Šešelj, vječni politički pajac, uvijek i stalno je preuzimao ulogu dvorske (u ovom slučaju skupštinske) lude.
Piše: Dragan Bursać
Federika Mogerini se svojim avionom namjesto Sarajeva spustila u Beograd. Bolje bi bilo da nije. U srbijanskoj Skupštini, dočekana je salvom zvižduka. Iz radikalskih grla, koje je predvodio Vojislav Šešelj, čulo se “Uaaa” i sada već ustaljeno “Srbija, Rusija, ne treba nam Unija”.
Zanimljivo je, kako su mediji ishitreno i naivno reagovali lijepeći senzacionalističke naslove “Haos u Skupštini”, “Šešelj obrukao Srbiju” i slično. Naravski, treba podići čitanost.
Ali.
Dabome, daleko je to od istine. Šešelj, vječni politički pajac, skriboman, koji je silno želio biti ono što ne može – Prvi u istočnog Srblja, uvijek i stalno je preuzimao ulogu dvorske (u ovom slučaju skupštinske) lude. Nekada je to, sjetiće se oni stariji radio za Slobodana Miloševića, dok je svjetsku javnost nastojao ubijediti da ima i gorih od “balkanskog kasapina”, kako je svijet etiketirao srbijanskog krvoloka.
Više od dvije decenije dockan, Šešelj se po dolasku iz haškog suda, stavio na raspolaganje svom političkom sinu, Aleksandru Vučiću. Bezuslovno. U pervertiranoj frojdijanskoj igri otac-sin, Vučić je od političkog bubuljičavka i sitnog nasilnika izrastao u balkanskog demijurga, koji pod šakom i kapom drži medije, sudstvo, policiju…zapravo sve poluge vlasti. O političkom totalitarizmu, ne treba trošiti riječi. Dovoljno je reći da opozicija, kao ozbiljan takmac Vučiću NE POSTOJI u Srbiji.
E, tom i takvom Vučiću, skupštinska luda Šešelj radi dva najprljavija posla. Prvi je potpuno diskreditovanje nekadašnjeg predsjednika SNS-a Tomislava Nikolića, koji je još uvijek, ako je neko zaboravio, Predsjednik Srbije. Ruku na srce, demontiranje političkog naturščika Nikolića, bilo je zaista mačiji kašalj. Šešelj dr Vojislav se nije niti oznojio, a Vučićeva mašinerija je Nikolića rastavila na sastavne dijelove i poslala u lagume prošlosti.
Djelovanje slobodnih radikala
Ostao je projekat “Mogerini”. Trebalo je Visoku predstavnicu EU za spoljnu i bezbjednosnu politiku ubijediti kako je Aleksandar Vučić, prava, stabilna i jaka ruka, koja će Srbiju odvesti u EU. Zapravo, trebalo je odigrati staru igru “dobrog i lošeg policajca”. U ovom slučaju, zlog, neartikulisanog, rusofilsko-nacionalističkog i retrogradnog lika i jednog, ko biva, modernog Evropejca. Šešelju nije trebao neki poseban poziv, jer on i ono nešto malo njegovih radikala jesu retrogradni, rusofilski ultranacionalisti, koji se nisu libili i koji su jedva dočekali da 20 minuta zvižde i urliču Federiki Mogerini za vrijeme njenog skupštinskog govora.
Sa druge strane, Aca el Salvador Spasitelj, u očima prosječnog srpskog birača, izvinio se Mogerinijevoj probranim riječima:
“Danas u parlamentu Srbije nisam se osećao kao neko ko je dobar gost i kao neko ko bi u ovoj zemlji trebalo da bude domaćin gospođi Mogerini i žao mi je zbog toga!”
Oh, kako plemenito za čovjeka, koji je nekad nosio gajbe piva za Šešelja i Nikolića i kome sad, figurativno govoreći, pivo donosi barem 50 odsto glasački sposobne i hipnotisane Srbije. Oh, kako plemenito od čovjeka, koji je u istoj toj Skupštini Srbije određivao kvote na ubijanje Bošnjaka…
Ko tebe kritikom, ti njega pivom
Nego, kad smo kod piva, prije ovog izrežiranog pajtonovskog skupštinskog šou programa u kome je javnost obmanuta, misleći kako je Šešelj glavni lik, Vučić je snimio još jedan predizborni spot u kome opušteno pijucka hmeljni derivat u kafani i pobija puk, nekakvim činjenicama, dok oni nesrećni nikako da izgovore “Vučiću, pederu”. Ova reklama, ovaj predizborni klip, upravo genijalno prikazuje, kako se Vučić do maestralnosti izvježbao u sportu znanom kao manipulisanje naroda. Nema veze, što je pokušaj samokritike ukraden od starog socijalističkog kadra, niti ima veze, što se Vučić, niti u reklami ne zna našaliti na svoj račun.
Važno je da će prosječno srpsko čeljade, pokušati i ovu čorbu od piva, jednakim gastronomskim žarom, kao što kusa tzv. “Šešeljev haos u Skupštini”.
Čini se da je i Federika Mogerini uzela aktivno učešće u ovom igrokazu, jer je nakon svog govora, koji je, velim, praćen narečenim radikalskim urlikanjem, i ona biranim riječima pohvalila srbijanske vlasti. (čitaj Vučića):
“Bez obzira na sve diskusije i debate, Brisel je prepoznao da je Srbija opredijeljena za evropski put”, kazala je Mogerini i istakla da su mir i stabilnost u regionu najvažniji, uz razvijanje dobrosusjedskih odnosa na Zapadnom Balkanu.
Opozicija, šta je to?
Nego, ima li mjesta za opoziciju u ovoj montipajtovštini? Bar u ulozi statista? Vidite, srbijanska opozicija okupljena oko Saše Jankovića, Vuka Jeremića i Saše Radulovića, dakle, neokupljena, razjedinjena, fragmentirana, smrvljena i nejaka, sastala se sa Federikom Mogerini, ali taj sastanak, u odnosu na skupštinski spektakl, zapravo bio je nevidljiv. I ostao bi nevidljiv, da se na tu istu opoziciju u pokušaju, nije osvrnuo sam Aleksandar Vučić, koji je posprdno rekao:
“Mogu da nagađam da su se bavili ‘Drugarice učiteljice, ko sme da prijavi onog iz zadnje klupe?’. E, taj iz te zadnje klupe će da ih pobijedi sve zajedno!”
Ironično, Vučić je u ovih par rečenica više izreklamirao opoziciju, nego što će ona uspjeti sama sebe u narednih mjesec dana.
Touchdown!
A, mjesec dana pred predsjedničke izbore, Aleksandar Vučić ima iza sebe skupštinsku većinu, ima u toj skupštini zabavljače i opskurne likove, koji ne samo da svijetu pokazuju, kako može gore i od Vučića, nego će u pozamašnom liku i djelu Vojislava Šešelja, izbiti koji procenat nejakoj opoziciji. Ali to nije sve. Aleksandar Vučić ima potpunu političku većinu i po horizontali i po vertikali, ima svu silu medija i PR agencija, a sad i zvanično ima podršku Evropske Unije.
I da se razumijemo, nisu predstavnici EU, računajući i Mogerinijevu ni malo naivni. Dobrano bi oni zapeli i pomogli opoziciji da izroni iz političke žabokrečine, ali kako spasiti davljenika, koji niti pruža ruku, niti želi biti spašen?!
I zato, kada dođe kući, Aleksandar Vučić, nakon 25-satnog radnog vremena, može otvoriti pivo, poslušati na ripit Vojine skupštinske urlike “Uaaaa! Srbija, Rusija, ne treba nam Unija!!!”, glasno se nasmijati i sa pravom reći:
“Koji sam ja sebi kralj!”
A, kraljevstvo Vučićevo počiva na vazda kretenskoj želji srpskog naroda da ima tiranina nad glavom. I ta želja je toliko jaka, da će taj isti narod tjerati preko granice bijede u suicid, nasilje, zločine, zlostavljanja, porodične tragedije…e, samo da bi život pod čizmom autarha imao smisla.
Tako je bilo pod Miloševićem. Tako je danas.
Srećna okolnost je, ako ima srećne okolnosti, ta što se u istorijskoj nužnosti tirani naroda svog smjenjuju u gotovo pravilnim ciklusima, a nesreća velika, što je narodni mazohizam uz Vojislava Šešelja višedecenijska konstanta.
(Izvor: Al Jazeera)
