Piše: Jusuf Trbić

 

Kakva je bila uloga policije u ratu – na to pitanje je odgovor dao sud u Hagu, pogotovo u presudi za genocid u Srebrenici. Dugo se pričalo o ljudima koji su, noseći policijsku uniformu, okrvavili ruke, a nastavili su da rade u policiji, čuli smo i za duge spiskove takvih osoba, ali se ta priča nekako utišala sama od sebe, jer je i procesuiranje ratnih zločina usporeno.  Nedavna hapšenja policajaca u tri b/h grada skrenula su ponovo pažnju na to pitanje. U Bijeljini je priča oživjela nakon smjene dugogodišnjeg načelnika policije Vasilija Vaje Andrića, koji je u našem kraju imao istaknutu ratnu ulogu, pa je čak dobar dio rata bio na tom istom, načelničkom mjestu. Prije toga je bio komandir policijske stanice, a onda je, nakon odlikovanja ( Zlatna medalja za hrabrost), u jesen 1993. godine, za Aranđelovdan, krsnu slavu policije RS-a, postavljen za načelnika Centra javne bezbjednosti, i tu je ostao do kraja rata. Mediji su pominjali njegovu komandnu odgovornost u policiji u genocidu u Srebrenici, a bio je optuživan i da u službi drži i druge ljude sa spiska srebreničkih zločinaca, i da je u Brčkom, u maju 1992-ge imao važnu ulogu. Ali, to nije bila smetnja da ponovo, godinama, obavlja istu dužnost kao u ratu, što je u suprotnosti s Dejtonskim ugovorom. Treba li reći da  to za ovu nesretnu državu i nije nešto neobično. Istraga će, nadajmo se, pokazati da li su te optužbe utemeljene.

Jedno je sigurno : ono što je radila bijeljinska policija u ratu, a što su dobro zapamtili Bijeljinci, nikako ne može opravdati ni njega, ni druge koji su u to vrijeme komandovali policajcima.

U jednom od skorašnjih tekstova pomenuo sam Predraga Ješurića, načelnika bijeljinske policije na početku rata, koji je povjerio Peri Simiću i njegovim SIM novinama istinu o ulozi njegove policije u aprilskim zločinima u Bijeljini. Čovjek koji je uoči i na početku rata bio siva eminencija SDS-a, bio je jasan. Govoreći o aprilskim događajima u Bijeljini, rekao je i ovo : « Veliko učešće u odbrani srpskog naroda je sasvim sigurno odrađeno, naročito u njegovoj pripremi, jer sam u takvoj poziciji bio.»

A zasluge Predraga Ješurića, prvog bijeljinskog policajca, cijenili su i lideri velikosrpskog projekta, pa su ga okitili Medaljom zasluga za narod, za taj isti Aranđelovdan. Tada su odlikovani  i Drago Vuković, šef  Službe nacionalne bezbjednosti ( istim priznanjem) i Radenko Vuksić,  pomoćnik  Vaje Andrića, komandira Stanice javne bezbjednosti Bijeljina ( Medalja za vojne zasluge). Dakle, kompletan policijski vrh u Bijeljini. Treba li boljeg dokaza o ulozi policije u zločinačkom velikosrpskom projektu u našem kraju?

Glasnici smrti

 

Brojni su slučajevi učešća policajaca u odvođenju ljudi u smrt, u obezbjeđivanju mjesta zločina i konvoja Vojkana Đurkovića, i ni jedan od tih slučajeva još nije dobio sudski epilog. Mnoge od tih slučajeva opisao sam u dvije knjige «Majstora mraka». Evo nekih od njih.

U kućama bijeljinskih Bošnjaka policajci su se pojavljivali kao glasnici smrti. Odvodili su ljude, objašnjavajući da će ih saslušati, pa pustiti. Mnogo kasnije njihove kosti su sakupljane po znanim i neznanim grobljima i masovnim grobnicama, a za neke se ni danas ništa ne zna. Na njih i danas čekaju njihovi mezari, prazni. Zalivaju ih suzama majke i sestre, čekajući ono što nikada dočekati neće.

Srce Živane Delić ostalo je prazno 3. aprila 1993. godine, ostali su prazni i kuća i avlija, kad su odvedeni njen muž Redžo (1940) i sinovi Sulejman (1958), Berzad  (1961) i Beriz (1964). Bijeljina je tada bila pod opsadom, niko nije izlazio na ulicu. Tog jutra u avliju Delićevih ušao je policajac Nebojša Narandžić, dobar Redžin poznanik, i pitao Živanu « Gdje su ti sinovi?» S njim su ušli i policajci s automatima. Kad su sinovi izašli, poveo ih je, u trenerkama i papučama,  i Redžu s njima. A Živani je objasnio : « Samo da ih ispitamo, vratiću ih za pola sata.» Nikad se više nisu pojavili.

Majka i sestre Sanja i Ika tražili su ih svuda, ali uzalud. Najstarijeg sina Sulejmana Živana je našla na groblju u Sremskoj Mitrovici i ukopala ga. Za ostalima se još traga. Do dana današnjeg niko ni riječi da kaže o tom strašnom zločinu, niko ni da pogleda majku koja je u jednom danu izgubila sva četiri stuba svog života. Čak su joj ukinuli i invalidninu, na koju je imala pravo kao civilna žrtva rata. Žalila se na sve strane, i sve je to trajalo beskrajno dugo.

« Silne sam žalbe pisala, na kraju me primi u opštini nekakva komisija, vidim da ljudi nisu odavde, pitaju me : « Znate li zašto su stradali vaš muž i sinovi?». Ja im kažem : « Znam, zato što su se zvali Redžo, Sulejman, Berzad i Beriz. Da su se zvali Milan ili Dragan, ne bi stradali.» Vratiše mi to malo para, i tako sad preživljavam.»

Zašto je Nebojša Narandžić, koji danas mirno živi u Dvorovima, odveo četiri civila iz njihove kuće, zašto baš sve njih, po čijem nalogu, kome ih je predao, šta je bilo s njima – o tome niko ni riječ nije rekao, ni on, ni drugi. To ne interesuje ni sud, ni medije, ni političare, ni običan svijet. Kakvi su to ljudi? Ima li u njima makar trunke savjesti, makar mrvice ljudskosti? Svi okreću glavu od majke, čija je bol veća od svijeta.i koja se moli da svoje najmilije bar smjesti u njihove mezare, kao ljude. A teku zemaljski dani, i vjetar sudbine polako prekriva sve nas prašinom zaborava. I pitanje je hoće li Živana Delić za svog života uspjeti da sahrani svoje najmilije. Da makar umre mirno.

 

Smrt u uniformi

 

Po Fadila Podruga smrt je došla u proljeće, kad se priroda vraća u život. Smrt je bila obučena u policijske uniforme, bila je stroga i udarala nemilice. Jedno veče policajci su zalupali na vrata kuće u blizi SUP-a, i odmah  pretukli Fadila,  pričajući nešto o muslimanskim ekstremistima i oružju, što niko od ukućana nije razumio. Kad su pošli, upozorili su ih da će biti pozvani na saslušanje. Zašto, šta se dešava – to niko nije znao. Kad se malo smirio, Fadil je riješio da se, za svaki slučaj, skloni u vikendicu, nedaleko odatle, u Krušiku. Ali, smrt je znala sve ljudske puteve. Njegova žena Zineta i mala kćerka donijele su mu večeru, i taman su sjeli da jedu, kad se  prolomio glas : « Ovdje policija, izađite napolje.» Fadil je izašao na vrata, i istog časa pokosio ga je rafal. Policajci su upali u kuću, sve pretresli, a Zinetu i kćerku odveli u SUP. Nakon ispitivanja ostavili su ih da sjede na podu ćelije.

« Sjećam se samo da sam ih ja upitala, dok su izlazili : « A šta ćemo mi sad?» Jedan od njih se okrenuo i cinično rekao : « Ukopajte ga kako znate, ali bez ikakve ceremonije.» Onda su izašli. Zineta pamti.

« …Nismo ga mogli gasuliti, ni dženazu spremiti, ni ispratiti na onaj svijet kako to insanu dolikuje. Umotali smo ga u deku i traktorom odvezli u harem. Niko nije smio da dođe, niti smo mi koga smjeli zvati. Ukopali smo ga krišom, mi sami, i vratili se kući, kao sjenke. Tako je to bilo.»

Bego Bukvić ( 1944) bio je prva žrtva u Janji, tako kažu. Ni kriv, ni dužan. Njegova žena Fata sjeća se svega, kao da je juče bilo.

« Bio je 13. maj 1992. godine. Pred kućom se zaustavio policijski auto. U njemu su bila tri policajca, tri Bošnjaka : Husein, Mekso i komandir Hadžaga. Mekso je ostao u autu, ona dvojica su izašla i Husein je pozvao mog Begu. Šta će mu Bego, mislim ja, pa on se nije ni mravu zamjerio, a kamoli ljudima. Kažu : mora poći s njima u Stanicu, na ispitivanje. Kakvo ispitivanje, zbog čega? Policajci nisu bili raspoloženi za priču. Begu su poveli onakvog kakav je bio, bez kaputa, bez čarapa, samo je cipele uspio navući na noge. Rekli su da ga vode u Stanicu u Bijeljini.»

Kćerka Begajeta je kasnije otišla tamo, da mu odnese kaput i nešto odjeće, ali je nisu pustili. Rekli su joj : «Neće njemu to trebati».

Porodicu je uhvatio strah. Onda su im javili da Begu vode u Zvornik. Begajeta je otišla  pred fabriku, oired ceste, i čekala, Bego je nju vidio i zamolio policajce da zaustave. Stali su za trenutak, ali ga nisu pustili da izađe. Samo je pogledao kćerku, pogledom koji ona nikada neće zaboraviti.

Trećeg dana su došli da im kažu da je Bego mrtav i da idu po njegovo tijelo u Zvornik. Svijet se za njih prevrnuo. Kako mrtav? I zbog čega? Fata je odmah otišla, Pustili su je u mrtvačnicu, da vidi muža.

« To što sam tad vidjela još mi je ovdje, u grlu, i guši me, ne pušta. Bio je tako izubijan, modar, da sam ga jedva prepoznala. Sjekli su ga žiletima, ovako, sa strane, žiletom urezali riječ « fašista.» Glava mu je bila…razbijena, crna od udaraca, metak mu je prošao kroz usta i izašao na tjeme. Ja više nisam mogla gledati.»

A kako Bego ode, krenu tragedija za tragedijom. Patnja, tuga, progon, neimaština, jad i bijeda. Fatin sin Sulejman  je umro, zet joj je umro, a Begajeta ostala u Njemačkoj. Nije imala snage da se vrati, nakon svega. Fata je ostala u Janji sa sinom Zekerijahom.

« Za mog Begu niko više nije ni riječ reko. Ni policija, ni sud, niko, ko da ih se i ne tiče. Živimo mi, i teglimo, ne znam samo dokle ću ovako moći. I šta da ti još kažem kako mi je.

Zna duša moja kako mi je.»

 

-nastaviće se

Komentari