Piše: Jusuf Trbić

U Bijeljini i dalje traje cirkus sa suđenjem za logor Batković. Tužioci i advokati tretiraju svjedoke kao okrivljene, krvnici iz Batkovića šetaju se nadmeno ispred zgrade Suda i u hodnicima sačekuju svjedoke,  i neće biti iznenađenje ako se žrtve koncentracionog logora smrti proglase za krivce, a ubice nagrade za ono što su učinili.

Logor u Batkoviću, nadomak Bijeljine, otvoren je na samom početku agresije na BiH, po nalogu JNA, što, samo po sebi, govori o tome da su zločinački planovi napravljeni davno prije toga. Prema procjenama, svakodnevno je u logoru bilo oko 1.600-1.800 ljudi, a prema podacima Crvenog krsta, do polovine 1993. godine njih 2.066 prošlo je kroz torture i prisilni rad. Izvještaji Centra za istraživanje ratnih zločina iz Zenice kažu da ovom evidencijom nisu obuhvaćeni stari ljudi, djeca i pretučeni logoraši, koji su sklanjani prije svake posjete Crvenog krsta. U logor su dovođeni uglavnom civili, koji su svakodnevno prolazili kroz najstrašnije torture. U presudi Međunarodnog suda pravde po tužbi BiH protiv Srbije i Crne Gore za genocid, napisano je i ovo : « Sud je utvrdio da je dokazano da su izvršena masovna ubistva, silovanja, protjerivanja i drugi zločini u Sarajevu, Zvorniku, Prijedoru i Brčkom, te u logorima Sušica, KPD Foča, Batković, Kozarac i Hambarine, Omarska, Keraterm, Trnopolje, Manjača i Luka u Brčkom.»

Strahote kroz koje su prolazili logoraši teško je opisati. Kad mi je jedan od bivših logoraša ispričao kako je izgledao dolazak u logor, imao sam utisak da mi se stomak prevrnuo. Svi su morali proći kroz špalir, u kojem su stražari udarali kako je ko stigao. Onaj ko prođe bio je sav u krvi, polomljen. Onaj ko padne – više se i ne podigne. Svakoga dana, po nekoliko puta, stražari su izvodili logoraše, po slobodnom izboru, da ih tuku do besvijesti. Mnogi to nisu preživjeli, među njima i Bijeljinac Ferid Zečević, za čiju je smrt, kako mnogi kažu, direktno odgovoran jedan od četvorice optuženih pred bijeljinskim sudom, Ljubiša Mišić iz Međaša, komandir straže u Batkoviću. Danas je on komunalni policajac. Ubijen je i Husein Ćurtić Apaka, i mnogi drugi.

Logoraši su tretirani kao robovi, koje su logorske vlasti davale srpskim seljacima, da im rade na njivama, ili ih slali na prisilni rad, na kopanje rovova ili sječu šume za vojsku, a neki od njih upućeni su i u Srbiju. Užasne su priče preživjelih logoraša. Jednu od njih zabilježila je i Svetlana Broz u knjizi «Dobri ljudi u vremenu zla». Stjepan Bradvić iz sela Križani kod Tuzle, ispričao je i ovo : « Svakog dana su nas tukli. Mislio sam da niko neće preživjeti. ..Jednom sam zamolio stražara da izađem napolje u toalet i vidio desetak zaklanih ljudi iza magacina. Jedva sam se vratio nazad. Noću su izvodili Muslimane koje su htjeli ubiti : samo bi nekoga šutnuli nogom  i rekli : «Ustaj!» Ni jedan se nije vratio.Ujutro, kad bi svanulo, već su ih negdje odnijeli. Svako jutro su sami iznosili po troje-četvoro onih koji nisu preživjeli batinanje. Ne znam gdje su ih sahranjivali.»

Logoraše su često slali na Majevicu, da posluže kao živi štit. Tako su 16. marta 1993. godine poginula 22 logoraša, a ubrzo zatim poginula su još šestorica na kopanju rovova. Pričao mi je Nihad Ključanin iz Sanskog Mosta : « Mi, logoraši, bili smo ljudi bez identiteta, bez lika i imena. Svako je mogao da vam učini šta hoće, i da sve to, i vas i njegovu krivicu, proguta mrak. Nikad neću zaboraviti čovjeka koji je umro nakon mučenja, negdje na početku našeg robijanja u Batkoviću. Samo su ga pokupili i odnijeli, i za njega se više nije znalo. Ko je on, koga je ostavio iza sebe, ko je zaplakao za njim, ko ga, možda, i sad traži mrtvog, ko će to znati? I što je još gore, ni danas o nama logorašima niko ne vodi računa. Mi nemamo nikakva prava, a Đoko Pajić, nekadašnji komandant logora, bio je poslanik u Parlamentu BiH, upravljao je ovom državom. To je, zaista, ruganje nama, žrtvama.»

Među logorašima u Batkoviću bilo je i skoro hiljadu civila iz Janje. Zašto su oni odvedeni, zašto su maltretirani, ko je kriv za to – uzaludno je pitati. Za Batković su optužena samo četiri čovjeka : Petar Dmitrović ( danas je univerzitetski profesor u Bijeljini), Đoko Pajić, nekadašnji poslanik, Ljubiša Mišić, današnji komunalni policajac, i Đorđe Krstić, stražar u logoru. Gdje su drugi, gdje su Momo Despot ili Savo Čakić, komandanti logora, gdje su mučitelji, a gdje naredbodavci, ko je i kako osnovao logor i utvrdio način njegovog funkcionisanja, ko je kome odgovarao, kakva je uloga JNA, a kakva vlasti RS-a i opštine? Bojim se da na ta pitanja nikada nećemo saznati odgovor.

Ali, nije samo Batković bio logor u Bijeljini i okolini. Prema priznanju Biljane Plavšić u Hagu, logori su postojali i u bijeljinskoj Kasarni ( preko 1.200 logoraša), u Vanekovom mlinu, Klaonici, Poljoprivrednoj školi, na Ekonomiji Novog Sela, u vojnom magacinu u Patkovači i Poljoprivrednom dobru u istom selu,  u Šećerani, u KPD ( zgradi zatvora) kod željezničke stanice, u pogonima Komunalca, osnovnoj školi u Hasama i prostorijama policije u Janji, kao i  u dvije privatne kuće, u Bijeljini i Janji. Zna se da je u Vanekovom mlinu posljednji put viđen Avdo Palić, a ja sam zabilježio i stravičnu priču o ubistvu dvojice logoraša,  koje su zaklali pijani srpski vojnici, početkom februara 1993. godine. Glavu jednog od njih, Fuada Islamagića iz Ključa, odsjekli su, iznijeli je na cestu i njome, kao loptom, igrali fudbal, usred dana, pred prolaznicima.

Zanimljivo je da se malo zna i malo priča o brojnim logorima u Srbiji. Posljednji Bošnjak, logoraš iz Bosne, oslobođen je aprila 1996. godine iz logora Mitrovo Polje. O velikom logoru Šljivovica svjedočio je Amor Mašović : « Logor je bio ograđen bodljikavom žicom, visine oko 1,5 metar, sa psima, jakom  policijskom stražom naoružanom dugim i kratkim cijevima. Tamo je bilo 276 zarobljenika, a kroz Šljivovicu je prošlo 900 logoraša. Među njima je bilo i maloljetnika.»

Strah, bijeda, smrt, poniženje – to je bila slika koncentracinoih logora u posljednjoj deceniji dvadesetog vijeka. Ćutanje o njima ne može trajati vječito. A najmanje što ljudi u vlasti, pa i u bijeljinskom kraju, mogu učiniti, jeste da dozvole da se makar spomen-pločom obilježe ta mjesta užasa. Ili da to oni učine.

Toliko bar mogu. Ako su ljudi.

Komentari