Legenda o Bijeloj dzamijiKad pijesak godina iscuri između prstiju,  kad vijekove i ljudske živote prekrije prašina zaborava i kad sve što je bilo utone u rijeku bez povratka, jedna napisana riječ biće dragocjenija od svega što je bilo i što jeste.

Ako sljedbenici Knjige ne  ostave trag svoj u glini vremena, ako ne zapišu sebe i svoje živote u knjigama,  ako ne ostave ono što se  ne briše i ne gori, jednom će neko postaviti pitanje: jesu li oni ikada postojali i jesu li bili vrijedni najvećeg dara Božijeg – života? I jesu li, možda, sami krivi za sopstveno nestajanje?

 

Kad proplanke sjećanja prekrije tama, a u dubini vode nestane grad, ko će, za pedeset ili sto godina, znati da li su ikada bili i taj grad, i ti ljudi, i njihova Bijela džamija, koja je magičnom snagom dugo vezala sve niti njihovog postojanja u jedan sigurni ćilim stvarnosti? Jesu li bili, ili je sve to samo magla u kojoj su nestali i vrijeme, i ljudi, i sve što je bilo i trajalo? Ili ničega, zapravo, nije ni bilo?

 

Ako ne pamtimo sebe i sve prije nas, kao da nikada nismo živjeli.

 

ko ne zapišemo, zaboravićemo.

 

Ako zaboravimo, u vječitoj tami koja nas čeka, svjetlost više nikada neće pronaći naša lica.

 

Jusuf Trbić