ih vidimo u sobi, a drugi jedan, takođe bradat, nešto im priča. To je video koji je na internet postavilo nekakvo udruženje “Asker”, valjda kao reklamu. Snimak je odjeknuo kao bomba, nema TV stanice koja to nije objavila, a većina je dala i objašnjenje : to se obučavaju opasni teroristi, koji nam svima mogu doći glave. Dakle, ta djeca u trenerkama i farmerkama, to su ti čuveni bošnjački, to jest muslimanski teroristi, koji mogu ugroziti cijelu Evropu. Što se vidi na prvi pogled. Dovoljno je samo uporediti njih sa već čuvenim pripadnicima paravojne formacije “Srbska čast”, pa da se uvjerimo u to. Ti Dodikovi gosti na banjalučkoj paradi su nabildani, istetovirani, kratko ošišani tipovi opasnih faca, koji se slikaju s puškama i mitraljezima, jedan drži nož pod grlom nepoznatom momku, uz to idu i priče o njihovoj vojnoj obuci u ruskim kampovima, o njihovim kiriminalnim karijerama i podršci istovrsnoj braći u Rusiji, ali lijepo se vidi da su to dobroćudni humanitarci, a šta bi drugo mogli biti?
To je već godinama tipična balkanska priča u kojoj je uloga najcrnjih negativaca unaprijed određena za Bošnjake, kakvi god da su. U toj priči bošnjačka djeca su teroristi, a uniformisani i do zuba naoružani pripadnici srpskih paravojnih formacija nisu. Ko god nosi bošnjačko ime potencijalni je vjerski fanatik, pa makar imao samo sedam godina. Ili još manje. Muslimanski teroristi su i oni koji su usred rata popravljali staru pravoslavnu crkvu u Sarajevu, što su je granatama oštetitili Mladićevi Srbi, a oni koji su porušili sve muslimanske vjerske objekte, da nije ostao kamen na kamenu – nisu. Nisu ni oni koji su od entiteta RS napravili pravoslavnu kvazi-državu, u kojoj sve, od entiteta do najmanje firme i ustanove, ima krsnu slavu za sve građane, nisu ni oni koji javno slave zločine nad Bošnjacima, ni oni koji slave kreatore i izvođače jedinog genocida u Evropi nakon Drugog svjetskog rata, nisu ni oni koji su, uz blagoslov Crkve, spaljivali žive žene i djecu, ni oni koji su hiljade civila otjerali u logor i napunili stotine masovnih jama. Ni oni koji su, u ime Boga, zatirali mrske muslimane, praveći države za sve Srbe i sve Hrvate, koliko god ih ima. Vjerski fanatici nisu ni oni što grade crkve u tuđim avlijama, pa neće da ih sklone ni četvrt vijeka nakon rata, ni oni što grade crkve i ogromne krstove i križeve iznad naselja, da pokažu šta je čije. Po svemu sudeći, sve je to još jedna bošnjačka ujdurma, onih istih Bošnjaka koji su u ratu ubijali sami sebe i svoju djecu, koji su dobrovoljno išli u logore i lijegali pod zemlju, samo da okrive druge, ni krive, ni dužne.
Mostarac Sergej Sergio Šotrić ironično komentariše :
“Evo recimo, neupućeni ljudi bi došli do zaključka, da se kod ovih silnih križeva / krstova na svakom ćosku BiH radi o katoličkom i/ili o pravoslavnom fundamentalizmu. Maaa neeeeee, sve su to, buraz, muslimani svojeručno postavili, samo da bi nam zamazali oči, sve je to strategija sa ciljem opšte islamizacije BiH.”
Dakle, Bošnjaci i krstovima vrše islamizaciju države. Kad se zalažu za funkcionalnu, evropski uređenu državu, to je drugo ime za džamahiriju, kad traže vladavinu prava i zakona oni se, zapravo, bore za šerijat, kad kažu da žele građansku državu, kakvu ima cijeli svijet, to znači da se zalažu za kalifat.
To je potvrdio i Dragan Čović, trenutno predsjednik BiH : „Oni koji žele građansku državu, ja ih poštujem, samo danas u Bosni i Hercegovini kazati građanska država to znači klasičan unitarizam, u nekoj formi, teoretskom obliku, a to vam znači u osnovi islamsku državu. Što je to neko pretvorio u kalifat ili dao neku drukčiju konotaciju čitavom tom mom izričaju.”
Dakle, cijeli svijet može imati građansku državu, što je temelj današnje civilizacije, mogu i Srbi i Hrvati, i svi drugi, ali Bošnjaci ne mogu, jer oni su “kvaran genetski materijal”, što bi rekla Biljana Plavšić, oni nisu sposobni da budu ljudi i građani. Sve je to mnogo puta potvrdio i Milorad Dodik, novi srpski Radovan, koji odavno govori da je Bosna džamahirija, a Sarajevo Teheran. Početkom devedesetih godina, pravdajući svoje planove etničkog čišćenja i pripajanja dijelova Bosne svojim državama, Milošević i Tuđman su tvrdili da, ubijajući muslimane, spašavaju kršćansku Evropu od islamske najezde. A tom najzedom zaprijetili su, je li, bosanski muslimani, njih dva miliona, računajući i žene, djecu, starije osobe, invalide, bolesnike i nemoćne, dok je s druge strane stajalo 300 miliona Evropljana, plus ko zna koliko miliona Amerikanaca, Kanađana, Australijanaca i svih ostalih. Podsjeća to na nacističko isticanje jevrejske opasnosti, a Jevreja je tada u Njemačkoj bilo samo jedan posto. U odnosu na cijeli Zapad, Bošnjaka je milion puta manje. Pa ipak, opasnost su oni, a ne ostrašćeni velikosrpski i velikohrvatski fašisti koji sanjaju o stvaranju svojih velikih, etnički očišćenih država, koji progone i ubijaju druge samo zato što imaju različito ime, oni koji u ime vjere čine nepojamne zločine i rehabilituju najcrnje naciste iz svoje nedavne prošlosti. Evropa, kojoj toliko težimo, sve to vidi, ali ne reaguje, kao što je radila i u toku rata protiv Bosne, kad su lideri velikih sila zaustavljali svaki pokušaj da se pomogne nezavisnoj Bosni, članici Ujedinjenih nacija, jer u Bosni žive muslimani. Mnogo je primjera za to, prisjetimo se samo jednog : sad već čuvenog pisma Džona Mejdžora ( John Major), tadašnjeg engleskog premijera, upućenog njegovom Ministarstvu spoljnih poslova. U tom pismu on se zalaže da se zadrži embargo na oružje, da se “nastavi s prevarom Vens-Ovenovim planom, sve dok Bosna i Hercegovina ne prestane da postoji kao zemlja koja se može održati i dok njeno muslimansko stanovništvo ne bude totalno raseljeno iz te zemlje.” I podvlači kako “ ovo može izgledati kao tvrda politika”, ali ona “služi najboljem interesu stabilne Evrope u budućnosti, a čiji su vrijednosni sistemi zasnovani na “hrišćanskoj civilizaciji” i etici, i koji moraju ostati takvi… Ovakvo mišljenje, moram vam reći, dijele i sve vlade evropskih i sjeverno-američkih zemalja…Muslimani na Zapadu moraju shvatiti da se oni ne mogu suprotstavljati našem viđenju svijeta u “novom svjetskom poretku”…”
Dakle, nije teško shvatiti zbog čega su se velikosrpski ideolozi uoči rata onoliko trudili da ocrne muslimane i oblikuju javno mnenje, na takav način, da se opravda sve što se učini u ime Velike Srbije. Dugom i svestranom propagandom muslimani su predstavljeni kao tuđinci, ostaci turskog doba ( “ostaci divljih azijatskih hordi”, kako piše u monografiji Bijeljine iz doba rata), divlji, necivilizovani narod, nesposoban za prihvatanje zapadnih vrijednosti, kao porutčenjaci, genetski predodređeni za džihad, kao islamski fundamentalisti, i to svi redom, čak i ateisti među njima. Srbijanski orijentalista Miroljub Jeftić izmislio je čak i termine “sekularni islamski fundamentalizam” i “komunistički islam” (u časopisu Duga, u tekstu s nevjerovanim naslovom : “ Rezervisti Alahove vojske”, decembar 1989.), tvrdeći da i muslimanske manjine u Srbiji služe kao mostobran za “potpunu islamizaciju Srbije.” Muslimani su opasnost za zapadnu civlizaciju, tvrdila je Srpska pravoslavna crkva, koja je njihovo istrebljenje definisala kao vjersko pitanje, kao sveti rat za srpstvo, i pozvala da se zaustavi širenje islama, te “maligne bolesti” , čime je proces dehumanizacije Bošnjaka dobio i dimenziju međureligijskog sukoba između dobra i zla. Oni koji se protive uništenju muslimana, pisao je časopis Pravoslavlje, “pomažu zlim silama koje se protive Bogu ( i prema tome, i humanosti)…” Eliminisanjem muslimana stvoriće se “država pravednosti”, što će biti “doprinos ispunjenju božijih i ljudskih ciljeva protiv zla i ugnjetavanja, kao dijela univerzalnog plana spasenja.” ( Božidar Mijač, Pravoslavlje 15. mart 1992.).
Sve je ovo, dakako, imalo sasvim praktičnu namjenu – eliminisati Bošnjake, jer oni, zbog svoje brojnosti i izmiješanosti s drugima, stoje na putu stvaranju Velike Srbije. Kako onda, tako i danas. Ti velikodržavni planovi ne samo da nisu nestali, već su intenzivirani u posljednje vrijeme, jer Dodik i Čović, uz pomoć svojih centrala u Beogradu i Zagrebu i uz sponzorstvo Rusije, žele po svaku cijenu spriječiti ulazak Bosne u EU time što će je učiniti i prikazati potpuno nefunkcionalnom i podijeliti je prije nego što dođe na evropski prag. A za to im može ponovo poslužiti navodna muslimanska opasnost. Ali, to je igranje na ivici provalije, jer takva njihova politika može ponovo otvoriti vrata bosanskog pakla. Zloslutne su pretpostavke sarajevskog profesora Gorana Kovačevića :
“Ako zastrašivanje ne izazove masovnije iseljavanje Bošnjaka sa teritorije RS-a, inscenirani teroristički napadi od strane paravojnih formacija, koje će iza sebe ostaviti potpis neke ‘terorističe islamske organizacije’, svakako će legalizirati i legitimizirati nasilje koje će MUP RS provesti nad “identificiranim teroristima i njihovim pomagačima” – a to su svi oni koji su politički neistomišljenici i svi oni Bošnjaci koji nisu shvatili poruku da trebaju napustiti teritoriju RS.“ To je, kako kaže Kovačević, dokaz da je Dodikova vlast zapala u neku vrstu ludila koje može imati tragične posljedice.
„Konstantno isticanje terorističke prijetnje, čiji su nositelji legendirani kao obični Bošnjaci, “koji se strateški raspoređuju po teritoriji RS-a, da vrše napade na Srbe”, postaje dokaz ludila u koje su zapale određene fašističke strukture vlasti u ovom entitetu. Pogrešno je ovo promatrati kao dio predizborne igre, jer se ne radi o tome. Oko “200.000 islamskih ekstremista u BiH”, broj kojim barataju “eksperi i mediji” Milorada Dodika, korespondira sa brojem Bošnjaka povratnika u RS. Dakle, Bošnjaci koji žive u RS su oni na koje se odnosi priča o džihadistima, dok je FBiH označena kao logistička baza za ove “ubačene džihadiste u RS’“.
Prisjećam se početka rata protiv Bosne. U Bijeljini je apsolutni vladar bila SDS, grad je bio pun vojnika JNA, policajaca, pripadnika TO, dobrovoljaca i paravojnih jedinica, artiljerija je bila svuda oko grada i na Majevici, sve je bilo u njihovim rukama. I počela su ubijanja civlila. Po mene je došao četnički vojvoda Mirko Blagojević s grupom arkanovaca, i odveo me u Arkanov štab. Bio je u vojnoj uniformi, naoružan do zuba, praćen beskrupuloznim zločincima, a ja u trenerci i papučama. Usput sam vidio mrtve žene i ljude na ulici. Kao ni oni, ni ja nisam znao šta se dešava. Mi smo bili bespomoćne, nevine žrtve, a oni – gospodari života i smrti. Ali, za srpsku propagandu i veći dio zapadnih političara, ja sam, kao i ti mrtvi civili, bio islamski fundamentalista, muslimanski ekstremista, opasni bojovnik koji je prijetio ne samo Srbima, već i Evropi i cijelom Zapadu. Takva su bila i ubijena djeca od dvije, četiri i šest godina, i mrtve žene na pločniku, i jadnici pokupljeni iz kuća i odvedeni u nepoznato. I oni otjerani u logore, i oni na prisilnom radu, i oni u masovnim jamama, i svi oni poniženi, silovani, opljačkani, unesrećeni, i oni koje je Milan Lukić žive spalio u Višegradu, i dječaci koje su pobili Škorpioni, i 1.600 djece Sarajeva, i oni iz Prijedora i okolnih sela, i oni iz Tomašice…Ako djeca koja vježbaju na livadi mogu biti teroristi, onda Manjača, Trnopolje, Sušica, Luka u Brčkom, Batković, Dretelj i Heliodrom nisu fašistički konc-logori već mjesta spontanog okupljanja islamskih džihadista, onda je etničko čišćenje – bošnjački turizam, rušenje džamija – poštovanje urbanističkih planova, prisilni rad –dobrovoljna radna akcija, planska silovanja – mladalačka igra, genocid u Srebrenici – masovno samoubistvo Bošnjaka, s ciljem da se za to okrive Srbi. Onda je svaka tek rođena bošnjačka beba potencijalni terorista, a svi Bošnjaci ponovo smetnja Srbima i Hrvatima na Božijem putu. Bošnjaci su krivi što su živi, i Karadžićevi i Bobanovi sljedbenici još im nisu oprostili što su ih ubijali, protjerivali i uništavali na sve načine.
Jasno je da ovaj cunami mržnje neće prestati sam od sebe, jer Beograd i Zagreb ne odustaju od velikodržavnih politika, a međunarodna zajednica im to ne zamjeri. Pitanje je : znaju li bošnjački i bosanski političari šta treba da rade i mogu li se bar malo odmaći od podjela i svojih malih ratova za moć i fotelje, mogu li formirati pro-bosanski front i odrediti makar opšte smjernice djelovanja kojim će spasiti državu Bosnu i njene građane. Pa neka se onda tuku na izborima do mile volje.
Kad je to u pitanju, ja baš i nisam preveliki optimista. A vi?
