Piše: Jusuf Trbić

 

Policija je odvela i Hajrudina Limanija ( 1967), iz male, uboge kuće u sokaku Ulice Filipa Višnjića. Majka Fatima, koja jedva sastavlja kraj s krajem, čekala ga je godinama. I još ga čeka. Al ni habera od njenog Hajrudina. Sina su čekali i Velida i Jusuf Halimi. Njihov Mevko (1965) odveden je iz kuće u Ulici Jozefa Koukala. Tražili su ga svuda, pa su im u policiji jednom rekli da ga više ne traže, otputovao je. Ne znam jesu li još živi i nadaju li se i dalje sinu. Ali znam da će tuga i njih nadživjeti.

O slučaju ubistva 22 člana porodica Sarajlić, Sejmenović i Malagić sve se zna. U «Majstorima mraka» objavio sam pismo jednog od aktera, kome je savjest «proradila», pa je pobrojao sve učesnike tog strašnog zločina : ubice, pripadnike jedinice specijalne policije RS-a «Pahuljice», policijske šefove Miću Stanišića, Tomu Kovača, Gorana Sarića, pa Dragu Vukovića i Stevu Bokarića, za koje je napisao da znaju sve, a «godinama kukavički šute, plašeći se za svoje živote.» Napisao je i ovo : « O pomenutom zločinu dosta znaju Zoran ( Uroš) Spasojević, tadašnji komandir policije, Andrić Slobodan, tadašnji dežurni policajac, Kanjčević Dragan i Novaković Zoran, dežurni policajci pred kućama ubijenih, Rodoljub Ivanović, tadašnji komandir rezervne policije u selu Brodac kod Bijeljine, Jovo Ljubojević, tadašnji zamjenik komandira u Brocu, i Mile Škorić, pripadnik državne bezbjednosti i tadašnji zamjenik Drage Vukovića, čovjek koji je rodom iz Balatuna, gdje su poubijani Sarajlići, Malagići i Sejmenovići. Svi ovi ljudi su radili na sakrivanju leševa i prikrivanju istine o zločinu. Žrtve tog zločina do Drine su prevezene nasipom u dva vozila – u TAM-iću i vojnoj Stodesetki. Ovo drugo vozilo je prano od krvi u krugu CJB Bijeljina i tu scenu su vidjele na desetine policajaca.»

Užasni zločin, u kojem je ubijeno i sedmoro djece i osam žena, i o kojem se sve zna, eto, i danas, dvadeset i jednu godinu kasnije, čeka na procesuiranje.

U avgustu 1993. godine janjarska policija je došla po mirnog čovjeka Jusufa Terzića, i povela ga – da ga sasluša zbog nečega, pa će ga pustiti. Tako su rekli. Ali, Jusufa nema ni taj dan, ni sutradan. Njegova žena Rabija ode u policiju, i tamo joj kažu da je njen muž u bolnici. Što će tamo, zdrav je, mislila je. A u bolnici je obavijeste da je Jusuf umro tog jutra. Rabija je bila u šoku. A kad su je odveli da ga identifikuje, umalo nije umrla. Glava mu je bila rascijepljena, lice potpuno razbijeno, ne može ga prepoznati. Onesvijestila se. A kad je došla sebi, natjeraju je da ga ipak identifikuje, po bilo čemu. Prepoznala je muža po odjeći, i po nogama. Lice više nije imao.

Stanica javne bezbjednosti u Janji je, nakon natezanja, dala potvrdu da je odvela Jusufa Terzića navedenog datuma. A dvojica uglednih bijeljinskih ljekara – dr. S. Opalić i dr. M. Spasojević časno su obavili svoju dužnost. U otpusnici su napisali i svojim potpisima ovjerili, da je Jusuf Terzić umro 25. avgusta u 3 sata ujutro, sa nalazom : kontuzija glave, rana iznad desne obrve, rana ispod oka, prelom lobanje i koma. Dakle – ubijen je. Ali, to nije bilo dovoljno Osnovnom javnom tužilaštvu u Bijeljini, koje je 28. avgusta 1993. godine izdalo Rabiji Terzić uvjerenje pod brojem KTA 66/93, u kojem piše : « Nakon razmatranja sprovedenih radnji po službenoj dužnosti, a u vezi sa smrću vašeg muža Terzić Jusufa, do koje je došlo noću između 24. i 25. avgusta 1993. godine, ocijenili smo da nema mjesta pokretanju krivičnog postupka, pa se o istom obavještavate radi znanja». U potpisu : osnovni javni tužilac Milošević Nadežda.

Kad sam pisao «Majstore mraka» našao sam Nadeždu Milošević i pitao je zašto nije podigla prijavu zbog ubistva, kad to piše u ljekarskom nalazu. Ona se sjećala tog slučaja, ali nije imala ništa da mi kaže o tome. Rekla mi je da idem pitati Sud. I opet, dakle, niko nije kriv, nikoga ne interesuje smrt čovjeka koji u životu ni mrava nije zgazio.

Policija je odvela i Salku Ljeskovicu iz Janje, o kome sam pisao. Ubijen je u logoru u Srbiji. Odvela je i Mensura Ajetovića (1957), po njega je došao kombi sa šest policajaca. Komšija, njegov razrednik iz škole, prijavio ga je da je naružio jedno srpsko dijete što je uzelo tuđi bicikl. Njegovi posmrtni ostaci nađeni su 2007. godine. U ljekarskom nalazu piše : «Strijelno ozljeđivanje grudnog koša obostrano», što znači : ubijen je metkom. A u rješenju koje je porodici izdala Skupština opštine piše da je umro prirodnom smrću.

Kad je u januaru 1993. godine Janjom prostrujala vijest da su zaklani Milkići, Izo (1950) i Suada (1958), uplašeni narod je počeo da se skuplja na ulici. Tražili su samo da prestane teror, pa ako moraju ići, da im se to kaže. Srpske izbjeglice su se takođe okupile, nastala je gužva, umiješala se policija, pa počela tući koga je stigla.Od Bošnjaka, naravno. A onda je krenuo po mahalama policijski kombi, iz kojeg su policajci pucali po kućama. Jedan metak je pogodio u glavu staru Đulzu Durgutović (1927) i raznio joj mozak po sobi. Očevici kažu da je u kombiju bio i komandir Mićo Đokić. I ona i Milkići su ostali u svojoj zemlji, i niko nije ni slutio da će im mnogi Janjarci na tome uskoro pozavidjeti.

I tako su tekli krvavi dani u Bijeljini i Janji.Umjesto da štiti ljude, policija ih je odvodila, mučila, ubijala, obezbjeđivala je logore i konvoje Vojkana Đurkovića i svim snagama pomagala etničko čišćenje. A kad se sve završilo, ispostavilo se da u toj službi, koja ima stroga pravila i dokumentuje sve što uradi, nema nikakvih tragova onoga što su činili čitave četiri godine. I niko nije kriv ni za šta.

A kakva je policija tada bila, o tome govori i jedan dokument koji sam objavio u drugom dijelu «Majstora mraka». To je naredba tada neprikosnovenog Radovana Karadžića od 5. oktobra 1995. godine. On piše :

« NAREĐUJEM

  1. Sva lica osuđena na kaznu zatvora do tri godine koja  se nalaze na izdržavanju kazne zatvora u KPD «Butmir» Sarajevo, a koja su sposobna za izvršenje borbenih zadatak, odmah, u skladu sa zakonom, uputiti na izvršenje borbenih zadataka u okviru jedinica Ministarstva unutrašnjih poslova.
  2. O izvršenju ove naredbe izvestiti Kabinet Predsednika Republike.»

Bilo je to na samom kraju rata, i zločinci, izvedeni iz zatvora i raspoređeni u policijske jedinice, dobili su zadatak da sačekuju povratnike,  štite ih i obezbijede za njih poštovanje ljudskih prava. To je, eto, bila Karadžićeva policija.

Danas u bijeljinskoj policiji radi mnogo poštenih i savjesnih ljudi, i malo koji građanin, uključujući i povratnike, ima ozbiljnijih zamjerki na njihovo ponašanje. Ali, njihov rad određen je politikom, kao i sve drugo u ovoj zemlji. A kakva nam je politika  – o tome ne treba pričati. Politika postavlja rukovodeće ljude, politika naređuje šta se smije a šta ne smije raditi, politika ne želi da se išta sazna o zločinima policije u ratu. I dok je te i takve politike  – mi ćemo još hiljadu puta postavljati pitanje : zašto se ne kažnjavaju zločini. I hiljadu puta ostaćemo bez odgovora.

Komentari