Umjesto posla i kruha, deklaracija narodu

Piše: Gordana Katana

Na posao u Republici Srpskoj čeka više od 140 hiljada građana. I svakim danom među njima je sve više onih s fakultetskom diplomom. Koji su napunili 30, 35, pa i 40 godina. Stoga su oni koji rade pravi sretnici. Prosječna plata, prema podacima entitetskog Zavoda za statistiku, za mart je iznosila 860 maraka. Ali ona je samo san za radnike u tekstilnoj i obućarskoj industriji, trgovini, ugostiteljstvu. U isto vrijeme, bez obzira na to rade li za prosječnu ili platu od 300 – 400 maraka, ili ne rade, sindikalna potrošačka korpa za sve ima istu cijenu. A to znači da četvoročlanoj porodici za hranu, komunalne usluge, odjeću i obuću mjesečno treba 1.500 KM. Nakon što poskupi struja, upozoravaju ekonomisti, to će rezultirati opštim rastom cijena od 3 do 5 posto.

U ozbiljnom društvu i vlast i opozicija hvatale bi se za glavu svaki dan i tražile, predlagale, pa potom u djelo provodile konkretna rješenja kako se izvući iz gliba siromaštva. Ali ovo je Republika Srpska. U kojoj Vlada predlaže “reformske” zakone, za koje i sama zna da su neutemeljeni jer polovina njih zavisi od volje i vlasti u Federaciji BiH i izmjene državnih zakona, poput onog o indirektnom oporezivanju. Priprema Vlada i set zakona kojima bi se stalo ukraj sivoj ekonomiji, koja čini između 30 i 50 posto BDP-a. To znači kraj radu na crno i neplaćanju doprinosa zaposlenim. Samo, bude li zakon ugledao svjetlo dana i dosljedno se primjenjivao, vlast će prvo ključ u bravu morati staviti zdravstvenim ustanovama, ali i do sada povlaštenim privatnim firmama. Poslodavci već sada zbog najavljenih mjera negoduju, a cijenu će u konačnici platiti samo radnici. Smanjenjem plata, otkazima. No ništa bolja od vlasti kojoj najbolje ide život na kredit “veliki, pa mali ili još manji ruski”, MMF-ov ili zaduživanje na domaćem tržištu kapitala, nije ni opozicija. Bez ikakve odgovornosti, oni gunđaju i negoduju u skupštinskim klupama i konferencijama za novinare ne nudeći nikakve konstruktivne prijedloge.

Stoga i jednima i drugima dobro dođe svaki povod da pažnju javnosti skrenu sa životnih tema u političke vode. Ovaj put za to je poslužila deklaracija povodom zahtjeva za ocjenu ustavnosti Zakona o praznicima RS-a pred Ustavnim sudom BiH koji je pokrenuo član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović. Bilo je prosto dirljivo svjedočiti svesrpskom jedinstvu iskazanom na sjednici Narodne skupštine i žaru kojim su poslanici “branili” Dan RS-a i naravno i samo Republiku Srpsku. Većina njih kući se sa sjednice vratila prsa modrih od patriotskog busanja uvjerena da su baš oni ti koji su srpskom narodu pokazali kako su spremni reći ne i Ustavnom sudu BiH, i visokom predstavniku, i Evropskoj uniji i američkoj ambasadi. U deklaraciji se složno upozorava, podvlači, ističe, zahtijeva da Ustavni sud odbaci Izetbegovićevu apelaciju. Jer je to “pokušaj da se politički ciljevi ostvare pravnim sredstvima”. Preko državnog Ustavnog suda koji, tvrdili su poslanici, poslovično nije naklonjen Republici Srpskoj i njenim interesima. No sama deklaracija u suštini daleko se manje bavi Izetbegovićevom apelacijom, te se iz njenog sadržaja, ali i diskusija koje su se čule u entitetskom parlamentu jasno iščitava da joj je primarni cilj javna pokuda Ustavnog suda BiH, koji je i inače kost u grlu srpskim političarima. I to nije ništa novo, jer sve što nosi predznak državnog i asocira na jedinstvo BiH i za vlast i opoziciju, ma koje ih partije iz RS-a činile, nužno su zlo koje se mora trpjeti. U deklaraciji, koju su, kako je pojašnjeno, zajedno pisali šefovi poslaničkih klubova srpskih stranaka i pravni eksperti, zahtijeva se i izmjena Krivičnog zakona BiH u dijelu koji sankcioniše neprovođenje odluka sudova. Iz konfuznog govora predsjednika parlamenta Nedeljka Čubrilovića ostalo je nejasno da li bi se to odnosilo samo na neobaveznost odluka Ustavnog suda BiH ili pak i svih ostalih sudova. Kada bi i povjerovali u potpunu pravnu nepismenost narodnih poslanika, pitanje je šta je s pravnim ekspertima? Uvođenje jednog pravnog presedana rezultiralo bi domino-efektom. Pa se stoga ne možemo ne zapitati koliko su uopšte ozbiljni ljudi koji su stub zakonodavne vlasti RS-a kada javno zazivaju anarhiju?

Iz usta Čubrilovića, Vukote Govedarice, Dragana Čavića čula se i poruka upućena predstavnicima međunarodne zajednice koji su poslanike pozvali da se uzdrže od usvajanja deklaracije kojom bi bio negiran autoritet Ustavnog suda BiH, da u BiH ima važnijih poslova kojima se trebaju baviti umjesto deklaracijom. To se čak ne može nazvati ni cinizmom, već klasičnim bezobrazlukom. I traži odgovor na pitanje koji su to preči poslovi za OHR, Delegaciju Evropske unije ili Ambasadu SAD-a u BiH? Da stvara bolji poslovni ambijent, privlači strane investitore, obezbijedi nova radna mjesta, iskorijeni kriminal, korupciju, nepotizam. Dok se oni koje je narod birao da te probleme rješavaju i koji su za to debelo plaćeni bave pisanjem deklaracija, rezolucija, jednom riječju mlate praznu slamu. I zanimljivo je da međunarodnu zajednicu na to pozivaju isti oni koji svakodnevno govore da je vrijeme da se njeni predstavnici prestanu miješati u poslove u BiH.

Deklaracijom će i vlast i opozicija narod zabavljati još nekoliko dana. U to će doći kraj aprila, pa sabor SNSD-a. I rezolucija o slobodnom i samostalnom RS-u. Pa će se i na njoj isticati rodoljublje. Ne bi li se tako lakše progutalo poskupljenje struje, komunalnih usluga, životnih namirnica… I to je Republika Srpska. I u njoj će sve biti isto dok se građani ne osvijeste i kažu političarima: Dosta je!

 

(oslobodjenje.ba)

Komentari