Piše: Jusuf Trbić

Internet je veoma zanimljiva igračka. Uz ostalo, povezao je ljude na svim stranama svijeta, i omogućio im da razmjenjuju mišljenja, čak i kad mišljenja nemaju. Za ljude iz mog kraja, osim sve rjeđih dolazaka u zavičaj, to je, valjda, jedini način da saznaju šta se ovdje događa i da slobodno reaguju na sve. A mene su zainteresovale neke reakcije na moj kratki tekst, vijest, takoreći, o bajramskom prijemu, koji je gradonačelnik Bijeljine organizovao za predstavnike bošnjačkih institucija. Činilo mi se da je to lijepa vijest, jer, eto, ima i primjera saradnje i poštovanja drugih, pogotovo kad se uporedi s onim što se ovih dana dešava u Prijedoru, u Srebrenici, u Banjoj Luci…Naravno, nije to ništa epohalno, ali, eto, lijepo je čuti. Za mnoge od nas, koji živimo u manjem entitetu, i to je dovoljno.

Pa ipak, bilo je i negativnih komentara, pa sam zapazio i jedan izraz koji ne priliči našoj internetskoj komunikaciji. Da se razumijemo : ja već godinama pišem i govorim kritički, mnogima je to poznato, i ni malo se ne ustručavam reći mišljenje o bilo čemu, o političarima, o ratnim zločincima, o nepravdama, o svemu što nas tišti, ne bježeći ni od koga i ni od čega. Ali, ako zapazim neki dobar, ljudski gest, želim istaći i to. U Bosni nikome nije lako, pogotovo ako pripada malobrojnijem narodu, a posebno nama, koji živimo u Republici Srpskoj, ali put do boljih dana nije popločan mržnjom i sukobima, već upravo ljudskošću, ma koliko da je ima. Nikakve podjele i nikakva politika koja podjele podržava neće nam donijeti bolju budućnost. To moraju znati svi, a naročito Bošnjaci, koji nemaju rezervnu domovinu, i Bosna je za njih uslov opstanka. Da smo pametni, kao što nismo, davno bismo svi (a posebno bošnjački političari) ustali protiv svake vrste podjela, od vjeronauke u školi, do jednonacionalnih izbornih lista. Davno bismo rekli jasno i glasno da etnička pripadnost i vjera ne smiju biti jedina kvalifikacija ljudi, da to ne smije uopšte biti kriterijum za razvrstavanje, i da građanin mora postati osnovna društvena vrijednost. Građanin i njegovo znanje, njegova sposobnost, njegov karakter. Samo tako možemo jednom riješiti nepodnošljivu jednačinu bosanskog kruga na kvadrat.

I još nešto : ja ne pišem i ne nastupam u javnosti zato što mi je to posao, zato što me neko plaća za to. Naprotiv, moj angažman ( kao i drugih, naravno) u “Preporodu” isključivo je volonterski, i stvar dobre volje. Čak i knjige koje pišem pripadaju “Preporodu”, i sav prihod od njihove prodaje  (koja nije bogzna kakva, treba i to reći) pripada “Preporodu”. Jedan dio tih para utrošimo obično za štampanje nove knjige, najčešće je to moja knjiga, i to je moja jedina satisfakcija. Treba reći i to da Grad Bijeljina ( opština) daje našem “Preporodu” dvadesetak hiljada maraka godišnje, i to je osnov za naš rad, a nekoliko puta smo dobili i pomoć za izdavanje novih knjiga. U većini drugih opština sve je to znatno manje.

Ja se pojavim ponekad i u medijima, ali novinari me ne zovu pred kameru zato što sam na nekakvom položaju, već, valjda, imaju za to druge razloge. Jer, nisam imao posla u  Bijeljini cijelih deset godina, tome je vjerovatno doprinijelo i ovo što radim, a danas sam referent za marketing u Semberskim novinama. Pa, dobro, ne žalim se, i to je nešto.  Sav svoj angažman ja shvatam kao dužnost građanina, kao obavezu prema ljudima i zavičaju. I tražim i od drugih : ako već želite kritički razmišljati, nemojte se zadovoljiti praznom pričom, dajte tome neki konkretan oblik. Ne morate pisati, kao ja, možete pomoći nekom siromahu da preživi, nekom bolesniku da ozdravi, nekom pametnom djetetu da se školuje. A možete makar izaći na izbore i dati nekome svoj glas. Bilo kome, po vašem izboru. Pokazaćete na taj način da se brinete za sebe, za narod, za državu, za budućnost. Ako nas bude dovoljno, može i to biti presudno, vidjećete. Neće to možda odmah promijeniti situaciju, jer sistem u BiH je katastrofalan, ali poslaćemo poruku, svi zajedno, da ima nas koji želimo ovu državu, i da nas je sve više. I da na to svi moraju računati.

I ne treba praviti sebi protivnike, a pogotovo neprijatelje, prošlo je vrijeme ratovanja. Ne treba prihvatati nikoga ko ruši naše živote i našu državu, ali, je dobrodošao svako normalan, svako s kim se može sarađivati, svako ko nema krvavih tragova na rukama ili u mislima. Veliki švajcarski mislilac Deni de Ružmon davno je napisao da naciju ne čine zajednički jezik, istorija i kultura, da je ne čine politike i političari, naciju čini zajedničko planiranje budućnosti. A od nas zavisi kakva će nam biti budućnost i hoćemo li je uopšte imati. Od nas, od naše pameti, od našeg djelovanja.

To treba svi da znamo.