Piše: Jusuf Trbić

Tekst  pred vama je, na neki način, jubilaran. Od 20. juna 2013. godine, kad smo pokrenuli našu web stranicu, s namjerom da uspostavimo svakodnevnu virtuelnu vezu s našim ljudima širom svijeta, objavio sam na ovom mjestu 99 kolumni, autorskih tekstova. Ovo je stoti. Sve to sadrži i fan klub, zbog kojeg sam neizmjerno zahvalan pokretačima, prijateljima koji cijene moj trud, i još jednom im zahvaljujem na podršci. Uz dvadesetak  tekstova vijesti i  izabrane tekstove drugih autora, to je, čini mi se, sasvim dobar rezultat za ovih skoro sedam mjeseci. Želio sam da taj mali jubilej obilježim nečim veselim, nekim tekstom koji će vas bar malo razgaliti. Nažalost, to je nemoguće, jer naša Bosna gori.

U većini gradova u Federaciji BiH organizovane su vatrene demonstracije građana protiv loše vlasti, koje su iza sebe ostavile strašne tragove : ostavke pojedinaca i vlada, povrijeđeni ljudi, zapaljene zgrade, ogromna šteta i, naravno, nove svađe među političarima. Niko ne pokušava da ospori teško stanje u kojem ljudi žive, kriminal i korupciju, nered u državi i bijedu građana, ali neki od njih pokušavaju uporno da krivicu svale na nekakve imaginarne grupe i interese, na nekakve strane centre moći, na podlu igru opozicije, pri čemu su krivi svi, samo ne oni. Gledam na televiziji premijera Federacije Nemina Nikšića, koji kaže : “Najvažnije je smiriti tenzije.” Dakle, najvažnije je da demonstracije prestanu, pa da oni nastave po starom. Ni riječi o sopstvenoj odgovornosti ili odgovornosti onih koji dvadeset godina kroje ovo stanje, o beznađu i siromaštvu koje su posijali, o mafijaškoj vlasti, o kriminalu i korupciji, o lopovskim političkim elitama, o provaliji u koju vuku državu. Zbog takvih političara prazne glave i praznog srca, a punih džepova, mi i jesmo tu gdje smo.

Svi osuđuju vandalizam, paljevine i štetu koju su načinili neki od demonstranata, i u tome se nije teško složiti s njima. Ali, moramo se zapitati : kako to da nikada nisu osudili mnogo veću štetu koju su državi i svima nama nanijeli političari koji nas vode? Kako to da niko od njih nikad nije odgovarao, ni za privilegije koje imaju, ni za pljačkašku privatizaciju, ni za uništavanje privrede i sela, ni za masovnu nezaposlenost, ni za nepotizam, ni za bezočne krađe, pa čak ni za budalaste poteze poput kupovine preskupih vozova, za koje se tek poslije shvati da nemaju kuda da voze u jadnoj državi Bosni? I sad, nakon ove spontane pobune građana, oni ne nalaze za shodno da pokušaju odgovoriti na ova pitanja, već se međusobno optužuju, da bi ubrali poene pred naredne izbore. Ne smatraju potrebnim da se javno odreknu bar nekih svojih privilegija, da smanje svoje plate, da ukinu skupa auta i putovanja, da smanje administraciju ili bar da predlože rješenja za neke od gorućih problema.

Ipak, slažu se u jednom : da je bijeda narodu došla do grla. Pa predlažu da oni ostanu ili da dođu na vlast, da bi sve bilo bolje. Kao da taj film ne gledamo već dvadeset godina. I niko neće da kaže, ili ne zna da kaže, ono što jeste glavni problem u ovoj zemlji. Pa, da pokušam ja.

Po mom mišljenju, glavni problem u ovoj zemlji nije propala ekonomija, niti očigledno siromaštvo, korupcija i besperspektivnost, čak ni katastrofalan ekonomski ambijent i vladavina nemorala i bezakonja, i nikakvi izbori ne mogu to riješiti – samo će sjahati Kurta, a uzjahati Murta. Sve to jeste ogroman teret, ali kako onda objasniti činjenicu da su  ovako žestoki protesti organizovani samo u Federaciji, i samo u gradovima s bošnjačkom većinom, a znatno teže se živi i u Republici Srpskoj, u kojoj su plate i penzije znatno manje, a obespravljenost naroda veća, i u Srbiji, i u okruženju. Zašto Bošnjaci?

Odgovor je jasan : sve što smo pomenuli ruši državu BiH, a rušenje države odgovara većini Srba i Hrvata, zaluđenih velikodržavnim politikama i nacionalizmom. I zato neće da se pridruže buntu, ili to čine stidljivo i nerado. Oni ne žele jedinstvo građana, čak ni unesrećenih radnika kojima su ukradene firme, jer to može jačati državu, a oni vjeruju svojim vođama da im država BiH ne treba. I trpjeće i veću bijedu, samo da se odvoje od te države  i zaborave na sve što su radili u ratu i  nakon njega. A bošnjački narod i ostali Bosanci slute da im se raspada država koja za njih znači više od života, jer bez Bosne nema ni njih, a vlast koju su birali ne mrda prstom da tu državu ojača i učini je sigurnijom. Rekao sam već : Dejtonski sporazum jeste ludačka košulja na tijelu ove države, ali da su probosanske snage jače, mnogo toga moglo se već do sad popraviti. Upitajmo bošnjačke političare : šta su do sada učinili da se u RS vrati što više prognanih, i da tu ostanu, šta su učinili da se veći broj Srba i Hrvata pridruži probosanskoj politici, šta su učinili da Federacija BiH bude bolji dio države, da bude uzor drugima, i najzad : jesu li ikada svojim ličnim primjerom pokazali kako odgovorni političari treba da se ponašaju, odričući se privilegija i svega onoga što ih čini ekstra klasom? Koji je to bošnjački političar ostavio  Sarajevo i vratio se da živi tamo gdje je živio prije rata, u manji entitet, da bi imao pravo govoriti i drugima da to učine? Kako to da nas, Bošnjake u RS, u vlasti ovog entiteta predstavlju političari koji ne žive ovdje i ne dijele našu sudbinu? Zašto u Srebrenici nisu smještena neka državna ministarstva, agencije i institucije, ili bar stranački uredi, zašto nas naši političari podržavaju izdaleka, kao da živimo u stranoj državi?  I najzad : zar njima ni ove demonstracije nisu upozorenje da moraju konačno sjesti i zajedno s nevladinim sektorom, intelektualcima, svim vjerskim zajednicama i dobronamjernim ljudima definisati probosansku nacionalnu politiku, od koje ne smije biti odstupanja? Samo takav jedinstveni front može spasiti ovu državu i sve nas, samo to može donijeti promjenu Ustava i ambijenta u kojem živimo, samo to može ovu zemlju učiniti normalnom.

Bošnjački lideri, koji se tiskaju u Sarajevu, moraju shvatiti da se ova država ne brani više u tom gradu, već u drugim dijelovima BiH, da pozdravljanje sa “selam alejkum” i tiskanje u prve safove u džamijama nije mjerilo političke vještine i patriotizma, već privatna stvar svakog pojedinca, da se moraju odreći mnogo čega, od naziva ulica do udobnih fotelja u javnim firmama, da bi to mogli tražiti i od drugih, i da teku posljednji minuti za povezivanje svih probosanskih snaga, ma kom narodu i religiji pripadale. Kad novinari postave pitanje je li mogući raspad države, čujemo uvijek iste odgovore : to je nemoguće, Bosnu niko nije uništio hiljadu godina, pa ne može ni sad, neće to dozvoliti patrioti i tome slično. Sve same prazne riječi. Zar je malo država koje su vladale svijetom hiljadu godina, pa su propale, zar je malo država propalo danas, pored svih svojih patriota? I ko će braniti državu, kad država ne može da se odbrani od stotinjak demonstranata, a o glavi joj radi polovina stanovništva?

Mislim da je krajnje vrijeme da se svi mi, a pogotovo naši političari, opametimo i pogledamo malo oko sebe. Ovdje, čini se,  niko više ne zna kuda ide Bosna, gola, i bosa, i ojađena, i osiromašena. I mi, zajedno s njom.

Zaustavimo se. Jer, već sutra će možda biti kasno.

Komentari