Piše: Vildana Selimbegović

Poplave su nas podsjetile da smo ipak ljudi, bilježe novinari skoro pa ekskluzivno posljednjih dana. Ja bih dodala: uprkos politici i njezinim raljama, loncima, lancima i ostalim instrumentima kojima nas drže okovane i u kojima nas krčkaju poratne (još malo) dvije decenije.

Da je drugačije, ne bi bila vijest da su Srbi pomogli Bošnjake, i obratno, a još manje da su ljudi spremni pomoći jedni drugima. Ovako, reportažni zapisi i na televizijama i u novinama puni su neobičnih situacija (da su obične, ne bi ni zavređivale pažnju): “Došao sam u Doboj samoinicijativno, priđem policajcu i prijavim se, da ne pomisli da sam došao da kradem. Ne plašim se vode i želim u Šamac. ‘Malopre je otišao minibus, nego, hoćeš li sa mnom u MUP’, pita me. I odem. Tri dana sam volontirao, radio svašta. Dobojsku policiju sam iselio, stolovi, računari, sve smo vadili iz vode. Drugi dan me pitaju: kako se zoveš, momak? Mustafa Mujkić. I onda me policajac Dragan zagrli”, ispričao je za Betu nezaposleni profesor istorije iz Doboj-Istoka.

I zaista, “mali čovek” je položio ispit, slažemo se regionalno podsjećajući kako su Tešnjaci pomagali Dobojlijama, iz Gradačca stotine dobrovoljaca spasavalo Šamac, Doboj pomagao Žepču, izvjesni Kemo popravljao auto Jeleni, Jelena uz zahvalnost konstatirala “da nije bilo ljudi iz Federacije, umrli bismo od gladi i žeđi”, tri kamiona za prevoz balvana i desetak radnika uputio je Esad Tursunović iz Stjepan-Polja u pomoć Doboju, Almir Jahić je sopstvenom, teškom mehanizacijom prije nailaska vodene stihije gradio nasip za odbranu grada, navijači Slobode iz Tuzle nosili su pomoć, a cio region skoro je pa rasplakala vijest kako je ekipa raftera iz Bihaća samovoljno krenula prema Doboju da spašava zarobljene stanare. “Potvrđuje se da je komšija komšiji najbliži. Federacija se odazvala. To i nije iznenađenje ako znamo da Doboj prednjači u toleranciji i povratku. Nisu nam pomagale samo susjedne opštine sa kojima imamo dobro izgrađene odnose i veze, pomoć je stizala iz Velike Kladuše, Bihaća, Cazina, Kupresa”, ispričao je novinarima Slađan Jović, šef Odjeljenja za privredu Opštine Doboj. Da ne dužim: velika nesreća nas je ujedinila i što bi rekao psiholog Ibrahim Prohić – pobijedio je čovjek u nama. “Nažalost, u BiH ne postoji institucionalna solidarnost, ohola vladajuća oligarhija ne posjeduje nimalo empatije”, konstatirao je Prohić.

Ohola vladajuća oligarhija – koja se u prvi tren nije ni snašla, pa je moguće i to utjecalo na nesputanu ljudsku solidarnost – posegla je za svojim mehanizmima i polugama vlasti da bi na vrijeme zaustavila ljudskost: u tom istom Doboju, svjedoče Dobojlije dok pune mobitele u Doboj-Jugu, listom se zgražavaju na odluku Vlade RS-a da načelnika Obrena Petrovića dekretom ukinu i zamijene penzioniranim generalom Momirom Zecom. Milorad Dodik i njegova sapatnica Željka Cvijanović i ne kriju da i na ovaj način žele razbuktati ratne strasti sa dvostrukim ciljem: vratiti entitetske barijere među ljude, ali i (možda još i važnije) obračunati se na vrijeme sa političkim protivnicima. Korištenje nezapamćene elementarne nepogode za koju već danima ljudi govore da im je teže pala nego i sam rat, nažalost, nije samo eresovski recept: Zlatko Lagumdžija morao je demantirati smjenu Samira Agića, pomoćnika državnog ministra sigurnosti za zaštitu i spašavanje, koju je novinarima potvrdio i sam Agić. SDP je želio svog čovjeka na važnoj poziciji u prevažnom času. U Federaciji, gdje je SDP mandat proveo birajući sebi nove koalicione partnere, i uporno postavljajući i smjenjujući svako malo politički (ne)podobne, osim računa Civilne zaštite sa 0,0 KM, koji savršeno ilustrira svijest i savjest Nikšićeve Vlade, zaplatila je i Varja Nikolić, predsjedavajuća Općinskog vijeća sarajevskog Centra. Nepoplavljenog. Što zorno govori koliko su partije na vlasti – u najnovijoj koaliciji SDA i SDP – zatrpane brigom o ugroženim poplavama.

No, šta nam je naša vrla vlast dala u posljednjem mandatu, jasnije nego ikad saznali smo iz Obrenovca: tamo je, naime, obilazeći ugroženi grad, boravio prošle subote evropski povjerenik za regionalnu politiku Johannes Hahn. Dolazeći u Beograd, odmah je utješio Aleksandra Vučića jasnim stavom Bruxellesa koji je spreman pomoći u otklanjanju posljedica katastrofalnih poplava i to tako što će Srbiju tretirati kao da je punopravna članica Evropske unije. Hahn je s predstavnicima Vlade u Beogradu utvrdio prioritete i redoslijed poteza kako bi se pomoglo stanovništvu na ugroženom područjima, a potom je otišao u Obrenovac i tamo objasnio da se radi o “znatnoj količini novca” koju će Srbija dobiti. Stručnjaci iz EU zajedno sa srbijanskim kolegama već su počeli surađivati kako bi se Srbija čim prije mogla i formalno prijaviti za pomoć, a novac počeo pristizati do ugroženih područja, rekao je evropski povjerenik, optimistično ocjenjujući da bi, ako se svi potrude, za najmanje godinu posljedice poplava mogle biti dovedene u red.

Šta će biti s Bosnom i Hercegovinom? Evropska unija razmatra da iz financijskih sredstava IPA fondova omogući i BiH da dobije pomoć za saniranje šteta od poplava i za rekonstrukciju, kazao je glasnogovornik Delegacije EU u BiH Andy McGuffie. “Poznato je da BiH može koristiti IPA fondove i sada je bitno da se političari BiH slože s tim te da se izvrši procjena stanja i potreba na terenu, nakon čega ćemo znati kolika će ta pomoć biti i kako će biti iskorištena”, rekao je McGuffie, uz opasku da će konačna odluka o pomoći EU biti poznata već idućih tjedana.

Naglasak je, čini se, na onom dijelu da se “političari BiH slože”: da su se složili makar jednom u posljednje četiri godine oko presude Sejdić – Finci, sve bi bilo drugačije. Ali nisu, kao što se nisu složili ni oko IPA fondova, pa su nam već namijenjena sredstva ukidana i nisu stizala. Da su se složili i pokazali mrven spremnosti da se dogovore, kao što nisu, danas bi i Bosna i Hercegovina – kao Srbija – mogla računati na milijardu eura iz Fonda solidarnosti EU za otklanjanje dugoročnih posljedica katastrofalnih poplava. Riječ je o Fondu koji je pokrenut nakon teških poplava u središnjoj Evropi u prošlom desetljeću, a uvjet da se dobiju sredstva iz ovog fonda je da šteta od poplava prelazi 0,64 posto bruto nacionalnog dohotka pogođene zemlje. Dolinom Bosne golim okom je vidljivo da smo taj uvjet ispunili, no nismo onaj puno važniji: naši političari, naša vajna šestorka, svojim nečinjenjem, svojim nedogovaranjem, svojim monti-pajtonovskim pregovaranjem uspjeli su samo pokazati cijelom svijetu da ih isključivo i jedino zanima vlast i to u onom toru i na onom djeliću teritorije koji će do iznemoglosti koristiti za pravljenje spomenika sebi i svojim partijama. No, barem su ljudi u ovoj poplavljenoj zemlji konačno shvatili koga su izglasali. Šestočlani zbroj usuglašen da i poplave moraju čekati oktobar. To jest, izbore. Sad je do čovjeka. Da pamti i vrati.

 

(kliker.info)

Komentari