NIJE VAŽNO KO JE KOJE VJERE: Važno je da smo svi licemjeri!

Piše: Andrej Nikolaidis

Jebeno je biti izbjeglica. Ja bio, pa znam.

Nigdje ne valjaš: ni tamo odakle si pobjegao, još manje tamo gdje si pobjegao. Isprva misliš da ćeš se vratiti, onda shvatiš da nećeš.

Zaboravite onu priču o tome da se u životu uvijek može iznova početi: ne može. Počinješ samo jednom, a kraj možeš odložiti mnogo puta.

Zaboravite i priču o tome da se uvijek iznova može pronaći novi dom: ne može. Dom je ono što si napustio, a tvoj život je sve ono što si ostavio iza sebe.

Izbjeglica je čovjek koji uvijek ide naprijed a gleda unazad, stoga neprekidno vidi sve manje i nejasnije. To je čovjek čija je religija nostalgija. Čovjek je to koji nije sposoban zamisliti bolju budućnost: svu svoju maštu on koristi da bi retuširao, rekonstruisao, izmislio prošlost, ljepšu nego što je ikada bila.

PRIMITE IZBJEGLICE

Šta je država, kakav je to hladni, surovi mehanizam, shvatiš tek kao izbjeglica u tuđoj zemlji. Ma koliko zemlja bila posrana i korumpirana, kao što je Crna Gora devedesetih bila, svi oni zakoni koji ne važe za domaće, važe za tebe.

Čitam kako taksisti na makedonskoj granici pljačkaju izbjeglice iz Sirije. Mene je opljačkao taksista kada smo, brat i ja, u rano jutro iz Sarajeve stigli u Bar. Bio je „naš“, pravoslavac.

Devedesetdevete, tokom rata na Kosovu, čovjek iz Ulcinja je Kosovare potrpao u kombi i obećao im da će ih odvesti u Italiju, što su mu bogato platili. Čitavu ih je noć vozio po Crnoj Gori, a ujutro ih je istovario na Adi Bojani pored Ulcinja. Dobrodošli u Italiju, rekao im je i zapalio. Ljudi su tumarali plažom. Kada su naišli na čuvara, koji se zvao Ljatif, Selim ili Gzim, svejedno, rekli su mu: bonđorno.
Čovjek koji ih je opljačkao i prevario bio je Albanac.

Napokon, Albanci i Srbi, a sa njima i Crnogorci, odlično su sarađivali kada je Kosovare trebalo portpati u brodove i ilegalno odvesti u Italiju. Jedan od tih brodova je potonuo i ljudi su se utopili. Nije u tome bilo ničeg nacionalističkog, čak ni etničkog: utopili su se Kosovari, a isto bi bilo da su izginuli Grci, Indijci ili Sirijci.

Prezir prema nemoćnima i volja da se od njih otme i posljednji dolar, posljednji prsten i zlatni zub, stariji su od svake vjere i nacije, od svih identitetskih konstrukcija koje je čovjek smislio. Stariji su od samog čovjeka: jer oni izranjaju iz samog Zla u čovjeku, Zla koje nam je prethodilo i koje će nas kao vrstu nadživjeti.

Zbog toga mislim da je performativno zgražavanje nad Evropom koja u se ne pušta izbjeglice obično humanističko izdrkavanje. A da vi primite izbjeglice, kod sebe kući? Da primjenite vrijednosti za koje se zalažete? Da umjesto da vrijeđate Jevreje na fudbalskim utakmicama, vi primite izbjegle Palestince? Ma jok: veći je merak pišati po Edi Maajki jer je oženio Jevrejku i kukati nad sudbinom Palestinaca, nego prizemlje kuće dati na korištenje palestinskoj familiji.

A kad su, i gdje su to, oni koji imaju puno rado podijelili sa onima u nuždi? Kad je i gdje je bilo da takvi daju, a da ne uzmu još više? Misli li to neko kako su današnji Evropljani toliko demokrati, humanisti i civilizovani, da su napokon nadišli ljudsku prirodu? Ako mislite da je ljudska priroda dobra, završili smo raspravu, jer odbijate empirijski dokaz u suprotno, dokaz koji zovemo istorijom čovječanstva. Ako je tako, ostavite me u mojoj mizantropskoj bijedi: žalite me ili prezirite, svejedno.

POGLEDAJMO OKO SEBE

Ako ne, dozvolite da primijetim i ovo. Da, Evropa ponovo pokazuje licemjerje. Da, slažem se sa kritikom evropske imigracione politike. Da, Evropa je stara kurva. Ali nipošto nije jedina.

Pogledajmo, recimo, SAD. Imperiju koja je svojom javnom i tajnom politikom izazvala val izbjeglica koji se sada razbija o zidine „tvrđave Evrope“, pa njihovi kolumnisti u NY Timesu i ostalim bastionima objektivnog i profesionalnog novinarstva kritikuju Evropu što ne prima ljude koje je američka politika ostavila bez domova.

Ovo što se dešava jedan je od bezbrojnih američkih zločina prema čovječnosti – zločin koji, za promjenu, nije počinio „zli glupi desničar“ Džordž Buš, nego „nada čovječanstva, odvažnost nade“, „elokventni liberal“ Barak Obama. Skupa sa Hilari Klinton, koja se, kao žena i feministkinja, sprema da ga naslijedi. Što reko Sveti Pavle u svojoj čuvenoj poslanici koja je jedan od temelja ljevičarskog univerzalizma: nema više hrišćanin ni jevrej, nema više slobodnjak ni rob, nema više ni crni ni bijeli, nema više konzervativac i liberal, nema više ni muško ni žensko… sve je to isti kurac.

Ili, recimo, pogledajmo bogate arapske zemlje. Obratimo pažnju na svu humanost koju su prema izbjeglicama, braći muslimanima, te zemlje pokazale. Dok se zgražavamo nad svađama evropskih država oko toga koliko će koja izbjeglica primiti, ne zaboravimo da se zapitamo: a koliko su bogate, prosperitetne i muslimanske Saudijska Arabija, Ujedinjeni arapski emirati, Katar, Kuvajt i Bahrein spremni primiti izbjelica iz Sirije? Slovom i brojem: nula, 0. Što, dakako, ne sprječava njihove medije da se zgražavaju nad surovošću i hipokrizijom Evrope.

Sa druge strane, po podacima koji su već bajati, oko deset miliona Sirijaca, 45 posto populacije, moralo je napustiti domove. Neki od tih ljudi su raseljeni unutar Sirije. Oko 95 posto izbjeglica koji su napustili Siriju utočište su našli u pet zemalja: Turskoj, Libanonu, Jordanu, Iraku i Egiptu. Od toga je gotovo 1,8 miliona utočište našlo u Turskoj, gotovo 2 miliona u Lebanonu, preko 600 hiljada u Jordanu, oko 250 hiljada Iraku, preko 130 hiljada u Egiptu. Najviše izbjeglica iz Sirije, nakon tih pet zemalja, primila je „fašistička, okrutna, odvratna“ Njemačka: preko 105 hiljada.

Izbjeglice u Evropu hrle ne zato što je Evropa svjetionik demokratije, evropskih vrijednosti (ma šta to bilo), još manje zbog evropskog humanizma i tolerancije. Nego dolaze zato što tu ima para. I jer te u Rimu, Parizu i Londonu niko, obično, ne zakolje na spavanju – valjda se na to misli kada se govori o evropskim „civilizacijskim vrijednostima“.

Kritikovati evropsku imigracionu politiku iz pozicije „evropljanina i demokrate“, a kao „normalnu“, „očekivanu“, „religijom i kulturom uvjetovanu“ tolerisati hiljadu puta grđu imigracionu politiku bogatih arapskih zemalja forma je loše prikrivenog evrocentričnog rasizma. Takva kritika podrazumijeva da su „oni, šta ćeš, takvi“, a mi ipak nešto posebno – čak i kada iznevjerimo „evropske vrijednosti“, te su vrijednosti, je li, em superiorne, em samo naše.

I da ne zaboravim: brižni muslimani koji kritikuju evropsku, a imaju razumijevanja za restriktivnu arapsku imigracionu politiku, odlični su licemjeri, koji zadovoljavaju sve visoke standarde evropskog licemjerja. Da parafraziramo onu narodnu: nije važno ko je koje vjere – važno je da smo svi licemjeri.

 

(zurnal.ba)

Komentari