Piše: Jusuf Trbić

Gledam na televiziji :  Dodik se u Beogradu udvara  novom srpskom voždu, za koga do juče nije imao lijepe riječi, i usput ponovo, po ko zna koji put, govori o budućem otcjepljenu Republike Srpske od BiH. A vožd mudro šuti. Šute i bosanski političari, nadajući se da će neko drugi zaustaviti malog srpskog firera iz Laktaša. Šute i vode ogorčenu borbu za smještaj svojih guza. Prečeg zadatka nemaju. Šuti i međunarodna zajednica, nadajući se, valjda, da će se i to riješiti samo od sebe. Na ovaj ili onaj način. Pa će oni opet slegnuti ramenima i priznati faktičko stanje.

A pred našim očima odvija se nova verzija bosanske tragedije, u Ukrajini. Otcjepljenje ili otimačina dijela teritorije, kako vam drago. A međunarodna zajednica maše papirima i praznim obećanjima, iako zna da bi se ukrajinski slučaj mogao prevoriti u mnogo veću krvavu arenu nego što je to bilo u  Bosni, jer Ukrajina je i mnogo veća zemlja, i ima vojsku i oružje, što je  Bosni bilo uskraćeno. Pa ipak, niko ne mrda prstom. A da li bi išta učinile svjetske sile ako Dodik krene, uz pomoć Srbije, u obećano odvajanje?

O tome ne treba nagađati, samo se treba prisjetiti onoga što se dešavalo u ovo doba prije dvadeset i dvije godine. Sve se to, uglavnom, zna, ali o tome treba stalno govoriti, jer mi sporo pamtimo, a brzo zaboravljamo.

Pripreme za stvaranje Velike Srbije odvijale su se pred očima svijeta, i o tome se znalo sve. Miloševićevi i Karadžićevi Srbi otpočeli su komadanje BiH davno prije raspada Jugoslavije, a ideologiju “svi Srbi u jednoj državi” podržala je većina naroda. Do dana današnjeg Srbija je zadržala taj kurs, tu su strategiju sprovodile sve njene vlade do sad, podržavajući, bez prekida, ““uspostavljene smernice za sprečavanje povratka izbeglica u RS i ekonomsko i kulturno integrisanje RS u Srbiju”, kako kaže Sonja Biserko. Povrđuje to i Dobrica Ćosić u svojoj knjizi “Bosanski rat” i u predgovoru knjige Nikole Koljevića “ Stvaranje Republike Srpske”, a pogotovo Strategija Vlade Srbije za odnose sa Srbima u regionu, koju je izradilo Ministarstrvo za dijasporu 2009. godine. Ništa se u politici Srbije prema Bosni nije suštinski promijenilo, samo je sve prilagođeno novim  okolnostima, što bi rekao Koštunica.

Nedavno je u Hagu, na suđenju Karadžiću, Gojko Kličković potvrdio da je na sjednici Glavnog odbora SDS-a u Sarajevu, u decembru 1991. godine, podijeljen dokument poznat kao “Varijante A i B”. To su bila uputstva za preuzimanje opština sa srpskom većinom ( varijanta A) i srpskom manjinom ( varijanta B), što je bio konkretan korak u pravljenju etnički čistog prostora. Na osnovu tog plana sam Kličković, koji je bio komandant Kriznog štaba Bosanske Krupe, naredio je, 24. decembra, deportaciju bošnjačkog stanovništva iz te opštine, praćenu naredbom o rušenju kuća i džamija i zabranom povratka protjeranih. Isto to učinjeno je i u svim ostalim opštinama. Već 9. januara proglašena je Srpska Republika BiH, koja više nije u sastavu BiH, i to dva i po mjeseca prije referenduma o nezavisnosti. A u Službenom glasniku srpskog naroda br. 3 od 16. marta 1992. godine objavljen je novi Ustav te tvorevine. U prvoj članu se jasno kaže čija je država RS : “ Srpska Republika BiH je država srpskog naroda i građana koji u njoj žive.” Član 2 određuje teritoriju te nove države : “ Teritoriju Republike čine područja autonomnih oblasti, opština i drugih srpskih etničkih cjelina, uključujući i područja na kojima je nad srpskim narodom u Drugom svjetskom ratu izvršen zločin genocida.” Naravno, nigdje se ne kaže koja su to područja, ko je ustanovio genocid i koji su dokazi za to. Niti se kaže šta je s područjima na kojima su Srbi izvršili genocid. A ta su područja, Podrinje, na primjer, takođe svrstana u srpski etnički prostor.

Član 3 je kratak i jasan : “ Republika se nalazi  u sastavu savezne države Jugoslavije.” Zanimljiv je i član 4, koji kaže : “ Republika može stupati u zajednice sa državnim tvorevinama drugih konstitutivnih naroda Bosne i Hercegovine.” Dakle, Srbi formiraju svoju, etnički čistu državu, na teritorijama na kojima su, uglavnom, u manjini, i pozivaju i ostala dva naroda da to isto učine. I to znatno prije bilo kakvih ratnih dejstava i sukoba u BiH.

Sve ovo je bilo objavljeno i dostupno svima, pa ipak, međunarodna zajednica se nije oglasila. Kao i u Ukrajini. Kao i u slučaju Dodik.

Član 6 tog Ustava podsjeća na današnju situaciju.On glasi : “Građani Republike imaju državljanstvo Republike i državljanstvo Jugoslavije.” A Dodik je u Beogradu od svog domaćina zatražio podršku u nastojanju da svi građani RS dobiju državljanstvo Srbije. Aleksandar Vučić je to primio s razumijevanjem. Da li se istorija ponavlja? I da li to vide bosanski političari, ili će se njihova dvodecenijska briga za Bosnu pokazati kao let u mjestu. Jesu li išta o srpskoj politici naučili do danas i imaju li ikakve planove, ikakvu strategiju za očuvanje države? Do sad to nismo vidjeli.

Prije tačno 22 godine, 27. marta 1992. godine, Karadžić je na sjednici Skupštine bosanskih Srba izjavio : “ Usred Evrope postoje nacionalne zajednice koje ne mogu da žive zajedno. Ne mogu, jer ometaju razvoj jedna drugoj. Ima u biljnom svijetu biljaka koje ne mogu da rastu zajedno. Moraju da se odmaknu da bi napredovale…

Mogu da kažem da nema ni jednog Srbina koji je odbacio, mogao je privremeno da stavi na stranu, ali iz taktičkih razloga, ali nije odbacio konačni strateški cilj srpskog naroda da živi u jednoj državi, odnosno u jednoj zajedničkoj državi, u jednom savezu država.”

A malo nakon toga, na sjednici Skupštine RS 12. maja 1992. godine, određeno je šest strateških ciljeva srpskog naroda. Prvi i najvažniji jeste državno razgraničenje od druge dvije nacionalne zajednice. Tada je čak i general Mladić reagovao i za govornicom izjavio : …” ja ne znam kako će gospodin Krajišnik i gospodin Karadžić objasniti svijetu. To je, ljudi, genocid.”

Uskoro je i on shvatio da je genocid nad Bošnjacima dozvoljen. Jer, taj čuveni  demokratski i slobodoljubivi svijet nije reagovao, nije stao u odbranu nezavisne države BiH, članice UN, koju su priznale sve najvažnije države. Umjesto toga, uveden je embargo na oružje, da bi Bošnjaci bili što prije poraženi i eliminisani s Balkana. Kad to nije uspjelo, nametnuli su nam Dejtonski sporazum, priznali podjelu zemlje i nagradili zločin. Velikosrpskim fašistima su dali teritorije koje su oni etnički očistili, planskim, sistematskim terorom nad civilima, koncentracionim logorima, masovnim silovanjima, rušenjem svih džamija, monstruoznim zločinima, paljenjem živih žena i djece, ubijanjem Sarajeva, masovnim grobnicama, genocidom u Srebrenici. Pa su i tu Srebrenicu dali njima. I danas tolerišu dovršenje zločinačkog projekta, i novo šurovanje Beograda i Dodika.

A bošnjački političari čuvaju svoje male atare, šute i čekaju da probleme ove države riješi međunarodna zajednica. Kao da su zaboravili kako je to izgledalo nekad, kod nas, i kako izgleda danas, u Ukrajini.

Kad će im postati jasno da nama niko, osim nas samih, ne može pomoći? I da nikakva međunarodna zajednica neće riješiti probleme naše zemlje?

Sad je sve do nas.

Komentari