Piše: Jusuf Trbić

Još u prvoj mojoj knjizi “Gluho doba” prepisao sam misao  mudrog rabina iz 17. vijeka Manase Ben Izraela : “Ono što je jednom bilo stvarno, to uvijek ostaje moguće.” Sjetio sam se toga kad sam vidio sve češća poređenja masovnih demnonstracija u BiH sa onim što se dogodilo 1991. i 1992, godine, a što je bilo uvod u krvavi vrtlog koji nas je sve pomeo. Naravno, mnogo toga nije isto, i siguran sam da se sve ono, u istom obimu i na isti način, ne bi moglo ponoviti. Niti su naši susjedi isti, niti je svijet isti, niti je stanje u BiH kao nekad. Ali, nešto mi ipak ne da mira.

Kao i mnogi koji su preživjeli taj pakao, i ja sam godinama opsjednut onim što se dogodilo. Ne prođe dan, a da ne prebirem po sjećanju. Ono što me muči jesu tekstovi koje sam pisao prije rata, a oni se mogu naći u mojim knjigama “Gluho doba” i “Istine i laži”. U to burno doba ja sam pisao o mogućem ratu i krvoproliću, upozoravao i apelovao, ispisivao čitave stranice najcrnjih slutnji, a mnogima se činilo da pretjerujem i da se nama, jednostavno, rat i stradanja ne mogu desiti. Iskreno, ja jesam predosjećao nesreću, tvrdio sam da nam se rat približava, iznosio primjere zločina iz prethodnog rata, ali ni sanjao nisam da će doći fašizam i da će se dogoditi strašni zločini nad nedužnima, da će biti ubijani žene i djeca, da će nas pogoditi tajfun etničkog čišćenja. Nekoliko mjeseci pošto sam izašao iz Bijeljine, dospio mi je u ruke moj posljednji tekst, objavljen u Slobodnoj Bosni. To je bio već vapaj, krik, uoči otvaranja ponora koji će nas sve progutati. Pročitao sam ga ponovo, i zaprepastio se. Da nije bilo potpisa ispod teksta,  ne bih vjerovao da sam to ja pisao. I ko bi povjerovao : čovjek koji piše da pakao samo što nije počeo, sjedi u kući i čeka da ga odvedu, misleći da je sve bajka, i to što se dešava, i to što on sam piše… I mnogi drugi, su, poput mene, živjeli u toj bajci, u vjerovanju da se neće ništa strašno dogoditi, da će ljudskost nadvladati, da je bratstvo među ljudima suviše jako, da oni nisu nikome krivi…

Pokazalo se ubrzo da je to bila krvava bajka.

Kad je puklo, zločinci su ubijali nevine ljude, žene i djecu u njihovim kućama i avlijama, i sve se to nastavilo do kraja rata, a mi ni danas, dvije decenije kasnije, ne možemo da shvatimo šta se to dogodilo i odbijamo da izađemo iz bajke.

Danas slušamo neke slične crne slutnje, ali odbijamo da vjerujemo. Bajka nam je ponovo draža. A kad zatvorim oči, mogu da zamislim jedan crni scenario. Oprostite mi ako pomislite da pretjerujem, da dramatizujem stvari, da nepotrebno uzbunjujem ljude. Ne želim ništa od toga, samo da pročitate i razmislite.

Dakle ,ovako. O demonstracijama i protestima u mnogim bosanskim gradovima zna se gotovo sve. I čini se da opet neće biti praktičnog rezultata, jer političari pričaju samo o zavjerama, o navodnim organizatorima, o huliganima, o tome ko je i koliko kriv što su ljudi najzad došli do pameti. Još nisam čuo da je vođstvo neke stranke dalo bilo kakvu izjavu o sopstvenoj odgovornosti za sve ono što se godinama dešavalo. A sjajna je prilika za to. Jeste li ikoga čuli da kaže : jeste, i mi snosimo odgovornost za stanje u društvu, za loš sistem, za bahatost političara, za pljačku naroda, za enormna bogaćenja ljudi u vlasti i oko nje, za glupe odluke, za glomaznu administraciju, za nerazumno zaduživanje, za nedogovaranje, za tajkune, za sve što se činilo dvadeset godina. Prozvaćemo ljude u našim redovima, koji su tome doprinijeli, tražićemo sudsku i političku odgovornost, krivično gonjenje i oduzimanje otetog, donijećemo program mjera, okrenućemo se budućnosti, skresaćemo svoje privilegije, mijenjaćemo i sebe i društvo. Nikom tako nešto nije palo na pamet, analiza protesta pretvorila se u predizborni marketing.

Što je siguran znak da će se bunt nastaviti, s neizvjesnim ishodom. Bar u Federaciji BiH.

A kakva je situacija u Republici Srpskoj, za koju tvrde da je mirna, stabilna, prosperitetna i da u njoj nema potrebe ni za kakvim buntom Dodik je okrivio Bošnjake, koji žele da bunt iz svog entiteta preliju u Dodikistan, iz čiste zlobe? Majkićeva je za skromne demonstracije u Bijeljini optužila Bošnjake iz Janje. Ćurguz je bubnuo kako su se autobusi naručenih demonstranata iz Federacije spremali da dođu u RS i tamo naprave haos, što je izazvalo smijeh prisutnih novinara. Sad je Mile Ronhil optužio Natašu Kandić da finansira pobunu u Federaciji, a o krivici opozicije  da se i ne govori. Pa mi se onda pred očima javi pomenuti scenario. I to izgleda ovako.

U Federaciji ponovo buknu nemiri, jer nisu ispunjena obećanja koja je vlast dala demonstrantima. U isto vrijeme u RS na ulice izađu ojađeni radnici, penzioneri, nezaposlena omladina, i režim se uzbuni. Ako padnu s vlasti, to neće biti samo gubitak fotelja, plata i političke moći, već će za mnoge od njih to značiti robiju i oduzimanje nelegalno stečene imovine. I počnu da se brane svim sredstvima. Naručeni demonstranti, recimo u Bijeljini, u kojoj vlada SDS, upadnu u zgradu opštine, popale i poruše, demoliraju sve na šta naiđu, izbiju sukobi, policija ne zna ko je kriv, krene “događanje naroda” u kojem mnogi imaju itekako iskustva, a Dodik optuži Bošnjake, nevladine organizacije, opoziciju. i, dakako, one iz Federacije. I suspenduje vlast u Bijeljini i proglasi vanredno stanje u cijelom entitetu. Policija RS-a, uz pomoć “spontano organizovanog naroda”i boraca,  blokira entitetsku granicu, iz Srbije nagrnu dobrovoljci, krenu hapšenja Bošnjaka, opozicionara i svih nepodobnih, počne upadanje u kuće, odvođenje, sporadični zločini, a počinioci nepoznati… Međunarodna zajednica reaguje, postavi svoje snage na entitetsku liniju i traži pregovore dvije sukobljene strane. Kako dalje ide, znamo.

Nekako slutim da je Aleksandar Vučić, pozivajući na razgovor Dodika i Bosića, spriječio da se događaji tako ili slično odvijaju. Pitanje je : dokle?

A vi, dragi moji čitaoci, nemojte da se brinete, ovo je samo san. Takoreći bajka. Ipak, trebalo bi  razmisliti.

Jer, bajke nekad znaju biti i krvave, zar ne?

Komentari