(odlomak iz knjige “Majstori mraka”, autora Jusufa Trbića)

Koncentracioni logori su jedna od velikih, krvavih rana na tijelu Bosne i Hercegovine. Više od ičega drugog, oni su pokazali fašistički karakter rata u čijem je temelju bio zločin, u čijoj je ideologiji bila stara ideja o stvaranju Velike Srbije ( i Velike Hrvatske), zasnovana na ideji krvi i tla ( jedan narod, jedan vođa, jedna država), rata vođenog uz pokliče o nadnaciji kojoj pripadaju prava kakva se drugima ne dozvoljavaju. Logori su mjesta obezljuđivanja ljudi, surovi kazamati u koje se dovode, mahom, civili, čija je jedina krivica u tome što pripadaju «pogrešnom» narodu. Logori na teritoriji Republike Srpske bili su kopija nacističkih logora iz Drugog svjetskog rata : hangari, logoraši svedeni na kosture koji više nemaju ljudsku dušu, bodljikava žica, teški rad, svakodnevne torture, stražari i isljednici koji gospodare životima zatočenika, široki reperoar zvjerstava, koja često prevazilaze sve grozote za koje smo ikada čuli. Zatvorenost logora, daleko od očiju bilo kakve javnosti, daleko od svih mogućih svjedoka, bili su idealna mjesta za monstrume kakav je bio Goran Jelisić Adolf u Brčkom. Kad su mi neki od preživjelih logoraša pričali o njegovim zvjerstvima, o mučenjima i ubijanjima ljudi, o onome što su radili njegovi saradnici u logoru Luka u Brčkom – Monika, njen brat Kosta Simenunović, Ranko Češić i ostali, činilo mi se da sanjam. Zar je moguće da se ljudi do te mjere mogu pretvoriti u pobješnjele zvijeri? Ali, ni Luka, ni Manjača, ni Keraterm, ni Trnopolje, ni škola «Vuk Karadžić» u Bratuncu, ni Sušica u Vlasenici, nisu bili ničiji privatni hir. Bio je to dio brižljivo pripremljenog plana, dio preciznog mehanizma etničkog čišćenja, čiji su egzekutori pripremljeni davno prije početka rata i koji su u svakom trenutku bili pod kontrolom vlasti.

U Staljinovom Sovjetskom Savezu moglo se govoriti do mile volje o strahotama Hitlerovog fašizma, o svemu se moglo govoriti, osim o jednoj temi – o koncentracionim logorima, jer Hitlerovi su logori umnogome bili slični Staljinovim. U bijeljinskoj opštini, kao i u cijeloj Republici Srpskoj, ratni zločini nad nesrpskim stanovništvom nisu tema o kojoj se rado govori. O logorima – nikako. Jer, pogledaju li se makar fotografije logoraša Keraterma ili Manjače, koje su obišle svijet, vidi se goli fašizam u izmučenim licima logoraša, u njihovim praznim očima, u njihovim tijelima koja liče na kosture, u bodljikavoj žici koja ih obavija. Zato  u Bijeljini tišina prekriva svaki pomen logora kojih je na teritoriji opštine bilo više od deset, a posebno se to odnosi na najveći i najpoznatiji među njima – logor Batković

……………………………………………………………

Da bi se došlo do starih hangara Poljoprivrednog dobra u Batkoviću, koji su bili pripremljeni za logor prije početka rata, treba proći kroz cijelo selo i stići tamo gdje ne dolaze slučajni prolaznici. Dvije duge zgrade, sagrađene kao skladišta za poljoprivredne proizvode, počele su primati prve «stanare» odmah nakon završetka pokolja civila u Bijeljini, u prvim danima aprila 1992. godine. U prvim  mjesecima bio je to tipični logor smrti, u kojem su najsurovije mučeni i ubijani logoraši, najčešće civili izvučeni iz kuća i dovedeni tu da potvrde nadmoćnost više rase, «nebeskog naroda», i da upute tihu, strašnu poruku njihovim sunarodnicima : oni koji tu stignu, biće pretvoreni u bezlične robove čiji životi ne vrijede ni puščanog zrna.

Od ljeta 1992. godine, od posjete Međunarodnog Crvenog krsta, u Batkoviću je malo popustila mašinerija smrti. Logoraši su i dalje izgladnjivani, maltretirani na sve moguće načine, upućivani na prisilni rad na prve linije fronta ili na rad na semberskim njivama, ali se smanjio broj ubijenih. To i danas služi nekima da, onda kad moraju pričati o Batkoviću, kažu kako taj logor nije bio tako strašan kao Keraterm, Manjača, Omarska ili Luka. Ali, šta uopšte znači takva gradacija zločina? Da li je utješno reći za nekoga, ko je, recimo, ubio 50 ljudi, da je manji zločinac od onoga ko je ubio stotinu? Prema podacima Saveza logoraša Bosne i Hercegovine, na području Semberije bilo je 15 logora, a Batković je bio najveći od njih. U Batkoviću je robijalo više od 4 hiljade ljudi, od toga preko hiljadu samo iz Janje, a ubijeno je više od 80 njih.

U Bijeljini se ne priča o Batkoviću. Ali, 6. oktobra 2007. godine desilo se čudo. U organizaciji Udruženja logoraša « Prijedor 92», Udruženja logoraša  iz Sanskog Mosta i Helsinškog odbora za ljudska prava Republike Srpske, veća grupa nekadašnjih logoraša iz Bosanske Krajine posjetila je Batković, povodom 12-godišnjice raspuštanja ovog logora.  Nekadašnji mučenici obišli su mjesto zatočenja, a zatim održali i pravi mali istorijski čas, koji su zabilježili i novinari. Istina, bijeljinski dopisnici državnih i entitetskih medija nazvali su Batković «sabirnim centrom», ali i to je korak naprijed u odnosu na  šutnju koja je do sad prekrivala zločine u Semberiji.

Jedan od govorniika, Mirsad Duratović iz Prijedora, pročitao je saopštenje Udruženja logoraša iz Sanskog Mosta, i, između ostalog, rekao i ovo :

« Batković je bio radni logor, gdje su logoraši dodjeljivani kao roblje za poljoprivredna dobra i radionice velikim gazdama, a odvođeni su i na linije ratišta na kopanje rovova. Korišteni su kao živi štit u akcijama koje su izvođene na Majevici. Tako su 16. marta 1993. godine na Majevici poginula 22 logoraša. Uslovi u logoru su bili vrlo teški. Jedan kruh se dijelio na četrnaest dijelova, bez osnovnih higijenskih uslova i ljekarskog nadzora. Posjete nisu bile dozvoljene. Logor je bio na evidenciji Međunarodnog Crvenog križa, što ničim nije poboljšalo uslove života. Pri svakoj posjeti skrivani su teško premlaćeni i povrijeđeni logoraši. U logoru su bili  zatočenici sa šireg prostora Bosanske krajine, istočne Bosne, Semberije, Posavine, a bili su i zarobljenici iz hrvatske vojske. 26. juna 1992. iz vlaseničkog logora Sušica dovedena su 153 civila.

  1. decembra 1992. godine, pri raspuštanju logora Manjača, u logor Batković upućeno je 530 logoraša ( 153 Hrvata i 378 Bošnjaka). Većina je bila iz Grapske kod Doboja, Ključa, Sanskog Mosta i Prijedora. Kasnije su neki prebačeni u zatvor Kula kod Sarajeva.

Komandant logora je bio Čakić Savo, a batinaši i egzekutori Vojkan Đurković, Dragan Čobić i drugi. Odvođenja i ubijanja su se događala noću. Bego Bukvić je pržen željeznom šipkom i teško premlaćen odveden u nepoznatom pravcu. Pero Đokić, oficir i komandant, posebno se isticao u privođenju u logor Batković, a potom i odvođenju na front. Odveo je Huseina Spahića na Majevicu, odakle se ovaj nije vratio… Na žalost, zločini u logoru Batković nisu do kraja rasvijetljeni, a zločinci nikada nisu privedeni pravdi. U Vanekovom mlinu, vojnom zatvoru, poslije zarobljavanja je bio zatočen komandant odbrane Žepe Avdo Palić. Za njegovo skrivanje je bio zadužen podređeni oficir Ratka Mladića….Avdo Palić do danas nije pronađen. Neki od ubijenih logoraša u logoru Batković ukopani su na logorima i mezarjima na području Bijeljine. Jedan broj nikad nije pronađen.»

……………………………………..

Nihad Ključanin, predsjednik Udruženja logoraša Sanskog Mosta, doveden je u grupi logoraša iz logora Manjača 13. decembra 1992. godine.

« Logori su možda nešto najstrašnije što se dogodilo u minulom ratu. Manjača je bila ponor bez dna koji je gutao ljude. A kad su nas povezli odatle, gledao sam cijelim putem putokaz  za Beograd. Išli smo dugo u tom pravcu, u pravcu Beograda, iz kojeg nam je ovo zlo i stiglo, i konačno stigli u ove hangare, u bodljikavu žicu. Logor Batković.

Kako mi je bilo u Batkoviću? Moja iskustva su mračna, strašna. Nikome na svijetu ne bih to poželio. Nema zla koje nisam za to vrijeme iskusio na svojoj koži. Preživio sam i smrt 22 logoraša na Majevici, na koju smo odvedeni kao živi štit. Preživio sam čudom. I danas mogu svima reći : osudite svaki zločin nad ljudima, nemojte dozvoliiti da glave vaše djece pomiluju zločinci, jer se nikad ne zna kad će poželjeti da otkinu glave toj djeci.

news-2014-March-nihad_kljucanin_aa1_380731016

Mi, logoraši, bili smo ljudi bez identiteta, bez lika i imena. Svako je mogao da vam učini što hoće, i da sve to, i vas i njegovu krivicu, proguta mrak. Nikad neću zaboraviti čovjeka koji je umro nakon mučenja, negdje na početku našeg robijanja u Batkoviću. Samo su ga pokupili i odnijeli, i za njega se više nije znalo. Ko je on, koga je ostavio iza sebe, ko je zaplakao za njim, ko ga, možda, i sad traži, mrtvog, ko će to znati? I, što je još gore, ni danas niko o nama logorašima ne vodi računa. Mi nemamo nikakva prava, a Đoko Pajić, nekadašnji komandant logora Batković, bio je poslanik u Parlamentu Bosne i Hercegovine, upravljao je ovom državom. To je, zaista, ruganje nama žrtvama.

Mi smo dovedeni ovdje kad je, kako smo tada čuli, prošao prvi talas mučenja i ubijanja i režim malo «popustio», da tako kažem. A ako je nama bilo tako strašno, kako je tek bilo onima prije? Jednom nam je jedan čuvar rekao : «Imate sreće što ste sad došli, da ste došli prije, već biste bili pobijeni.»

Odveli su jednom nas šestericu na liniju, da kopamo rovove. Slučajno se dogodilo da su tu bila tri Hrvata i tri Bošnjaka. Svi su poginuli, osim mene. Jednom mi je četnički vojvoda Mando iz Ugljevika stavio nož pod grlo, htio je da me kolje, jer nisam mogao nositi municiju. Opet me čudo spasilo Imao sam sreće, ali mnogi drugi nisu. U Batkoviću sam bio deset mjeseci, iza mene su još čitavu godinu ostali neki ljudi iz Bosanskog Šamca. Došao sam ovdje da pozovem sve, da se ne zaboravi ono što je bilo, i da se zločinci kazne, ma ko oni bili. Jer, samo tako možemo nastaviti živjeti, nikako drugačije.»

Elhad Talić iz Sanskog Mosta je jedan od onih koji su, iako su bili civili, optuženi da su se « pobunili protiv ustavog poretka zemlje» i da su «pripremali oružanu pobunu.»

« To je bila optužba. Nevjerovatno. Oni koju su se pobunili protiv priznate države Bosne i Hercegovine i organizovali oružanu pobunu s ciljem uništenja i države i čitavog jednog naroda, optužili su nas, civile, za to isto! Osuđena su ukupno 152 čovjeka u jednoj «turi», jedni su dobili kaznu zatvora, to jest logora, a nas pet osuđeno je na smrt. Osudio nas je sudija Ljubomir Kitić. Šta smo sve preživljavali zbog toga, ne može se ni ispričati. Imali smo specijalne čuvare i poseban zatvor, i nismo se smjeli miješati s «običnim» logorašima, jer nas je čekala smrt. Bio sam deset i po mjeseci ovdje, i svaki dan mi je bio dug kao godina. Poslije su i nas odvodili na kopanje rovova, trebala im je radna snaga. Jednom su nas na Majevici četnici oteli, pa nas poveli da nas pobiju, ali, srela nas je jedinica vojske iz Srbije. Oni su otjerali četnike i nas vratili na rad. Bila je zima 1993. godine, snijeg, hladnoća, a mi se vraćamo veseli na taj strašni posao. Možeš zamisliti!

Moram reći i to da je bilo i dobrih ljudi u Batkoviću. Sjećam se kako je jedan mještanin došao i poveo nas trojicu na rad, na njivu. Ali, kad smo stigli tamo, nije nam dao da radimo. Nahranio nas je i napojio, odmorili smo se kao rijetko kad.»

Fahira Hadžić ( rođena 1938) iz Janje bila je jedna od rijetkih žena-logoraša iz Janje.

« Kad su nas poveli Vojkan Đurković i njegovi, tražili su da im svako da sve što ima, do zadnjeg dinara. Bilo nas je na hiljade, krkljanac, zapomaganje, strahota. Ja sam sakrila nešto para, pa su mi to našli. Onda su me izdvojili i zatvorili s nekom djecom u staru školu, bilo je devetnaest mladih ljudi iz Janje, sve sam ih znala. Tu sam ostala čitavih šest sedmica, nisu nam dali ni kroz vrata da prođemo. Muka živa, ne možeš to zamisliti. A onda nas povezu, pa u Batković. Bio je septembar 1994. godine. Kad su nas istovarili ispred hangara, priđe mi nekakv brko, omalen, pa me pita : «Šta ćeš ti ovdje?» Ja slegnem ramenima, šta da mu kažem. Tu sam našla skoro hiljadu Janjaraca, sva moja familija je bila tu.  Emin Zakomac mi je pomogao da se nekako smjestim, da mogu spavati. Pokušala sam da im pomognem, što mogu. A šta se sve dešavalo, ne mogu ti reći, šta ja znam, još se mi bojimo onoga što je bilo…Izvodili su ljude noću, čula sam svašta…

Zovu me poslije nekoliko dana moji, kažu : stigao Crveni krst, dijele odjeću. Pođem i ja, a tamo žene, samo što im oči nisu ispale kad su me vidjele. Ispitivala me neka Žaklina, i zapisivala, da nije bilo toga, ko zna šta bi bilo. Tada su me pustili. U Bijeljini sam bila dva i po mjeseca kod Mustajbegovce Čemerlićke, odveo me Mensur Bišanović, a onda sam uspjela izaći. Tako je to bilo.»

……………………………………….

Posjeta bivših logoraša Batkoviću samo je načela temu logora u bijeljinskom kraju, ali je otvorila i neke nove (stare) dileme. Kako je izvijestio Dnevni avaz od 7. oktobra 2007. godine, skup logoraša obezbjeđovali su pripadnici Centra javne bezbjednosti Bijeljina. Logoraši su među njima primijetili i policijskog inspektora Dragana Čobića, u civilnom odijelu, kojeg su, kako smo vidjeli, prozvali zbog torture nad njima. Dakle, ponovo se događa da oni koji su učestvovali u zločinima, sad štite žrtve u svojstvu zvaničnih lica.

A šta se sve događalo u logoru Batković, tek treba da se otkrije O tome bi morali nešto više da kažu oni koji su logor podigli i njime upravljali. Na primjer, komandanti logora Batković : Petar Dmitrović, Momo Despot, Savo Čakić, Đoko Pajić. Na području Bijeljine ekshumirano je više od 80 tijela ubijenih, dobar dio njih su bivši logoraši, ali nije završen proces identifikacije. Ko je naredio otvaranje logora, i Batkovića i ostalih, ko je odgovoran za njihov «rad», šta se tamo dešavalo, koliko ljudi je pobijeno, ko su ubice i mučitelji? Na ta pitanja se moraju dati odgovori, kad-tad. Bivši logoraši iz Sanskog Mosta rekli su mi da u Bijeljini i danas žive ljudi koji su odgovorni za zločine u njihovom gradu, na primjer Nedeljko Rošula, Vlado Vrkeš, protiv koga je podignuta optužnica za genocid i ratne zločine u Sanskom Mostu, ili policajac Duško Zorić. Koliko takvih mirno živi pod semberskim nebom, koliko ubica šeta našim ulicama, koliko ideologa zločina, koliko pljačkaša, silovatelja, koljača, koliko onih koji su sve to odobravali i podržavali, koliko ratnih profitera, prevaranata, krupnih švercera, mafijaša, koliko ratnog šljama kojem ne odgovara nikakva istina o onome što se dogodilo? Ali, vrata mračne prošlosti moraće se jednom otvoriti. Ako ova knjiga pomogne u tome, smatraću da sam časno vratio makar mali dio duga svom zavičaju.

Komentari