(odlomak iz knjige “Majstori mraka”, autora Jusufa Trbića)

Crni bilans zločina i terora nad civilima u bijeljinskoj opštini nikada neće biti potpun. Čak i ako bi se, jednoga dana, sačinio kompletan spisak ubijenih, što je malo vjerovatno, ostalo bi mnogo toga drugog što se ne može ni procijeniti ni odvagati.  Kako se može odmjeriti i kakvim kantarom  ono što su ljudi ovdje doživjeli? Ko može procijeniti strah i poniženja, ko noćna odvođenja, maltretiranja raznih vrsta, istjerivanja s posla, prisilni rad, logoraške dane i noći, pljačke imovine, silovanja, bombe i metke, ko može pobrojati ljude koji su, zbog svega toga, «poprijeko» umrli, što bi se kod nas reklo, i u toku rata protiv Bosne i Hercegovine, i nakon njega, ko tugu i patnje ljudi koji su se raselili širom zemlje i svijeta u potrazi za životom, ko može zakrpiti rane na duši, ko može odrediti koliko su ispatila djeca koja su ostala bez roditelja, majke koje su izgubile sinove, sestre koje su izgubile braću, kakva bi bila procjena stradanja čitavih porodica, koliko vrijede slomljeni životi, izgubljene iluzije, ubijene mladosti, uništena budućnost…? Koliko vrijede strah, i bol, koliko su teške suze napaćenih?

Kakav je, recimo, bio život majke, oca, žene i djece Muhameda Salkanovića od kad su saznali da je njihov najdraži ubijen i da se nikada više neće pojaviti u avliji da ih zagrli, da im pruži sigurnu ruku, da ih podrži, da ih povede kroz život? Kako je to kad vam zločinac ugasi, u trenu, ono što volite i za čim žudite, ono što za vas znači više od života? Kakav sud, kakvi vještaci i kakva istorija to mogu utvrditi?

Muhameda Salkanovića je vojska odvela iz njegove kuće u Janji 15. jula 1994. godine, kako su rekli, na «radnu obavezu». To je značilo : u logor, na robovski rad u kojem su ljudi manje vrijedni od životinja. U kući su ostali njegova žena Ferida i dvoje male djece, Amir i Amra, ali su i oni uskoro deportovani za Tuzlu. Našli su se tamo bez igdje ičega, u bijedi i neizvjesnosti. Zahvaljujući Crvenom krstu Muhamed i Ferida su razmijenili nekoliko pisama u koja je stao sav njihov život, sva ljubav, sva bol. Muhamed je pisao 17. septembra, a zatim 31. oktobra i 3. novembra, da pita za njihovo zdravlje, da ih osokoli da izdrže, a on će im se, nada se, ubrzo vratiti. Feridino pismo od 29. novembra našlo ga je na adresi :  Sabirni centar Batković.

«Dragi Muhamede

          Da ti odgovorim na tvoje pismo. .Pišeš nam da si dobro. Fala Bogu, i mi  smo, samo nam je sad teško. Ti ideš u Janju, a nas tamo nema. Što se tiče našeg smještaja, našli smo neke dvije sobe prazne ,  i, eto, malo smo se snašli. Samo da nam ti dođeš zdrav i živ. Kako ti je, Muhamede, imaš li šta duhaniti?Amir i Amra samo govore : da hoće doći baba, pa da bježimo u Njemačku. U Njemačkoj ne padaju granate. Piši nam šta ima novo u Janji, ja, stvarno, Muhamede, ne znam šta da ti pišem, jer ovdje je i tužno i bijedno, a i žalosno. Mi samo mislimo kad ćeš nam ti izaći. Evo, Amir i Amra ne slušaju nenu i đedu, kažu da će slušati babu kad dođe. I Amir, ko god dođe da donese kome poruku, ide da vidi : je li od  njegovog babe. Je li ti, moj Muhamede, zima ? Osto je Ragib u Janji, pa možeš kod njega otići kad vas puste malo kući.

      Ja za ovaj put toliko.

             Puno te volimo. Čuvaj se»

  Drugo pismo Muhamedu otišlo je na drugu adresu : Lopare, Jablanica. U pismu, pored ostalog, piše :

«Dragi Muhamede

           Da ti napišem par riječi i da ti odgovorim na tvoju poruku. Ja sam do sada dobila tri poruke, pa da te pitam kako si, da li si dobro. Mi ti želimo sve najbolje i da nam se čuvaš, i da se puno ne sikeraš…..

         Ne znam, Muhamede, jesi li dobro sa zdravljem, sigurno ti je hladno. Evo djece, dobro su, ti im nedostaješ, i samo viču : kad će baba iz Batkovića doći. Eto, moj Muhamede, jedina utjeha su mi ova djeca, a i ti, ako Bog da, da nam dođeš zdrav i živ…»

Treće pismo ostalo je nedovršeno. Pisala su ga njegova djeca. Ostao je samo početak :

          «Dragi baba….»

Šta su mu djeca htjela napisati, šta se skrivalo u njihovim malim srcima, u njihovim toplim dušama, šta je ostalo u njihovim suzama, u njihovom bolu, u njihovim nježnim životima, to niko nikad neće saznati.

Muhamed Salkanović je, kako su rekli, ubijen pri pokušaju bjekstva. Iza njega su ostali otac i majka, žena i dvoje male djece, da žive kako znaju i dokle mogu, da se pate i sakrivaju suze, da proklinju nepoznate dželate i da se sjećaju. I da sa svakim trenutkom sjećanja gledaju kako umire i dio njih.

Komentari