Piše: Gojko Berić

Gostujući prošle srijede na tribini Kulturnog centra u Beogradu, francuski filozof Bernard Henry-Levy pogođen je tortom u glavu.

Mladić koji je to učinio optužio je Levyja da se zalagao za bombardovanje Srbije, a Levy je grupu demonstranata koji su stajali iza tog incidenta nazvao “malim fašistima”. Sutradan je u jednom intervjuu rekao da nije pozivao na bombardovanje Srbije, već na svrgavanje Slobodana Miloševića, kako bi se “pomoglo srpskom narodu da se oslobodi jarma”. Levy važi za jednog od politički najangažovanijih evropskih intelektualaca, ali su mišljenja o njemu podijeljena – za jedne je on savjest intelektualne Evrope, a za druge “maskota imperijalizma”. Bio je lični prijatelj Alije Izetbegovića i u Sarajevu je uvijek dočekivan sa svim počastima. Pomenuti incident podijelio je srpske intelektualce. Manja grupa njih osuđuje njegove aktere, a drugi ga smatraju nebitnim, podsjećajući da je Levy, što u Francuskoj što u Belgiji, već osam puta dobio tortu u glavu. Novoangažovani kolumnista Politike tim povodom piše: “Da se ja pitam, probao bih sa zaleđenom tortom”. A šta ako ni to ne bi opametilo Levyja? Po logici stvari, u tom slučaju bi poruka bacačima torte glasila: Probajte sa okamenjenom tortom. Četnički vojvoda Vojislav Šešelj je Mirka Kovača urazumio tako što ga je fotoaparatom pogodio u glavu. Neprilagodljivi Kovač je nakon toga otišao u Rovinj i više se nikad nije vratio u Beograd. Danas počiva na jednom istarskom groblju, a Šešelj po beogradskim trgovima priređuje performans u vidu paljenja i gaženja hrvatske zastave.

Na Balkanu, kao što vidimo, ništa novo. Mali i veliki fašisti slobodno marširaju, dokazujući da na ovim prostorima svetost etničkog principa nikad nije postala stvar prošlosti. To je vječni, mračni svijet etničkog fundamentalizma. Miroslav Krleža je još u mladosti pisao o Balkanu kao o političkom bordelu. Poznata je i opaska velikog francuskog filozofa, mislioca i pisca rumunskog porijekla Emila Ciorana (1911-1995): “Balkan – to je javna kuća u plamenu”. Cioran je tvrdio da balkanski narodi, iako posjeduju veliku energiju i stvaralački duh, nikada neće postati kulturni narodi. Mađarski i srpski pisac Laslo Vegel, kome je upravo izašao iz štampe roman “Balkanska lepotica ili Šlomilovo kopile”, kaže da današnji Balkan, nakon što su komunisti najureni i stvoren “novi svijet”, liči na dobrostojeći bordel. Vegelu se čini da je prošlo vrijeme nacionalizma u sivomaslinastim uniformama i čizmama i da sada nacionalizmom upravljaju vlasnici kapitala, obučeni u najnovije Armanijevo ili Versacijevo odijelo. Njihov rječnik je djelimično ostao isti, ali podnošljivije je da psuju, nego da pucaju. Ipak, dodaje poznati vojvođanski pisac, ovaj region je pomalo fantazmagoričan i još ne znamo kraj te priče.

Njegovo ime je Branko Kukić. Malo je intelektualaca u Sarajevu kojima ono nešto znači, iako je riječ o jednom od najvećih srpskih erudita. Kukić je pisac i izdavač, poznat po jednom za naše kulturne prilike nevjerovatnom fenomenu – čovjek već četrdeset godina sa svojim saradnicima uređuje i objavljuje renomirani časopis Gradac. Dvijestoti broj Gradca posvećen je Miroslavu Krleži. To je razlog što se Kukić našao u ovoj kolumni. “Krleža je bio genijalan čovjek, čovjek-paklena mašina”, kaže Kukić. “On je širio strah među morone, budalaše, mentole i folere na svim koordinatama ondašnje vesele države. Ni u Hrvatskoj ni u Srbiji danas ne mogu da ga smisle jer se ispostavilo da je bio u pravu kada je govorio da je naš mentalitet udvorički, da smo neiskreni, da smo dvolični, da smo ljudi koji se tobože bune i drže do sebe, a ustvari nemamo tri čiste da pregazimo hladan potok, ili ga gazimo onda kada možemo da ga zaobiđemo. Vrlo je poučna Krležina dijagnoza da ‘u gomili smrdi, ali je toplo’. Ona danas dobija svoj zaokruženi smisao. Ta ‘toplina’ je naše hronično stanje. Naše društvo je još za života postalo fosil. Narod smo koji živi između Atine, Rima i Beča, tvoraca evropske civilizacije, a dvesta godina ne može da prihvati poruke, smisao i iskustva tih kultura.”

Zašto je tako i mora li biti tako? Možda odgovor leži u istoriji. Zaboravlja se, naime, da na Balkanu žive narodi kojima se nikad nije desila renesansa, nije im se desilo prosvjetiteljstvo, nikada nisu vidjeli Napoleonov Kodeks ili Društveni ugovor Jean-Jacques Rousseaua, nije im se desila industrijska revolucija. Bosnu i Hercegovinu čine tri zatvorena etnička društva. U svakom od njih zagrljena braća po krvi i vjeri čine dominantnu većinu. Na drugoj strani je zanemarljiva manjina “izdajnika i autsajdera”. Pogledajte naše političare. Koliko samo primitivizma izbija iz njih, koliko neznanja, netolerancije, pohlepe, koliko ravnodušnosti prema masovnim gubitnicima u pljačkaškoj tranziciji, koliko nespremnosti za društvene promjene! Na mjestima na kojima se donose najvažnije odluke nalaze se ljudi treće klase, koji nas zamajavaju svakojakim tlapnjama. Oni jesu proizvod vladajućeg duha, ali nisu dobili mandat da rade to što rade. Baš ih briga za Evropsku uniju, a biće kako ti je suđeno. Na reveru nose značku EU, ali se drže gesla: E, nećete nas vi natjerati da se promijenimo, promijenit ćemo se kad to mi budemo željeli! Kako reče pjesnik: “Ružni smo, ali pjevamo!”

Neodgovorni vladari naših života ne vide da smo još u Cioranovom kupleraju i da požar ne samo što još traje već se proširio na sve strane.

 

(oslobodjenje.ba)

Komentari