LAŽI SPAJAJU: Hrvati i Srbi uporno žele uljepšati svoju HISTORIJU

 

Kako države na Balkanu uporno mijenjaju svoju povijest te od zločinaca čine patriote, piše portal Deutsche Welle.

 

U lipnju 1942. je u Reichsicherheitshauptamt (Glavni ured za sigurnost Reicha) u Berlinu stigao dopis iz Beograda. “Srbija je očišćena od Židova”, ponosno javlja SS-Standatenführer Emanuel Schäfer, zapovjednik službe sigurnosti u Srbiji svojem zapovjedniku Heinrichu Himmleru.

Time je ta država Balkana, samo 14 mjeseci nakon što su Nijemci ušli u Beograd, postala prva zemlja tadašnjeg Trećeg Reicha koja tvrdi kako je postigla nacistički cilj “konačnog rješenja Židovskog pitanja.” Neki od tadašnjih 12.500 Židova u Srbiji su transportirani u koncentracione logore kao što su Auschwitz, Buchenwald ili Mauthausen.

Ali većina ih je ubijena u samom Beogradu, među njima i roditelji srbijanskog pisca i publiciste Ivana Ivanjija. “U logoru Staro sajmište gdje je ubijeno oko 6300 Židova je moja majka izgubila život, a u koncentracionom logoru Topovske šupe gdje je ubijeno oko 3000 ljudi je stradao moj otac.” On sam je kao maloljetnik bio poslan u Auschwitz i kasnije u Buchenwald.

Nakon što su ubijeni Židovi Srbije, u logore su deportirani drugi zatvorenici: Romi, komunisti i partizani među kojima je bilo i mnogo Srba. Samo u logoru Sajmište je tijekom rata bilo zatvoreno i mučeno oko 40 tisuća ljudi, preko 10 tisuća je tamo izgubilo život. Usprkos tome, danas gotovo da ništa ne podsjeća na holokaust u Srbiji i na zločine u beogradskim logorima. Tako je to više od 70 godina nakon rata, a tako je bilo i u Titovoj Jugoslaviji. Staro sajmište je doduše 1987. proglašeno kao „Kulturno dobro” i postavljen je spomenik žrtvama, ali oboje je već odavno zaboravljeno: čitavo područje je potpuno zapušteno i propalo.

“Ono što se u Srbiji slavi su borbe protiv fašizma”, kaže nam Ivanji. To je također važno i ispravno. “Ali se ne misli na žrtve. One nisu zanimljive.” Prošle godine je Ivanji bio nekoliko puta u Njemačkoj, dva puta u Weimaru i jednom u Hamburgu gdje je sa učenicima u školi razgovarao o holokaustu. “Ali iz Srbije ne stiže niti jedan jedini poziv”, kaže nam.

Kako se neko društvo sjeća na holokaust je manje važno samim preživjelima koliko mlađim naraštajima. “Mi znamo gdje smo bili i što se dogodilo. Praunuci moraju sami odlučiti i oni trebaju reći da li trebaju to sjećanje”, kaže Ivanji. Beogradskim logorima je doduše upravljao SS, ali kvislinški režim Milana Nedića se brinuo za to da se uhvate Židovi, Romi i drugi zatvorenici i da ih se strpa u logore. Sve do kraja rata je najuže surađivao sa njemačkim okupatorima. Usprkos tome, već godinama u Srbiji traje sudski proces čiji je cilj opravdati i rehabilitirati Nedića i njegovu vladu. Mnogi u Srbiji u njemu vide “pravog patriotu”, a njegova suradnja sa nacistima se tumači tek kao “vješta politika”.

“To je nečuveno”, kaže Ivanji. “Nedić je bio fašist i antisemit iz uvjerenja i to i prije rata.” To je dobro potvrđena povijesna činjenica, uvjerava nas. Usprkos tome se i Nedića, baš kao i drugog kolaboratera nacista, četničkog vođu Dražu Mihalilovića prikazati kao pozitivne povijesne osobe i time ponovno pisati povijest. To se dobro uklapa u populistički i nacionalistički politički diskurs koji već godinama vlada na području bivše Jugoslavije. Ne samo u Srbiji nego i u susjednoj Hrvatskoj se od devedesetih revidira povijest. Sa težnjom za neovisnošću su se pojavile i težnje da se očiste mračne strane vlastitog nacionalizma.

“Odjednom se počelo relativizirati tko je u Drugom svjetskom ratu bio na pravoj, a tko na krivoj strani”, kaže Ivo Goldstein, povjesničar iz Zagreba. Većina njegove obitelji je ubijena ili u hrvatskom logoru Jasenovac ili u Auschwitzu. Jasenovac je bio najveći koncentracioni logor u Europi kojim nisu upravljali Nijemci. Hrvatske ustaše, fašistički režim ovisan o nacističkoj Njemačkoj je gotovo odmah nakon osnivanja Nezavisne Države Hrvatske prihvatio nirnbeške rasne zakone i počeo sa sustavnim progonom Židova, Roma, Srba i Hrvata koji su se protivili fašizmu. Jasenovac je postao središnji sabirni i logor za likvidaciju, poznat i kao „Auschwitz Balkana”.

Dosad je više od 83 tisuća žrtava poznato imenom i prezimenom. Već prvi predsjednik neovisne Hrvatske, Franjo Tuđman je počeo u okviru takozvanog “nacionalnog pomirenja” relativizirati zločine ustaša i prikazati ih kao dio hrvatskog nacionalnog pokreta. Ali već i kao general Titovih partizana je ustrajao u antifašističkim osnovama nove hrvatske države.

“U posljednjih nekoliko godina se to promijenilo”, kaže Goldstein. Novi val revizionizma je još radikalniji i obrću se uloge u povijesti. “Danas se u dijelu hrvatske javnosti ustaše predstavljaju kao ‘dobri’ jer su bili Hrvati i katolici. Nasuprot njima se partizane psuje kao Jugoslavene i komuniste i time su odmah ‘loši’.” Revizija povijesti ide sve do toga da vlada u Zagrebu novčano podržava jednu udrugu koja logor Jasenovac želi prikazati tek kao radni logor u kojem su tek iznimno neki od zatvorenika izgubili živote. Upada u oči da i u Srbiji i u Hrvatskoj postoje slične sklonosti novog pisanja povijesti: vlastita nacija je uvijek sve činila ispravno.

„Taj proces teče paralelno. Ekstremisti i nacionalisti u Srbiji i Hrvatskoj odlično surađuju”, kaže nam Ivo Goldstein.

 

(Deutsche Welle)

Komentari