Piše: Jusuf Trbić

Nekad je 25. maj bio dan mladosti, dan u kojem su se slavili život, polet, zajedništvo. Nosila se Titova štafeta, a  u vazduhu je treperio onaj neopisivi osjećaj da svijetli, novi dani samo što nisu pokucali na vrata. Bilo je to neponovljivo vrijeme optimizma i vjere u ljude.

Danas 25. maj pamtimo kao dan strašne tragedije, kao crni dan kad su fašisti, koji su razarali Bosnu, ponovo pokazali da zlo nema granica. Toga dana prije 21. godinu  Mladićevi zlikovci su sa Ozrena, ciljanom granatom, namjerno gađali i pogodili sastajalište mladih u centru Tuzle, poznato kao Kapija. Granata je ubila 71, a ranila 150 ljudi. Priosjek starosti ubijenih bio je 25 godina. Bilo je primirje, bio je Dan mladosti, i tuzlanski mladići i djevojke došli su da udahnu makar malo mira i slobode. Dočekala ih je smrt.

Nije slučajno što je Tuzla odabrana kao meta jednog ovakvog zločina, jer je to grad koji je uspio da se odupre zločincima i da sačuva svoju multietničku prirodu, a to je bio prst u oko Karadžićevim sljedbenicima. Davno prije toga, 12. maja 1993. godine, Srpska skupština u Banjoj Luci usvojila je svoj najvažniji dokument, odluku o šest strateških ciljeva. Prvi i najvažniji od tih ciljeva Karadžićevih Srba  bio je razdvajanje naroda, odnosno “ državno razgraničenje od druge dve nacionalne zajednice”. Bio je to preduslov za uništenje Bosne i stvaranje države samo za Srbe, i temelj osnovne velikosrpske strategije – etničkog čišćenja. U osnovi svega je bio zločin, jer su se samo zločinom mogli zauvijek razdvojiti pripadnici različitih etničkih grupa, koji su u Bosni živjeli pomiješani stotinama godinama. Sve je to bilo planirano davno prije nego što je zapucalo u Bosni, o čemu govori i činjenica da je početkom 1992. godine usvojen Ustav samoproglašene Republike Srpske  (objavljen u Službenom glasniku srpskog naroda  br.3 od 16. marta 1992.) koji definiše novu srpsku državu. U članu 1. tog Ustava piše : “ Srpska Republika Bosna i Hercegovina je država srpskog naroda i građana koji u njoj žive.” A ta nova “država” bila je (9.marta) proglašena jednostranom odlukom samo jedne političke stranke na teritorijama na kojima Srbi, uglavnom, nisu bili u većini, a u pojedinim dijelovima,  na primjer u Posavini, bilo ih je samo 20 posto. Član 2. kaže : “ Teritoriju Republike čine područja autonomnih oblasti, opština i drugih srpskih etničkih cjelina, uključujući i područja na kojima je nad srpskim narodom u Drugom svjetskom ratu izvršen zločin genocida.” Naravno, ne kaže se koja su to područja, ko je utvrdio da je tu bio genocid i kako, a pogotovo se ne kaže ništa o područjima na kojima su Srbi izvršili genocid nad Bošnjacima ( na primjer u Podrinju). Zato je član 3. sasvim jasan : “ Republika se nalazi u sastavu savezne države Jugoslavije.”

Da bi stvari bile još jasnije, u sljedećem članu ( član 4) piše : “ Republika može stupati u zajednice sa državnim tvorevinama drugih konstitutivnih naroda Bosne i Hercegovine.” Onima koji su se pitali kako je moguće stvoriti tri zasebne, etnički čiste cjeline na tlu Bosne, brzo je stigao odgovor : masovnim ubijanjem, progonima, koncentracionim logorima, planiranim silovanjima, uništavanjem vjerskih i kulturnih spomenika, zatiranjem svih tragova postojanja dva naroda na tlu nove srpske domovine, i bezbrojnim zločinima, među kojima su posebno mjesto zauzimali oni najstrašniji, bestijalni, nezamislivi, zbog kojih su svi patološki zlikovci izvučeni iz srpskih zatvora, obučeni, naoružani i upućeni u Bosnu. Ti užasni zločini imali su jasnu svrhu : zaplašiti preživjele i dati im do znanja da nikakvog zajedničkog života ne može više biti, posijati mržnju koja se nikad neće moći zaliječiti, a uz to učiniti sve Srbe saučesnicima i taocima tih zločina. Svaki put je to bila i poruka međunarodnoj zajednici da ne vrijedi više tjerati na ponovni zajednički život, ali i poruka drugoj strani – da odgovori istom mjerom, kako bi razlaz bio konačan i neopoziv. Ubijanje djece, paljenje živih ljudi, logorski užasi, rušenje svih džamija, masakriranje nedužnih, neviđene patnje, genocid – sve je to bio dio brižljivo planirane i izvedene strategije zla, kao jedinog načina da se ostvare velikosrpski ciljevi. Bošnjaci, Hrvati i ostali, na teritoriji koju su okupirale Karadžićeve snage, i Albanci na Kosovu bili su suvše brojni, a da su svi ostali u svojim kućama, procenat Srba u Velikoj Srbiji bio bi 52 posto ( prema popisu iz 1991.), što bi značilo brzu propast te tvorevine. Etničko čišćenje je bilo jedini način, to je bio racionalni, svjesni izbor, i to su podržale skoro sve političke, intelektualne, medijske, i, posebno, crkvene elite, koje su rat za Veliku Srbiju proglasile  vjerskim, svetim ratom, i time su svi zločinci unaprijed dobili oprost za sve što učine. Dakako, ni masa običnih ljudi nije odoljela zanosnom zovu patriotskih truba, pogotovo što se znalo da su buduće žrtve bespomoćne, nepripremljene za rat, nenaoružane. Bio je divan ambijent za čuveno srpsko junaštvo.

Dakle, ni jedan zločin, a pogotovo oni najveći, najstrašniji, poput masakra na tuzlanskoj Kapiji, nije bio slučajan, svi su oni bili pomno isplanirani i pripremljeni. i unaprijed opravdani. U Bijeljini se svakog 3. i 15. maja naglas kuka zbog navodnih zločina nad Srbima u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu i na Brčanskoj malti u Tuzli, pogotovo na poznatoj BN Televiziji, a nikada ni jedna riječ nije rečena o pokolju civila u Bijeljini početkom aprila, ili o tuzlanskoj Kapiji, nikada ni jedna riječ o zločinima u drugim gradovima u RS-u ili o rušenju džamija. Kad smo obilježavali godišnjicu zločina nad bijeljinskim porodicama Sarajlić, Sejmenović i Malagić iz septembra 1992. godine, kad su ubijene 22 osobe, među njima i osam žena i sedmoro djece, niko nije htio da se oglasi : ni mediji, ni političari, ni pravosuđe, ni crkva, ni obični ljudi. Niko. Njih to ne interesuje. I nema srpskog zločina, ma kako strašan bio, zbog kojeg će iko javno izreći makar jednu riječ kajanja ili stida. Čak ni na ulici, u kafani, bilo gdje. Drugačiji primjeri, poput pokojnog Lazara Manojlovića, mogu se izbrojati na prste jedne ruke.

Prolazi, eto, još jedna godišnjica masakra na tuzlanskoj Kapiji. Porodice žale, oni koji se sjećaju – pričaju. Ovdje, u tamnom vilajetu, velika tišina, kao i svih ovih dana, mjeseci i godina od rata do sad. Da li smo iz toga išta naučili?

Komentari