Piše: Vildana Selimbegović

Iako prošli oktobar nije bio tako davno, pretpostavljam da se malo ko sjeća – nazovimo je tako – baražne vatre koju su razmijenili mađarski premijer Viktor Orban i Husein ef. Kavazović, reisul-ulema..

IZBiH. Orban je u to doba zaradio planetarnu medijsku pažnju zahvaljujući, najblaže rečeno, prilično nehumanim odnosom prema rijeci sirijskih izbjeglica, koju je krunisao intervjuom u njemačkom Focusu svojim tumačenjima demokracije i islama: u najkraćem, ustvrdio je kako islam ne pripada Europi, jer je na ovaj kontinent ‘’došao’’ iz drugih dijelova svijeta, kako je muslimanskom svijetu uzaludno nametati zapadnu demokraciju, argumentirajući to tvrdnjom da je ona ‘’sahranjena u arapskom proljeću’’. Reis Kavazović je njegove izjave istaknuo kao primjer demonstriranja štetnog neznanja o islamu u Europi i zastupanja krajnje spornih stajališta o demokraciji, kazavši kako Orban otvoreno niječe načelo demokracije i istodobno iznevjerava duh kršćanstva.

Mađarski premijer je promptno reagirao – reisul-ulemu Kavazovića posjetio je ambasador Mađarske u BiH i uručio mu osobno Orbanovo pismo, puno biranih riječi i izraza dubokog poštovanja, s pozivom da posjeti Budimpeštu. Susret je i realiziran krajem prošlog mjeseca, a u sklopu posjete reis Kavazović je o bosanskim muslimanima održao i besjedu na Univerzitetu u Pečuhu. Oslobođenje je u Pogledima u subotu prenijelo ovo reisovo nadahnuto predavanje o muslimanskom i europskom identitetu Bošnjaka i o Islamskoj zajednici u Bosni i Hercegovini kao tradicionalnom institucionalnom okviru vjerskog života bosanskih muslimana.

Kako to nerijetko biva, dok ne dođemo u situaciju da drugima objašnjavamo ko smo i šta smo, ni sami nismo svjesni koliko se toga recimo podrazumijeva i koliko toga zapravo ostaje nedorečeno. Upravo zato čini se da je ova reisova besjeda, koliko god bila spremana za predstavljanje i upoznavanje skoro pa komšijskih Mađara, vrlo korisna, da ne kažem iskoristiva i za domaće prilike, ali i prijeko potrebno štivo kako za samu Islamsku zajednicu, tako i za predstavljanje njezinih stavova, gledišta i promišljanja ostatku svijeta. Kada to kažem, ne mislim zaista samo na Bosnu i Hercegovinu i druge vjerske zajednice u njoj – a sigurna sam da su izneseni stavovi reisul-uleme Kavazovića toplo primljeni i u ovim sredinama – već uistinu mislim da je riječ o štivu koje bi moralo naći svoje puteve do važnih europskih i svjetskih destinacija, kao dokument koji definira muslimane Bošnjake i Islamsku zajednicu u BiH i trasira buduće pravce njenog djelovanja i razvoja. I samim tim i obavezuje.

Naravno, u jednom takvom tekstu svako će pronaći različita mjesta koja vrijedi apostrofirati, a ja ću izdvojiti makar one dijelove koji – doima se – suštinski karakteriziraju bosanske muslimane i ovdašnji islam. Bosanski muslimani, kazat će ef. Kavazović, oduvijek njeguju otvorenu, vedru i tolerantnu islamsku viziju svijeta i života. Od značajnih kulturnih i društvenih posebnosti islamskog života u BiH, reis će izdvojiti podatak da kod Bošnjaka nikada nije zaživjela praksa višeženstva i sklapanja brakova među bliskim srodnicima. A ja ću dodati da je i ne tako davno bilo ambicija da naknadno zaživi, kao što je uostalom bilo i ima različitih ambicija – i društvenih i političkih – da se ovdašnji muslimani prevaspitaju po nekim tuđim receptima: i te i takve ambicije reis Kavazović u ovom dokumentu savršeno i argumentirano odbija.
Za domaću upotrebu vrijedi iscitirati reisovu definiciju pravog muslimana: “Dobar musliman je dobar otac, sin, brat, komšija, čovjek koji savjesno i odgovorno obavlja svoj posao, odnosno dobra muslimanka je dobra mati, kćerka, sestra, susjeda, žena koja je odgovorna u svom poslu. Temeljne vjerske dužnosti muslimana – namaz, ramazanski post, zekat i hadž – nisu tako lahke dužnosti za izvršavanje. Međutim, pojedinac može biti veoma revnostan u njihovom izvršavanju, ali ako uz to nije uvjerljiv u poštenom poslu koji radi, ako nije dobar za svoju okolinu, njega se ne smatra dobrim, pravim muslimanom”.

Što se ostatka svijeta tiče, iznimno je važno reisovo hvatanje ukoštac s geografskim predrasudama, kako zbog površnih poimanja Zapada koji islam situira na Bliski istok i etnički ga učitava Arapima, Turcima i Irancima, tako i zbog prisvajanja islama unutar ovih islamskih grupa. Ova prisvajanja reis Kavazović zove sektaškim predrasudama muslimana koji “pravi islam” ograničavaju nerijetko na prostore svoje etničke zajednice i lokalne tradicije, pa smatraju da su bosanski muslimani previše Evropljani i zato premalo ili nedovoljno muslimani. Bosanski muslimani, definirat će reis, nisu Azijati ili Afrikanci, kao što nisu niti Turci ili Arapi. To što nisu Azijati ili Afrikanci, Arapi, Turci ili Iranci, ne čini ih manje muslimanima niti to oni smatraju nedostatkom u svome islamskom identitetu.

U svijetu podobro okovanom u strah od terora, jasni stavovi reisa Kavazovića koji otkad je preuzeo menšuru vrlo precizno odvaja islam od zla radikalizma i ovaj su put britko potcrtani. Reis je napravio i dodatni iskorak: Muslimani u BiH i muslimanske zajednice u Evropi pozvani su da ostanu dosljedni svojim tradicionalnim i univerzalnim moralnim, duhovnim i civilizacijskim vrijednostima islama, da se distanciraju od radikalizma i da se suprotstavljaju nasilju, te da ih nepravda, koje u ovom nesavršenom svijetu uvijek ima, ne navede na postupke koji mogu povećati nepravdu i zlo kako drugima, tako i njima samima. Za ljubitelje lijepe i mudre riječi, dovoljno je kazati da je ef. Kavazović posegnuo za citatima Meše Selimovića, Hilme Neimarlije, Fikreta Karčića i Enesa Karića. Svjedoci kažu da su domaćini – uprkos simultanom prijevodu – zamolili za službeni transkript na svome jeziku, riješeni da ovo dojmljivo obraćanje reisa Kavazovića i publikuju.

Valja vjerovati da će i Islamska zajednica naći snage i sredstava da ovu reisovu besjedu – upravo zbog njezina značaja i važnosti – distribuira na dva načina: jedan domaći, zašto ne i kao mini brošuru, i jedan planetarni, i na Istok i na Zapad. Koliko je god važno da ovo štivo dosegne do briselskih, berlinskih, pariških, londonskih i vašingtonskih kabineta i javnosti, toliko je vrijedno prevesti ga i na arapski i na turski i na iranski jezik. Bila bi to uostalom i savršena poruka, da ne kažem sretan kraj jedne polemike koja je na djelu pokazala da su dijalog i razumijevanje ključ budućnosti kakvu priželjkuje svaki normalan čovjek.

 

(oslobodjenje.ba)

Komentari