“Nije me briga da oni (Bošnjaci) stvore (muslimansku) državu u Bosni. Jedina stvar koja me zanima je da potpuno nestanu.” Ratko Mladić, govor pred poslanicima Skupštine bosanskih Srba, januar 1994.

Piše: Ahmed Burić 

Odavno neka knjiga nije bila  glavni javni događaj u Sarajevu.Florence Hartmann, bivša glasnogovornica Haškog tribunala u knjiziKrv realpolitike (Afera Srebrenica), u izdanju Buybooka, podsjeća na to šta se sve sa strane međunarodne zajednice (nije) dogodilo, da bi se desio najveći pokolj na evropskom tlu poslije Drugog svjetskog rata. Da nije uradila ništa drugo, samo da nas je podsjetila na tu Mladićevu izjavu s Pala 1994, od nje je dovoljno.

Što bi se reklo, ime je znak. Ime Florance inače dolazi iz latinskog flos (na talijanskom fior, na francuskom fleur, španskomflor, engleskom flower), a naravno, znači – cvijet. Florance Hartmann je prvo u The Guardianu, zajedno sEdom Vuliammyjem objavila dijelove koji teško optužuju međunarodnu zajednicu za krv prolivenu u Srebrenici. Da nije uradila ništa drugo, valja joj odati priznanje da se ličnom hrabrošću i studioznošću veći dio života bavila problemom koji je “naš”. Zato, hvala. Cvjetka, a naša. Mada, valja i to reći, strana koju je izabrala nije cvjećka, ni u kojem smislu.

Stvar, uprošteno, izgleda ovako: kako prolazi vrijeme na vidjelo dolazi da su vodstva velikih svjetskih zemalja znala da se zločin sprema, i da je Dejtonski sporazum, odnosno ovakvo teritorijalno uređenje Bosne i Hercegovine, uz neznatne preinake zacrtano još 1993. godine. Niko se, valjda, nije iznenadio dokumentu koji je nedavno u promet pustila CIA. Da su Milošević i Tuđman, pred očima i ušima Zapada, sve vrijeme bili u kontaktu, i dogovarali ono što će se dešavati.

Ovo je knjiga o tome kakav je svijet nastao nakon rata u Bosni i Hercegovini

Sjedinjene Države, Velika Britanija i Francuska, prije svih, snose veliki dio odgovornosti na Srebrenicu. I tu je ova knjiga činjenično neumoljiva. Skoro dvjesto fusnota dokazuje da je Mladić dobio jednu vrstu dozvole za ubistva, i to, prevashodno, promjenom procedure za pokretanje zračnih udara. Rat u Bosni i Hercegovini mogao je biti tehnički završen bilo kada, ali je politički trebalo izvesti hinjski manevar kojim se odgovornost s vojnih komandi prenijela na političke strukture.Tu negdje treba tražiti zeleno svjetlo za Mladićeve tenkove koji zauzimaju enklave.

I još nešto: ovo je knjiga o tome kakav je svijet nastao nakon rata u Bosni i Hercegovini, i ratova u devedesetima.Rabijatan, siledžijski, bez uvažavanja razlika i održanja zajedničkog života naroda jednih s drugima, bez multikulturalizma (kakva grozna riječ?!), bez kulture u esencijalnom smislu riječi. Jedini princip koji se priznaje je – “što zauzmeš svojom čizmom i puškom, tvoje je”. Mi smo u tom smislu mali. I naš je poraz veliki.

Ako ste slučajno pomislili da ova knjiga amnestira rukovodstvo onih nad kojima je genocid počinjen, stvar ni slučajno nije takva. Ako ikada bude ikakve pravde u ovoj zemlji, a svi se dosjei otvore, postoje teške, iz ove tačke gledano neodbranjive optužbe na račun bošnjačkog rukovodstva: one se tiču činjenice da se u krugu oko Izetbegovićaseniora sve vrijeme znalo o razmjeni enklava Srebrenice, Žepe i Goražda za teritoriju oko Bihaća, kolika je odgovornost za politiku koja je računala na “reakciju svijeta”, a sama vodila segregacijsku politiku dijeljenja zemlje?!

I na kraju, ali ne najmanje važno, zašto se, više od dvadeset godina šuti o tome? I baš kao što je Dayton napravljen na krvi onih koji leže u Potočarima (pa mi to onda danas, da te Bog sačuva, moramo i slaviti), tako je nespremnost sadašnjeg bošnjačkog rukovodstva da progovori o ovom problem, zapravo, dokaz. Da su u tom trenutku bili nedorasli, i da su za taj svijet uradili vrlo malo, ali da su računali da će zauzvrat dobiti mnogo. Čudna neka računica, zar ne?

Zanimljivo bi bilo, kad bi bilo moguće, ustvrditi ovo: koju cijenu bi bošnjački vrh bio spreman platiti samo da zaokruži teritoriju u kojoj će biti (apsolutna) vlast? To je jeziva stvar, i o njoj se skoro ne smije ni misliti, ali ispostavlja se da sudbina bilo kojeg drugoga grada ne bi bila drukčija da je s jedne strane bio Mladić, a s druge “naše mudro rukovodstvo”. O tome bi valjalo malo promuhabetiti, i ova nas knjiga vuče u tom pravcu. Nema Bosanca i Hercegovca koji je ne bi trebao pročitati.

I tako, dok nam povijest pišu drugi – što je u slučaju knjige Krv realpolitike, rekli smo, više nego pozitivno – mi ostajemo tamo gdje smo bili. Između cinizma međunarodne zajednice i nesposobnosti vlastitog vodstva da se bavi bilo čime drugim osim otimanjem državnih resursa i slabljenjem pojedinca.

Jer, krv na cvijetu Srebrenice još uvijek stoji. Osim međunarodnjaka koji za to snose odgovornost, tu krv su ostavili i oni koji taj cvijet, obično u svečanim prilikama, nose na reveru.

 

(kliker.info)

Komentari