Piše: Muharem Bazdulj

Sjajni urugvajski pisac Eduardo Galeano u svojoj knjizi “Fudbal – sjaj i tama” prepričava i sljedeću tragikomičnu zgodu iz života čuvenog ekvadorskog pjesnika, političara i diplomate Jorge Enrique Adouma. Nakon dugogodišnjeg boravka u inostranstvu, Adoum je, vrativši se u Quito, najprije otišao na utakmicu Aucasa, lokalnog fudbalskog tima.

Pred sami početak meča minutom šutnje je odata počast sudijinoj majci, koja je preminula prethodne noći. Cijeli stadion je ustao i šutio. Funkcioner nacionalnog fudbalskog saveza održao je nadahnut govor u kojem je uzdizao sportski duh sudije koji je odlučio da vrši svoju sportsku dužnost i u najtužnijim mogućim okolnostima. Sudija je stajao na centru pognute glave, a čitav stadion ga je pozdravio prigušenim aplauzom. Adoum nije mogao da vjeruje. Zar se Ekvador toliko promijenio u godinama njegovog odsustva? Sudija je uvijek bio najomraženiji lik na utakmici, nikad dostojan poštovanja ili aplauza. Jedino što se sudiji moglo poručiti jest usklik: Kurvin sine! A onda je utakmica počela. I onda je u petnaestoj minuti domaći Aucas postigao gol. I onda je stadion eksplodirao u erupciji oduševljenja. I onda je sudija poništio gol zbog ofsajda. I onda su – kako kaže Galeano – “navijači pokazali da nisu zaboravili na pokojnicu”. Onda je, naime, cijeli stadion skandirao: Kurvino siroče.

Počelo je, dakle, Svjetsko fudbalsko prvenstvo u Brazilu i kako se uobičajilo posljednjih godina i decenija, počelo je i gnjevno komentarisanje suđenja. Suđenje je, naime, bilo u centru pažnje već u prvoj utakmici Mundijala, u meču favorizovanog domaćina protiv Hrvatske. Valjda i čitav svijet već zna da je Hrvatska povela brazilskim autogolom, da je domaćin relativno brzo izjednačio, a da je u drugom poluvremenu poveo golom postignutim iz jedanaesterca koji je masovno proglašen sumnjivim. Poslije je Brazil dao još jedan, usput rečeno, posve nesumnjiv, gol i stvar je završena na očekivan način. Pošto je sudija Japanac, u Hrvatskoj su paramedijskoj javnosti počeli da iskrsavaju egzemplari antijapanskih sentimenata. Ipak, i globalno vodeći sportski mediji suđenje su proglasili, blago rečeno, tendencioznim. Kažu pojedini da će se ovakvo suđenje japanskom arbitru – Yuichi Nishimura mu je ime – obiti o glavu te da više neće suditi velike utakmice i participirati na velikim takmičenjima. U to, moram da kažem, čisto sumnjam. Ta sudijska “natezanja” u korist “velikih”, a na štetu “malih” su već dugo fudbalska konstanta.

Sjećate li se, recimo, Stevea Benneta? Bilo je vrelo junsko veče 2005. i u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo 2006. godine u Njemačkoj Bosna i Hercegovina je u Valenciji gostovala kod favorizovane Španije. Ne sjećam se da sam gledao utakmicu u kojoj je neka ekipa bila toliko jalovo dominantna kao Španija te noći. Stalno su imali loptu u posjedu, stalno su napadali, nabacivali, pucali, izvodili kornere, ali uzalud. Zatim je, negdje pred kraj prvog poluvremena, kao u ilustracijama fudbalskih praznovjerja o ekipi koja ne realizira svoje šanse, bljesnula kontra, valjda i jedina prava akcija bh. reprezentacije te noći, koju Misimović kruniše golom. Nakon toga i do kraja prvog poluvremena, a naročito u drugom, napadi Španije se intenziviraju. Uzalud. Ništa Španiji ne znači ni očita Bennetova naklonost. Umorni reprezentativci BiH žudno čekaju devedesetu minutu i kraj. Ipak, umjesto rutinske dvije-tri minute sudijske nadoknade, Bennet odlučuje da se igra skoro još deset. Igralo bi se valjda sve dok Španija ne dadne gol. I tamo negdje blizu stote minute Marchena je dao gol.

Ima jedan legendarni savjet Ive Andrića piscima: Pišite tako da vam ni lektori ne mogu ništa. Na tom tragu, a ako se fudbal već igra, i ako se igra u organizaciji u kojoj se igra, ako se prihvataju pravila i pisana i nepisana, onda se treba pomiriti i sa činjenicom da nema i da nikada nije bilo savršenog suđenja, da i sudije imaju i uvijek će imati ljudske slabosti, da se te slabosti, po prirodi stvari, slabijima obijaju o glavu, te da u svim kalkulacijama valja u obzir uzeti i ljudski faktor; zato je i najbolji savjet za fudbalere: Igrajte tako da vam ni sudije ne mogu ništa. Priča iz Valencije od prije devet godina ima i duplo dno: uprkos svoj mogućoj sudijskoj pomoći, Španija ipak nije pobijedila.

I dobro je što i pored preksinoćnjeg poraza Bosne i Hercegovine od Argentine, nema (previše) komentara na suđenje. Već pominjani Eduardo Galeano piše ovako: “Ponekad, mada vrlo rijetko, neka sudijska odluka se poklopi sa voljom navijača, ali sudija čak ni tako ne može da dokaže svoju nevinost. Oni koji su poraženi izgubili su zbog njega, a oni koji su pobijedili dobili su uprkos njemu. On je izgovor za sve greške, objašnjenje za sve nesreće; kad ne bi postojao, navijači bi morali da ga izmisle. Što ga više mrze, više im je potreban.” Uostalom, u engleskom jeziku, recimo, riječ za fudbalskog sudiju (referee) nema nikakve veze s riječju za sudiju u oblasti prava (judge). Kod nas su i jedan i drugi – sudija, pa bi valjda trebalo biti lakše da shvatimo ono na šta je ovih dana duhovito upozorio Viktor Ivančić: Ako pravde nema na suđenju ratnim zločincima, zašto bi je bilo na fudbalskom terenu?

 

(kliker.info)

Komentari