Knjiga ‘Srebrenica MCMXCV’ i diskusija ‘Kako pamtiti Srebrenicu’ najbolji su način da se spasi istina o genocidu u Srebrenici.

Piše: Jasmin Agić

Naći pravi način na koji će biti pamćeni događaji srebreničkog genocida jedna je od stvari s kojima će se bh. društvo suočavati u budućnosti. Jedan od načina da se ne dozvoli zaboravljanje genocida je insistiranje na prikupljanju činjenica i njihovoj prezentaciji javnosti, što su stvari na kojima insistiraju u izdavačkoj kući Vrijeme iz Zenice.

Organiziranje javne rasprave pod nazivom “Kako pamtiti Srebrenicu” uslijedilo je nakon što je izdata knjiga Srebrenica MCMXCV, u kojoj su na dokumentaran i nepristrasan način opisani događaji srebreničkog genocida. Tekst knjige napisao je Emir Suljagić, a grafički ju je uobličio Kenan Zekić. Dokumentarni pristup jedini je način na koji se smiju tretirati događaji srebreničkog genocida, kaže vlasnik izdavačke kuće Vrijeme Muamer Spahić, jer će se tako sačuvati istina o onome šta se događalo.

“Mislim da je jedini način zasnovan na činjenicima, dakle i pamćenje Srebrenice mora jedino počivati na istini. Zbog toga smo mi u izdavačkoj kući Vrijeme odlučili objaviti ovakvu knjigu. Knjiga sadrži sve bitne informacije o genocidu u Srebrenici. U ovoj knjizi nema nijedna informacija koja nije pravosnažnom sudskom presudom utvrđena kao takva. Dakle, to je jedini put i jedini način – da je kulturno pamćenje zasnovano na činjenicama, zasnovano na istini, a ne nekoj mitološkoj svijesti, da dovede do toga da srebrenički genocid postane univerzalno mjesto, simbol stradanja svih ljudi. I u presudi Međunarodnog suda pravde u Hagu u procesu Radoslavu Krstiću kaže se da je to ne samo zločin protiv zajednice bosanskih muslimana u istočnoj Bosni, nego da je to doslovno zločin protiv cijelog ljudskog roda.”

‘Nije samo pet dana jula’

Spahić kaže da se u proces pamćenja ne smije se unositi ništa što nije činjenično provjereno i što nije iskaz svjedoka koji su preživjeli genocid.

“Ono što mi želimo, ono što kroz ovakve knjige i javne razgovore promoviramo, jeste univerzalizacija temeljena na činjenicama i individualizacija – dakle, svaka od tih žrtava i njihovih porodica treba ispričati svoje patnje. Ta dva paralelna procesa, univerzalizacija i individualizacija, mogu dovesti do takve kulture pamćenja koja će proizvesti da Srebrenica postane ne samo bosanski i bošnjački, nego i evropski i svjetski simbol stradanja i borbe te da planiranje ovakvih zločina predstavlja atak na svaki ljudski život i na sve ljude na svijetu.”

Emir Suljagić preživio je genocid u Srebrenici, a u desetljeću nakon završetka rata svjedočio je i pisao o dešavanjima iz “zaštićene zone” Ujedinjenih naroda. Prikupljanje činjenica najvažniji je dio u otkrivanju istine o onome što se desilo u Srebrenici, pa zato insistira da se odbaci predrasuda kako je genocid bio proces koji je trajao samo u prvim sedmicama jula 1995. godine.

“Istraživanje, proučavanje i studiranje Srebrenice mora biti utemeljeno na činjenicama, mora biti utemeljeno na dokumentima, na činjeničnim nalazima i pravosudno utemeljenim nalazima, ali sve te činjenice moraju nam služiti za uspostavu naracije o Srebrenici. Moramo imati uspostavu temelja za našu priču o Srebrenici. Mislim na nekoliko stvari. Prvo, mi smo već upali u zamku i moramo se početi vaditi iz zamke da je ono što se dogodilo u julu 1995. godine i u istočnoj Bosni i tamošnjim muslimanima nešto što se desilo u pet dana jula. Genocid ne smijemo svesti na pet dana jula. A upali smo u tu zamku zbog ljudi koji su se bavili time, a nisu poznavali činjenice. Pet dana jula nije sve što se tamo dogodilo, to je samo vrhunac i kulminacija operacija i etničkog čišćenja koje je počelo u maju 1992. godine, a kulminiralo genocidnom operacijom u Srebrenici između 11. i 16. jula 1995. godine.”

Suljagiću najviše smeta što već sada postoji narativ koji na reduciran način prikazuje ne samo genocid počinjen u Srebrenici, nego i sva ratna zbivanja u istočnoj Bosni. Pogrešno tumačenje činjenica jedna je od stvari koje se namjerno rade kako bi se genocidu u Srebrenici pripisale pogrešne i neistinite konotacije, kaže on.

Događaj u kojem je ‘zgusnut’ rat

“Već sada postoji lažni i paralelni narativ o tome kako su tobože Ratko Mladić i Vojska Republike Srpske u Srebrenicu 1995. godine upali i pobili silni taj svijet zato što su kao, eto, neki muslimani činili zločine 1992. godine. To je apsolutna laž. Bošnjačko stanovništvo Bratunca je u 1992. godine pometeno. Mi nismo u Srebrenicu došli da posjetimo banju Guber, nego jer smo bježali da sačuvamo svoje živote. Taj falsificirani narativ mora biti razbijen i on će biti razbijen samo ako budemo u stanju na osnovu činjenica izgraditi istinski pravi narativ o tome šta se tamo događalo od maja 1992. godine u Zvorniku, Vlasenici, Bratuncu, dijelovima opštine Rogatica, dijelovima opštine Višegrad… Pa, mi smo potuno zaboravili šta se dešavalo u i oko Žepe. Pa Han Pijesak… Ciljna meta genocida nisu bili samo muslimani Srebrenice, nego muslimani istočne Bosne i nad tom zajednicom je počinjen genocid.”

Suljagić dodaje kako su meta genocida bili ljudi muslimanskog kulturnog naslijeđa.

“Često govorim o muslimanima, jer znam da su ti ljudi pobijeni zato što su bili muslimani, nikoga nije zanimalo njihovo etničko porijeklo. Primarno zašto su bili meta, u smislu Konvencije o genocidu, bila je njihova vjera.”

Profesor Vahidin Preljević, jedan od učesnika diskusije, za Al Jazeeru je rekao kako smatra izuzetno važnim pamtiti sve ono što se dešavalo u Srebrenici 1995. godine, insistirajući kako je to događaj u kojem je “zgusnut” cijeli bosanskohercegovački rat.

“Postoje institucije koje se bave memoriranjem genocida u Srebrenici, a donekle i drugih velikih zločina počinjenih u Bosni i Hercegovini, i one uistinu rade veliki posao. Međutim, ono što nama, kao zajednici, nedostaje, jeste dugoročna strategija kulturnog pamćenja, bez kojih nijedna institucija ne može djelovati na pravi način. Srebrenički genocid je, htjeli mi to ili ne htjeli, već postao jedan od temeljnih modernih narativa bošnjačkog i bosanskohercegovačkog identiteta. To nije pitanje našeg izbora, jer postoji dubinski etički zahtjev koji proizlazi iz zločina ovakvih razmjera, a na koji moramo odgovoriti. Ali, jeste pitanje našeg izbora da tu činjenicu osvijestimo. Jer, Srebrenica ne obuhvata samo događaje iz jula 1995. godine; u njoj se u užasnom intenzitetu zgušnjava cijeli rat protiv Bosne i Hercegovine i nebrojena druga bosanskohercegovačka stratišta; u ovom zločinu se otjelovljuje i anticivilizacijska ideologija u čije ime je počinjen.”

Dodir sa stvarnošću

I Preljević ističe da se predstavljanje događaja mora bazirati isključivo na činjenicama, jer je to jedini način da se uspostavi zdrav proces kulturnog pamćenja.

“Najbolju podlogu za to nam daju presude međunarodnih i domaćih sudova. Srebrenički genocid spada u najbolje dokumentirane događaje novije historije; činjenice su dugoročno najbolja brana strategiji negiranja: umanjivanje i relativizacija mogu jedno vrijeme biti funkcionirati i nanijeti ogromnu štetu, prije svega, samim poricateljima. Ali, dugoročno nijedna zajednica ne može opstati ako izgubi dodir s činjenicama odnosno sa stvarnošću.”

Kulturno pamćenje i memoriranje događaja srebreničkog genocida obaveza je pokoljenja koja su bila svjedoci zločina, a proces saznavanja istine i međusobnog pomirenja moguć je samo ako se odbace sve vrste mitologizacija i prihvati činjenična istina. Jedan od tih načina “pamćenja” genocida u Srebrenici su i štampanje knjiga u kojima će biti opisivani zločini izvršeni nad stanovništvom enklave i organiziranje javnih diskusija.

 

(Izvor: Al Jazeera)

Komentari