Piše: Josip Vričko

Nekako je, valjda i zbog velikih očekivanja od beogradske ekskurzije naše predsjedničke trojke, u drugom planu ostala jedna dirljiva ispovijed njihova domaćina, uoči ove, neki su egzaltirano kazali – historijske posjete.

Aleksandar Vučić je, naime, Politici, po vlastitu priznanju, ekskluzivno povjerio koji su pakleni plan, zapravo, imali srebrenički atentatori. Podsjetio je pritom srbijanski premijer kako mu je otac podrijetlom iz Bosne, a, veli, kod nas je sramota kada vas netko obori na zemlju. Zato i jeste pazio da ne padne, da se ne ponizi. I da Srbiju ne posrami. Budući mu je to pošlo za rukom, ponosno je, samo dva-tri dana nakon ove ispovijedi, dočekao svoje, pa, eto, gotovo zemljake – dvojicu Bosanaca Mladena Ivanića i Bakira Izetbegovića, te – čak! – i jednog Hercegovca, Dragana Čovića.

Nakon što smo ih prošle srijede vidjeli onako razdragane, teško je a ne konstatirati kako nikada, da nije bilo tih nekoliko potencijalnih gavrila principa u Potočarima, ne bismo doznali koliko nježno prijateljstvo veže čelnike naše dvije povremeno prijateljske zemlje. Ne želim se, dakako, miješati u rad naše pravne države (koja se, inače, ni sama ne miješa u svoj posao), ali možda im kao olakotnu okolnost treba uzeti i to što su, ma koliko to apsurdno bilo, pomogli  da se lideri BiH i Srbije – zbliže. Ili, makar neki od njih. Uostalom, kad je Vučić bio u Sarajevu prije dva-tri mjeseca, ljubio se – očekivano! –  samo sa Ivanićem. I nitko nije pravio senzaciju zbog toga što su se ta dvojica naočitih Srb(in)a poljubila, k'o što Bog zapovijeda, tri puta.

No, kada je Vučić, pred Palatom Srbije tri puta poljubio Izetbegovića, koji je, inače, desetak dana prije ovoga neočekivanog izljeva nježnosti, pored njega u Potočarima prošao kao pored turskog groblja, sve je drugo palo u drugi plan. Čak i Vučićev neobično čvrsti zagrljaj kojim je pod svoju kontrolu stavio Čovića. A na njegovo, sad već, gotovo rutinsko cjeljivanje Ivanića, nitko više nije ni obraćao pažnju. Čini se kako su Izetbegovića mlađeg ta tri poljupca toliko relaksirala da je, na zaprepaštenje sigurnosnih službi, poželio – k'o kad je bio mlađan momak i kada nije slutio ni da će mu otac, a kamoli on biti predsjednici – prošetati Knez Mihailovom. Gdje se, e tek je to bilo da ne vjerujete ni očima a ni pogotovo ušima, i zapjevalo. (Mada je Izetbegović, po vlastitu priznanju, kanio samo utvrditi kako će Beograđani reagirati na njega… poslije Srebrenice). Bilo je za gotovo svakoga ponešto; Za predsjednika Bakira – Sarajevo, ljubavi moja, za predsjednika Aleksandra, koji se nedavno drugi put oženio, Nije život jedna žena, te za predsjednika Dragana Čudna jada od Mostara grada. Možda je predsjednik Mladen ostao uskraćen, ali moguće je da se i on pronašao u nekoj od ovih pjesama. (Osim, nadam se, u ovoj Vučićevoj!) Mada, zna se tko je prvi Pjevač RS-a, a čim se Ivanić toga sjeti, nije mu do pjesme. (A komu jeste?!)

Sve u svemu, u takvom jednom ozračju, koje je gotovo prizvalo bratstvo-jedinstvo, srbijanski premijer nije ima više što doli kazati svojim gostima kako je Beograd (i) njihova kuća. Što je, jasno, dalo vjetar u pera onih Vučićevih poklonika-analitičara da konstatiraju kako je  Srbija pokazala da ima kapacitet da djeluje kao netko tko miri i donosi stabilnost. Ali, kada se tamo, ipak, daleko kaže Srbija, onda se uglavnom misli na jednog Čovjeka. Onog, dakle, koji je na Kalemegdanu matirao Izetbegovića. S, doduše, bijelim figurama. Te korektno najavio – valjda na Baščaršiji, skori revanš.

Beogradski analitičari, također, pokušavaju Srbiju etablirati kao faktor koji utječe – dakako pozitivno – na odnose Sarajeva i Banje Luke. I tu je Vučić u glavnoj ulozi, koju je dobro igrao… Činilo se to makar nakon što je Milorada Dodika u Beogradu “zamolio” da još jedanput razmisli o referendumu. (Ili, možda, o jednom od referenduma koji mu se kronično motaju po glavi). I, doista, Dodik prije i poslije Vučićeve molbe, koju su vjerojatno “sastavile” njegove nedavne visoke gošće Angela Merkel i Viktoria Nuland, nije bio isti čovjek. Međutim, potkraj tjedna, eresovskom je voždu došla potpora iz Rusije, u kojoj se kaže kako je ovaj entitet, zapravo, primoran na referendum zbog pravosudne diskriminacije Srba. Što je, u biti, parafraza glasovite Dodikove poruke kako ne mogu stranci, a naročito ne Bošnjaci suditi Srbima u Sarajevu. Jasno, aktualni potez Moskve, Vučića stavlja u vrlo delikatnu situaciju. Pretjerano bi bilo kazati, kao što to Dodik često sugerira, da je Banja Luka – budući se, po ruskom dojmu, Beograd previše koleba između Bruxellesa i Moskve, novo rusko uporište na Balkanu. Ali, to da Putin za svoje utakmice sa Zapadom (zlo)rabi ovaj bh. entitet je sve očiglednije.

Baš, uostalom, kao i što je bjelodano kako ovom otvorenom potporom kompromitira sve ono što je srbijanski premijer nedavno učinio na mali njemačko-američki nagovor. I što dasad radi Beograd?! Prije samo petnaestak dana, baš uoči dženaze u Srebrenici, vrlo je bučno proslavljeno rusko Njet u Vijeću sigurnosni UN-a. Opet je Rusa i Srba bilo (barem) 200 milijuna! Kako sada reagirati nakon što je majčica Rusija direktno sugerirala sinu Miloradu što da radi kad ga je već Vučić nagovorio da razmisli?! Slijedom čega se treba sjetiti da je Vučić, na nedavno novinarsko pitanje utječe li na Dodika, odgovorio kako i predsjednik RS-a utječe na njega. Moguće je zato da se u ovim, ipak, novim okolnostima glede referenduma, njih dvojica opet sretnu. I zajedno u Beogradu utvrde tko na koga više utječe. I što je njima dvojica – Moskva!

No, dok ne vidimo što će se doista dogoditi, podsjetio bih na riječi Mladena Ivanića, koji je uoči puta u Beograd, onima euforičnim kazao kako ne vjeruje u povijesne sastanke, već u male pomake. I doista mi se prilično neprimjerenim čini da u samo desetak dana prvo sijevaju kamenice, a onda poljupci. I pjesma! Konačno, podsjetimo i kako su se mirili nekad najveći neprijatelji Nijemci i Francuzi, a što nam se ionako nameće kao uzor. Dakle, 1944. u Francuskoj se govorilo: “Nema neprijatelja do Nijemaca!” A onda 1966. “Njemačka je najbolji prijatelj!” Ali, kako se Njemačka izvinjavala? Isplatom reparacija, podizanjem spomenika nacističkim žrtvama i muzeja sa strahotama fašističke ideologije… Ne znam jesu li se za te 22 godine zatopljavanja njemački i francuski lideri povremeno teatralno ljubili. Mada, čisto sumnjam. (O zajedničkom pjevanju da i ne govorimo). Međutim, kada se već govori o kapacitetima Srbije  da “miri i donosi stabilnost”, ova su njemačko-francuska iskustva vrlo poučna.

I zato – vidi naslov!

 

(oslobodjenje.ba)

Komentari