Piše: Emir Imamović

 

Alastair Campbell, novi, skupi savjetnik Zlatka Lagumdžije, u Bosni i Hercegovini bi mogao pokazati je li, zaista, genije spina, kako ga se već naziva. Teže je, naime, popraviti imidž Zlatka Lagumdžije i SDP-a BiH, nego opravdati vojnu intervenciju u Iraku. Za tu operaciju je bila dovoljna samo jedna laž, ona da Sadam Husein ima hemijsko naoružanje. Kada se pokazalo da irački diktator ima samo hemijsku olovku, britanski vojnici su već bili u Bagdadu. Za uljepšavanje slike ovdašnjih socijaldemokrata, međutim, treba puno više: niti jedna stranka u kratkoj povijesti našeg višestranačja nije tako spektakularno iznevjerila baš sva očekivanja birača i, posljedično, ubila svaku nadu da u Bosni i Hercegovini ima života prije smrti. Bit će, dakle, zanimljivo pratiti Campbellove pokušaje da socijaldemokrate i njihovog vječitog lidera prikaže boljim nego što jesu, a nas ubijedi da ništa nije kao što se čini.

Je li, samo što mi ne vidimo, SDP socijalno osjetljiva stranka koja je barem pokušala smanjiti klasne razlike u BiH i započela procese popravljana očajnog ekonomskog statusa većine građana?

Jašta je. Dok se statističari gađaju iznosom prosječne plate od preko osamsto maraka, stvarna je tek oko petsto pedeset. Razlika dolazi iz zbrajanje baba i šarafa, zarada u takozvanom realnom sektoru, za kasama dućana i u kafanama, rijetkim tvornicama na izdisaju, za volanima taksija i vulkanizerskim radnjama, te onih u državnoj administraciji i,posebno, u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti na ovih sto, dvjesto nivoa koliko već imamo. No, ni napuhani prosjek ne omogućava više od golog preživljavanja. Prosječna četvoročlana porodica sa dva zaposlena člana, tako, u boljoj varijanti, ima primanja od oko 1600 maraka. Sa tim novcem se mogu platiti režije, rata kredita, jesti mjesec dana i… To je, manje-više, to. Sve drugo, od obnavljanja odjeće i obuće, socijalnih potreba, kupovine novina i knjiga, sitnih popravki, je luksuz. Tek malo manje nedostižan od onoga na koji niti ne pomišljaju primaoci stvarne, prosječne zarade od petsto pedeset maraka. Tako, eto, bosanskohercegovački radnik u zemlji u kojoj je najjača stranka ona socijaldemokratska, živi gore od kućnih ljubimaca vladajuće kaste i zajedno sa bračnim partnerom uprihodi mjesečni iznos dovoljan za novi retrovizor službenog automobila, recimo, ministra spoljnih poslova ili novi par skija njegovih najbližih saradnika. Penzionere u ovom kontekstu ne treba ni spominjati: prosječna mjesečna mirovina je sasvim dovoljna za pet-šest dana pristojnog života.

Je li onda SDP, barem, principijelna stranka?

Normalno da jeste. Nakon što je koalirala sa bošnjačkim konzervativcima, hrvatskom krajnjom desnicom i mesarskom obitelji na interesnom radu u politici, Socijaldemokratska partija BiH je političko partnerstvo uspostavila sa hrvatskim konzervativcima, puta dva, notornim Miloradom Dodikom i političkim krilom Dnevnog avaza – Savezom za bolju budućnost Fahrudina Radončića. Zapravo, za ove tri godine SDP nije pokušala sarađivati jedino sa četničkim Ravnogorskim pokretom i Nusretom Imamovićem iz Gornje Maoče. Nije se, valjda, imalo vremena. Inače, uoči prošlih izbora Zlatko Lagumdžija je, sjećamo se zar ne, izjavio kako ga ne zanimaju nikakve matematičke koalicije, već neke…kako li ih je ono nazvao…koncepcijske, tako nekako. I tako se, eto, za tri godine, SDP koncepcijski slagao sa: SDA-om HSP-om, Lijanovićima, HDZ-om, HDZ-om 1990, SBB-om i SNSD-om.

Da li se, ipak, SDP razlikuje od svojih prethodnika na vlasti?

Drastično. Dok su bili u opoziciji, socijalisti na baterije su prirodu vlasti u kojoj je podobnost iznad sposobnosti, a interes važniji od znanja, ilustrirali primjerom Bože Ljubića. Bivši čelnik manje od dvije Hrvatske demokratske zajednice, po zanimanju ljekar, ortoped, bio je prije 2010. ministar saobraćaja u Vijeću ministara. Kada je, konačno, SDP sastavila državnu vladu zajedno sa oba HDZ-a, SNSD-om, SDS-om i SDA, ministar saobraćaja je postao novinar Damir Hadžić. Po čemu je za navedenu poziciju kompetentniji žurnalista od doktora, nije rečeno. Osim što je, je li, jedan od Lagumdžijinih kerbera, prethodno spašen od prijave za reketiranje Nihada Imamovića.

Da li je, onda, SDP energiju potrošila da konačno nađe i u praksi primjeni formulu mirenja građanskog i koncepta etničke reprezentacije?

Naravno. Nakon što je u prvom mandatu pokazao da može sjajno mijenjati Harisa Silajdžića u izljevima beskorisnog patriotizma,Željko Komšić je i drugi puta kandidiran kao hrvatski član Predsjedništva BiH. Dobio je preko tri stotine hiljada mahom bošnjačkih glasova, a Dragan Čović kao beton jak argument da su Hrvati u podređenom položaju u Federaciji. Nije zabilježeno da je Lagumdžija uopće pomislio na to kako je bilo pogrešno da SDP nema kandidata i za bošnjačkog člana kolektivnog šefa države, niti se osvrnuo na teze prema kojima bi se dva nepomirljiva koncepta barem malo približila time što bi SDP, sa punom sviješću o etničkoj strukturi svoje biračke baze, Komšića kandidirao za njenog, dakle (i formalno) bošnjačkog predstavnika. Nigdje, naime, ne piše da to što neko nije etnički Bošnjak, ne može kvalitetno i legitimno zastupati interese i tog naroda. Uostalom, niko u posljednih dvadesetak godina nije donio odluku od vitalnog interesa i za Bošnjake i za Hrvate – i za BiH i za Hrvatsku – kao Bogić Bogićević kada je glasao protiv uvođenja vanrednog stanja u bivšoj Jugoslaviji. Bogićević je, inače, Srbin.

Dobro, je li, ako ništa drugo, šef diplomatije popravio međunarodni položaj BiH i naše probleme internacionalizirao?

Aha. Većinu sastanaka izvan granica Bosne i Hercegovine, Zlatko Lagumdžija je održao sa BH Fanaticosima, pokazavši zavidno poznavanje navijačkih pjesama. U međuvremenu, Srbija i Hrvatska su, kako je to nedavno izjavila ministrica vanjskih poslova Hrvatske,Vesna Pusić, izgradile najbolje odnose u proteklih dvadesetak godina,Aleksandar Vučić po Bruxellesu vrata otvara nogom, a mi idemo u EU kada god pođemo na more, u Makarsku normalno. Za aktere visoke politike u Uniji, Sjedinjenim Državama i Rusiji, BiH je važna koliko i težak položaj igrača kriketa u Bikodžama. A ministar skače i pjeva, što po stadionima, što u studiju kod Senada Hadžifejzovića

Je li, na kraju, SDP ispunila najzvučnije obećanje o Federaciji kao Zapadnoj Njemačkoj i usisavanju Istočne?

Ako je RS nešto kao Istočna Njemačka, a jeste, posebno po načinu Dodikovog vladanja i metodama obračuna sa neistomišljenicima, šta je tek FBiH? U Mostaru su izbori zadnji puta održani valjda dok je selektor fudbalske reprezemtacije bio Baka Slišković, u Sarajevu po noći nema vode, a po danu tramvajskog saobraćaja, u nekadašnjim industrijskim centrima se više ne proizvode ni kloferi, nezaposlene niko i ne broji, ne može stići, dok su zaposleni izvan državne administracije, uglavnom, robovi raspamećenih, podivljali tajkuna. Baš kao u Njemačkoj.

„Uvjeren sam da možemo ponovo biti stranka broj jedan“, izjavio je nedavno Zlatko Lagumdžija i priznao kako je angažirao Alastaira Campbella da uvjeri prosječno inteligentnu, mentalno zdravu, imalo informiranu, punoljetnu osobu u to da je SDP nešto drugo osim interesne skupine koja se od SDA razlikuje po manjku članova koji znaju proučiti Fatihu, od HDZ-a po tome što Lagumdžija ne lomi jezik da kaže tisuća i veljača, a od SNSD-a po tome što federalne socijaldemokrate za BiH navijaju i kada ne igra protiv Turske. Veliki je honorar Campell dogovorio – između milion maraka i milion eura, zavisno od izvora – ali ako zbilja uspije, isplatiti će sve do zadnje pare.

 

(radiosarajevo.ba)

Komentari