Piše: Josip Vričko

Sredinom prošloga tjedna haaški je miljenik Vojislav Šešelj, rijetkim beogradskim novinarima koji mu otvaraju medijski prostor, otkrio ekskluzivnu informaciju: Zvao me je Ivica Dačić, povjerio je vojvoda Voja sedmoj sili, koja, dakako, nije propustila prigodu pitati je li ga taj lider srbijanskih socijalista, koji opasno gazi Brozovim stopama predsjedničke doživotnosti, pitao za postrobijaško zdravlje. Prvi radikal u Srba je samo to i čekao, pa ko iz topa odgovorio: “Nije stigao da me pita, od mojih dosadašnjih političkih poteza njega je glava već zabolela. Ima on zato svojih zdravstvenih problema”!

A onda je došao izborni kongres Socijalističke partije, koji je Dačić režirao, više-manje, tako da se neutralnim promatračima činilo kako je sve isto samo Njega nema, pa uopće nije prijetila opasnost da neki hrabri socijalista upita svoga (i) budućeg predsjednika što ga je inspiriralo da zove Onoga kojega, inače, svi – makar iz pristojnosti! – izbjegavaju. No, kako je Šešelj zbilja bio indiskretan do kompromitacije, njegov je iznenadni sugovornik imao potrebu delegatima, koji će mu malo kasnije aklamacijom potvrditi (još jedan) mandat, održati mali sat povijesti. Za govornicom uobičajeno nadahnut, vicepremijer Srbije je gotovo uzviknuo kako je politika šovinizma, politika koja ruši regionalnu stabilnost, u biti, politika koja predstavlja najveću prijetnju za međunarodni ugled Srbije, te, dakle, ne može biti ni u kakvoj vezi sa srbijanskim socijalistima. “Naša najveća greška i najveća greška Slobodana Miloševića bila je podrška Vojislavu Šešelju na predsjedničkim izborima. To je bio smrtni udarac za SPS”, podsjetio je Dačić, dok su ga iz prvog reda slušali i neki naši, točnije eresovski glasoviti socijalisti Petar Đokić i – osobito! – Milorad Dodik.

Istina, eresovski vožd, baš kao ni srbijanski premijer Aleksandar Vučić nisu se dugo zadržali na kongresu čiji se epilog i onako znao unaprijed; Obojica su, naime, žurila – kad su se već uvjerili kako se Dačić energično obračunao sa Šešeljem, tim nezgodnim historijskim prtljagom socijalista – na obilježavanje 100. godišnjice Kolubarske bitke. Nije se, zna to svaki Srbin, loše u ova teška vremena podsjećati na pobjede. Makar i starostavne.

Ali – bije Dačić, ali bije i Šešelj! Budući je vidio kako je u Beogradu visoki gost iz prijeka, Milorad Dodik, vojvoda je, ne prestajući iznenađivati tamošnju (a i šire!) javnost, svojim kumovima Tomislavu Nikoliću i Aleksandru Vučiću poručio kako im je spreman sve oprostiti, te s njima (opet) surađivati, ukoliko u vođenju politike stanu na pozicije na kojima se sada nalazi aktualni visoki gost iz Banje Luke. Zapravo, ne samo da predsjedniku i premijeru savjetuje da slijede predsjednika RS-a nego – ne prestajući veličati njegovu politiku – kaže kako Dodik ponekad daje izjave koje su oštrije čak i od onih “koje bih ja davao”! Usto, varirajući na svoju staru temu, Šešelj – ovoga puta! – ide korak dalje od Dodika, pa kaže kako bi najbolja opcija bila da se cijela BiH priključi Srbiji…

Ako ste se, dakle, svih ovih godina pitali na koga vas laktaška lola podsjeća, evo, njegov je beogradski poklonik Šešelj odgovorio: Isti ja! Samo još i malo gori! Zato je samo pitanje dana kada će ova dvojica usamljenih ruskih pobornika na Balkanu (i u Europi!) postati kumovi. Uostalom, Dodik je, čim je Tribunal iz “humanitarnih razloga” pustio kuma Voju, kazao kako nema ništa protiv susreta s njim, čim se steknu uvjeti. A budući su se uvjeti, nakon aktualnih Šešeljevih političkih analiza, stekli, neće proći još puno vremena kada ćemo ovu dvojicu ruskih prijatelja ugledati kako razmjenjuju mišljenja. Vrlo bliska, dakako.

Slijedom čega se moram posuti pepelom; Nisam, naime, bio naročito uvjeren da su oktobarski izbori, posebice formiranje državne parlamentarne većine bez SNSD-a, početak kraja višegodišnjeg eresovskog neprikosnovenika – kako to tvrde lideri Saveza za promjene. Ipak, on RS, koliko-toliko, drži pod kontrolom. Činjenica je, međutim, kako Milorad Dodik trenutačno doista ima malo sugovornika, te kako njegova rušilačka politika kojom ustrajno prijeti, naročito otkako je i Dragan Čović – usprkos nekim, prije svih sarajevskim, sumnjama – dokazao kako su mu hrvatski interesi iznad onih (eventualno) prijateljskih s eresovskim predsjednikom.

Jasno, te činjenice neće onemogućiti budućeg Šešeljeva kuma da i dalje tvrdi kako se, nakon što je postalo bjelodano da će se Vijeće ministara formirati bez njegove malenkosti, osjeća vrlo relaksirano. Tumačeći kako je taj put izabrao(?!) odbijajući mrvice sa Izetbegovićeva stola, koje je, navodno, Mladen Bosić pokupio. U letu! No, ne radi se o, kako to Dodik voli kazati, probosanskoj politici koja će Savez za promjene instalirati u državnu vlast, nego o tomu da je njegova politika sukoba i blokada po svaku cijenu, naprosto poražena. Nije li, uostalom, i Bruxelles u ponedjeljak od bosanskohercegovačkih lidera tražio da posvećenost reformama – potpišu. A na što ih je, pa makar i djelomice, ponukao baš eresovski vožd godinama pričajući jedno, a radeći drugo.

Ne znam, doduše, je li Dodik još bio u Sava centru kada je Dačić – kojega su očito neoprezni telefonski razgovor s osumnjičenikom za ratni zločin i njegova javna promocija prilično opteretili – podsjetio kako je, čim se dokopao “privremene slobode” Šešelj pozvao sve šešeljevce iz SPS-a da se vrate partiji pradedovskoj, pa je i lider socijalista ponovio ovaj poziv – za slučaj da je netko u međuvremenu zaboravio vratiti se pod vojvodin šinjel. Što bi, sada nakon što je nekadašnji Slobin mali Ivica u nedjelju ukinuo crvenu ružu, a vratio crvenu petokraku zvijezdu (malo, istina, stiliziranu), zbilja bilo neprilično.

Ne znam, dakle, tko će se od eventualnih mangupa iz Dačićevih redova odazvati radikalskom zovu, ali nedvojbeno je kako se i Milorad Dodik može osjećati pozvanim.

 

(oslobodjenje.ba)

Komentari