Piše: Atif Kujundžić

Nekom prilikom, Umberto Eco reče: Kultura i umjetnost su  komunikacja. I, kako god da obrnemo tu tvrdnju, ona potvrdi samu sebe. Tako, bez traga sumnje, smijemo ustvrditi kako je Gradimir Gojer kao pojava i Kultura i Djelatna Komunikacija. Bez vrdanja i zaobilaženja suštine. U kulturalnom i komunikacijskom smislu i odnosu sa svim sa čime je u dodiru.

Gradimir Gojer je objavio više od četrdeset knjiga žanrovski brižljivo diferencirananih, ali, kao da upravo ova posljednja o kojoj ćemo nešto uznastojati progovoriti, obiljem raznovrsnih tema i mnoštvom opservacija tu stvar oko kulture i komunikacije čini apsolutno i Ecoovski tačnima. Riječ je o rafiniranom, suptilnom dijalogu Gradimira Gojera sa većim brojem pitanja koja nerijetko uzimamo i kao nedostotatne za razgovor o njima, kao efemerije ili sporedna pitanja koja ne mogu donijeti nešto bitno niti u kakvoj opservaciji.

Dakako, riječ je o našim starim zabludama i to nikad nije tačno, jer je ta stvar uvijek u nama, u konkretnom primjeru u osobi i čovjeku kojega poznajemo pod imenom Gradimir Gojerčini neosjetne preobrate i promjene.

Ovdje je izvrsno mjesto da razmislimo o tome koga to na taj način potcjenjujemo? Motiv ili temu za razgovor, Gradimira Gojera ili same sebe? Bit će ovo posljednje. Jer, kao i inače, uvijek je sve u nama. A slučaja nema izuzev ako nije riječ o događaju koji nismo u stanju razumjeti. Možda je isuviše toga što ne razumijemo.

Kada je riječ o kulturi i umjetnosti, prvorazredna je činjenica da nemamo definiciju i ne znamo njihovo stvarno značenje ni za osobnu pamet. Nešto uprošćeno i možemo reći, ali ako o svemu razmislimo ozbiljno i ljudski, doći ćemo do one koju je izrekao Umberto Eco i shvatiti kako je riječ o komuniciranju, a tako, korak po korak približavanju sebi, problemu, pitanju i drugom čovjeku. Riječ je o dijalektički sraslom, čak sinkretičnom smislu sa kojim se borimo od postanka svijeta, e ne bi li smo ukoračili u prostor vječnog tajanstva koje nas privlači dubinom koju tako rijetko i teško dosežemo.

To sa čime se hrvemo cijeli ljudski vijek, Gradimir Gojer je shvatio kao najprirodniju stvar i djelatnu stranu svoga života. Pretresao je fileove i napravio knjigu o svojim nesanicama. Sva pitanja, pa i ona kojima se rado potsmijevamo /jer su vječna!/, za Gradimira Gojera su vrijedna najozbiljnije pažnje, baš kao i ljudi koji ih riječju i djelom postavljaju u prostoru kulture ili kontinualne komunikacije, međusobnog odnosa ili društvenog vitaliteta.

Zanimljivi su intenzitet i snaga recepcije kojom Gojer postavlja, otvara i razlaže pitanja u svojim kratkim kolumnama /kulturalne naravi/, koje tretiraju ljudski, spisateljski i enciklopedistički monument Miroslava Krleže sa kojim u danonoćju provodi vrijeme oduševljen njegovim didaskalijama – bilješkama uz tekstove na čijem scenskom oblikovanju radi i sam i skoro, pa uzgredni komentar o kulturnoj besparici koja ga podsjeća na slično vrijeme kad su u Sarajevu postavljali Žan Pol Sartra i poželjeli pozvati pisca na premijeru.

Sjedili su i svi jednako utučeni sagledavali svoju sirotinju, kada je izvrsni dramski pisac Miodrag Žalica ubacio crnohumornu upadicu: Pa, pozovite Sofokla, on i tako neće doći.

U uvjetima u kojima se Gojer prisjeća tog događaja, radi se o programskom kapacitiranju kulturnih institucija povodom jubileja Prvog svjetskog rata, ZOI ‘84, etc., pa slijedeći analogiju možemo reći: prijestolonaslednik Franc Ferdinand i njegova trudna hanuma Sofija su likvidirani u atentatu i ne treba ih ni zvati, a Ibrahim Spahić je svakako u Sarajevu i gura ono što mu se sviđa, ma šta ko mislio, makar to bila i Sarajevska zima usred ljeta.

Gradimir Gojer bilježi, sjeća se i reminiscentno obrazlaže pojave, ozračja i događaje ispunjen vitalitetom tog života, smislom i ishodom komuniciranja. Stranice i listovi života veoma su tanki, možda se u prvi mah uopće neće vidjeti, ali, zauvijek će biti stvarni.

Ne postoji kolumna Gradimira Gojera u kojoj nećemo saznati nešto bitno o prošlosti, sadašnjosti ili budućnosti. Skoro pola stoljeća Gojerovoga sveprisustva u kulturi ex-Yu prostora imaju neizmjernu težinu baštine kulturalnog iskustva koje nudi nauk za svaku priliku.

Nižu se događaji, imena i rješenja jednako dragocjena i u ovom trenutku, jer ako kulturu doživljavamo kao komuniciranje, shvatimo i u kojoj mjeri komunikacija može biti značajna sa tradicijom i suvremenošću. Ustvari, tradicija je uvijek živa sasvim i na neporeciv način.

Gradimir Gojer je neusporediv kulturalni i humanistički monument. Intenzivno sveprisutan i djelatan Gradimir Gojer je postao toliko prirodna i obavezno nazočna pojava da to više uopće ne možemo gledati kao normalnu strvar, jer, kad čovjek svojim radom u kulturalnoj sredini dođe u takvo stanje i poziciju, tada o njemu više niko ne brine do trenutka kada će se svi naći u šoku jer ga više nema. To je nulta tačka od koje bismo mogli krenuti, jer nam se uporno i izlišno ponavlja isti gaf, ista pogreška i mi ostajemo bez najdragocjenijih ljudi sasvim nepredviđeno do mjere, a da im ne umijemo niti izgovoriti nekrolog.

Piše Gradimir Gojer ustvari, to što čini njegov bogati ljudski, umjetnčki život, njegova kontinuiranu inventivnu uključenost u kulturnu komunikaciju, njegova bogata renesansna osjećajnost i priroda, pa vidimo kako čuva i naše već oslabjelo pamćenje na sjajnog lingvistu Milana Šipku čuvara jezičnih vrednota, na Marina Topića slikara hiperrealista koji jasno i različito misli s nesumnjivim i karakterističnim političkim uklonom, o Ahmetu Hromadžiću, o sebi sličnom liku Vojislavu Vujanoviću i njegovoj Grimiznoj ogrlici, o klubu Aleksa kao idealnom mjestu za poetski teatar, o općim pitanjima ljetne kulture /kad kulturu osjetimo kao najbližu i najpotrebniju/, o svojevremeno svome uzoru – redatelju Lordanu Zafranoviću, o učiteljima, o kulturnim manifestacijama bez koncepta, o nevjerojatnoj funkciji baleta kao umjetnosti koja mijenja svijet, o Petru Kočiću kao trajnoj inspiraciji i isijavanju te energije sa pozornice, o redatelju Jelčiću koji i od malih mogućnosti pravi značajne uratke, o svome radu na predstavi Petkutin i Kalina u Prijedoru, o mostarskom Hommageu Ivani Brlić Mažuranić, o Tafilu Musoviću, slikaru i galeristu, o Galeriji Mandžić u Tuzli, o Mustafi Skopljaku, o sjajnoj knjizi Ibrahima Kajana Grad velike svjetlosti /Mostar/, o smijehu u kazalištu, o Predragu Matvejeviću Mostarcu između azila i egzila, o Njegošu, o Velimiru Miloševiću Velji, o Zuki Džumhuru, Stevanu Mokranjcu i Mocartu, o radio emisiji Dobri stari radio, o temeljnim vrijednostima Luče Mikrokozme, etc., etc.

 

* * *

Uistinu, čudo je ta Gojerova ljudska pojava i riječ usmjerena na kulturnu i umjetničku komunikaciju i produkciju u suvremeosti i općenito. Odjedanputa, opskurni prostor vremena koje nas vrtloži i osiromašeno društvo postaju temeljito napučeni zbivanjima i ljudima koji se sustavno i intenzivno bore da osmisle svoj i zajedničke živote. Svijet se pokreće u kovitlac smisla, u sadržaj koji živimo svojim – prethodno zanemarenim – aktivitetom, svojom, pred nedaćama potisnutom energijom. Čudo, njezini tokovi su znani, njezini efekti su provjereni – potreban  nam je samo mali poticaj, koji tekst, kako ga uzgred daje Gradimir Gojer, ustvari, postaje moćan generator i našeg života koji smo na trenutak zanemarili zaboravivši kako je ipak sve samo u nama, a u produžetku i drugim ljudima sa kojima živimo ili smo netom živjeli.

Tako se ova knjiga Gradimira Gojera pretvara u knjigu mudrosti koju nam Gradimir Gojer velikodušno u trenutku pada opće energije – entropije – pruža kao otvoren i osmišljen izlaz za ljepši i humaniji prolazak svijetom na koji smo došli stjecajem okolnosti, a ne od svoje volje.

Komentari