osman 7 fotoPiše: Osman Arnautović

“Čovjek je most preko koga sve mora da pređe”

Moja majka Timka

 

 

— Tako znači. Niko neće da prihvati posao? ‑ reče Nevres, šef gradilišta dvadesetorici radnika koji su stajali ispred njega bez riječi, smeteni. Jedna takva neposlušnost morala je dati njegovom glasu nijansu strogosti ili srdžbe, ali izgovorio je to pitanje kao da se obraća samom sebi.

Osjećao je nelagodu, jer zaista nije znao kako da riješi  problem Mezara. Jutros rano uznemirio ga je  telefonski poziv iz Direkcije. Lagane srsi počele su polahko da kolaju njegovim tijelom, a zatim je bujica hladne, tečne drhtavice  krenula prema jednoj tački u njegovim grudima. Bolni i kruti grč se ukopao i tu ostao sve vrijeme razgovora. Ne baš razgovora. Bio je to više monolog njegovog direktora, jer je on, Nevres, stegnuta grla, izgovorio samo jedno “da” na kraju lajave tirade.

Radnici su se bojali. Ni prijetnja da će izgubiti posao nije pokolebala njihovu upornost da odbiju tu sramnu i nečasnu radnju.

Premjestiti Mezar s mjesta gdje je nastala njegova legenda, oduzeti vjernicima njihov azil duše, to je bila je zaista neumjesna namjera onih koji su vedrili i oblačili, napad na pobožna osjećanja ljudi. Gnjev građana nije vrijedio ni pišljiva boba. Delegacije iz Vjerske zajednice kod gradonačelnika su otpuštane s puno obzira i učtivosti. Ali, odluka je bila neopoziva : premještanje Mezara se moralo obaviti “radi viših društvenih interesa.”

Za većinu ljudi, Mezar je bio svetilište.

Ali mali je bio broj onih koji su poznavali njegovu historiju.

 

Stari Nezir se pravio da pažljivo sluša žalopojke svog rođaka Teufika. Povremeno je klimao glavom pitajući se “zar nije već bilo dovoljno muhabeta kod njegove halake” kod koje su bili na sijelu. Njihove žene su išle iza njih šutke, svaka uronjena u svoje misli.

Bilo je negdje oko ponoći. Blaga noć je u mrkli mrak ovijala kuće s obje strane prašnjavog džombastog puta. Tom se carstvu mraka jedino inatila krhka i stidljiva, lelujava svjetlost petrolejske lampe s prvog sprata velike kuće, posljednje u safu s lijeve strane. A odmah iza nje prostirao se harem.

Svaki put, čak i u po dana, kada je morao da prođe pored harema, stari Nezir se silio da gleda na drugu stranu. Ipak su njegove oči, katkada kratko, prelijetale mezare i brzo se odvraćale.

Čim stigoše do ograde od bodljikave žice koja je opasavala harem, Nezir, gledajući pravo preda se, ubrza korak i prisili sebe da sada svu pažnju usredsredi na ono što mu je njegov brbljivi rođak Teufik govorio. Pređoše tako tridesetak koraka, tempom neuobičajenim za njihove godine, kada iznenada Teufik opazi da Nezira više nema pored njega. Zaustavi se, okrenu se i vidje Nezira zastalog na dva koraka iza njega, nepomičnog, ukočenog, kao prikovanog za zemlju, pogleda uperenog desno od mjesta gdje je on stajao.

— Šta ti je, Nezire? – upita smeten promjenom u ponašanju svog rođaka. — Šta ti je?

Dvije žene iza njih su bile takođe nepomične, kao paralisane.

— Nūr ! — prozbori Nezir drhtavim usanama.

— Kakav nūr ? Šta ti je, bô Nezire?

— Pogledaj! Nūr !

Na deset metara od njih, baš iza bodljikave žice, fluorescentni talasi zasljepljujuće svjetlosti prelijevali su se u kaskadama na obje strane trbušastog mezara. A iza tih veličanstvenih slapova,  pitome, mliječne oči jednog jagnjeta zračilesu  iskričavi fluid koji je obavijao četiri osobe zastale u prostoru i vremenu.

Bio je to mezar Šeće, djevojke dorasle za udaju, kćeri ljubimice jedne bogate porodice. Donedavno, ona je privlačila poglede mladih neženja koji su krišom dolazili da vrebaju rijetke izlaske mlade djevojke u bašču, natopljenu mirisom jorgovana. Biserne priče o njenoj ljepoti, njenim dugim kosama “kao u šumske vile”, njenim očima “bistrim k’o gorski izvori”, nadaleko su se širile.

Ubrzo poslije toga  šokantna i nevjerovatna vijest se pronese čaršijom : Šeća je oboljela. Iz dana u dan je kopnila, mršavila; ljepota se topila; legendarne kose su izgubile sjaj ; dva gorska izvora su gasnula, mutila se. Sa svih strana su dolazili hećimi, ali pomoći nije bilo. Njen otac Hadžaga, uvaženi trgovac, lud od bola, pozivao je imame koji su prepisivali zapise, klanjali bez prestanka na uzglavlju bolesnice.

Uzalud.

Ona umrije.

Ni Nezir ni Teufik, a ni dvije žene nisu znali kada su odvojili pogled od te magične slike i kada su se našli u Nezirovoj kući, nedaleko odatle. Provedoše noć bez sna, zgrčeni na dva otomana. U sabah, uz prve sunčeve zrake, odoše u harem, upališe svijeće na Mezaru, baciše novac, pomoliše se i udaljiše svečanim korakom, mirne, olakšane savjesti.

Novost o “nūru” na Šećinom mezaru proletje čaršijom brzinom orkana.

Mezar postade svetilište na koje su ljudi i žene dolazili da se pomole, da upale svijeće, da bace novac.

Ali pijaca, koja se  prostirala s druge strane harem,ae brzose  širila, i vlasti odlučiše da presele harem iz centra čaršije. Jedino ostade Šećin mezar i neobično lokalno hodočašće se nastavi.

 

“I sada, poslije toliko vremena hoće da na tom mjestu podignu vodovod.  Zašto baš tu?” pitao se Nevres.

Niko u čaršiji, čak ni radnici iz susjednih gradova, ne prihvatiše posao. Velike nagrade, obećane onima koji obave to svetogrđe, ne polakomiše čak ni pripadnike drugih konfesija iz te grupe radnika kojoj se Nevres obratio.

Kritike Direkcije primorale su Nevresa da poziva radnike iz svoje ekipe, jednog po jednog, u kancelariju. Počinjao je da ih ubjeđuje, najprije oprezno, zatim nervozno, a na kraju bio je bijesan što nijednog nije mogao da privoli da prihvati. Iglice i trnci, koji su ga bockali, više su bili izazvani njegovom nemoći i vlastitim kukavičlukom, nego tvrdoglavom šutnjom nestrpljivih radnika koji je stajali pred njim. Svi, u nelagodi, izgovarali su svoje izvinjenje u nekoliko riječi, skoro nerazumljivih, i izlazili brzo, ostavljajući svog šefa da se peče na tihoj vatri sumnji i dilema.

Ostajući sām poslije tih besplodnih razgovora, Nevres je postao svjestan svoje vlastite borbe između  snažnih zebnji rođenih iz svakodnevnih poraza, kritikā na njegov račun i pipaka Nedodirljivog, Nevidljivog ali Prisutnog, ustrajnijeg od stvarnosti njegovog ureda, tog gradilišta, tih direktora.

 

Krio se na vrhu pireja*. Pred očima mu se pružala crna šuma, presječena vijugavom linijom rijeke koja je blistala na suncu. Bezlične forme duša trče u neredu da pređu most Šinval** pod budnim nadzorom mudraca.

Mithra***, umotan u bjeličastu svjetlost, posmatra scenu kroz grane tamariske ne sumnjajući nijednog trenutka u sud Ahura-Mazde****. Taj prizor bode Nevresove oči,  fascinirane tim veličanstvenim ritualom. Želi da pomjeri utrnulu lijevu nogu, ali nekakvo magnetno polje ga drži na mjestu, izdužuje ga, pa skuplja. Ostaje miran i prepušta se tom hipnotičnom djelovanju.

“Ti znaš ko sam ja. Ahriman*****. tvoj zaštitnik, tvoj prijatelj. Pravi prijatelj. Pogledaj dolje! Ne vidiš li da se Mirtha mršti? Da, da.”

Glas koji ulazi u Nezirovo uho je razložan. Nevres ne vidi nikoga, ali je potpuno svjestan nekog prisustva koje nastavlja :

“Znaš da Mirtha gubi strpljenje. Svjetlost, njegov poslušni sluga,  predaje se svojim stvaralačkim sanjarijama, ali joj ništa više ne polazi za rukom. Ona više ništa ne zna da stvori. Zna jedino da se ponavlja, da se vrti u krug. Toliko milijardi milenijuma, toliko pokušaja da stvori savršenstvo, a jedno jedino je realizovala : Miris. Sveti miris. U svim njegovim nijansama. Otvarajući epruvetu, Svjetlost je oslobodila nevidljivi oblak pun kiselkastih fotona. I u jednom trenutku kobne inspiracije, Ona, gospodarica vječnog fijaska,  stvorila je Miris, nevidljiv a prisutan, jedinu supstancu pred kojom sve uzmiče : i bol, i sreća, i radost, i ljubav, i mržnja ….. I od tog trenutka Svjetlost izjeda galaktična strašna ljubomora. Sada ona bludi u prostoru sa samo jednom mišlju : kako odvojiti tu Suparnicu od Ostatka. Ali Miris je jedini pravi. On postaje prirodni omotač života. Mirtha sve više i više pokazuje blagonaklonost prema novom slugi. Svjetlost gubi svoje mjesto. I zato, ne plaši se te nesavršene ćurke! Ona ti više ne može naškoditi niti te može uništiti. Jer ti si taj koji je neuništiv.Ona zna da si ti dio nje same. Sve što može da učini, to je da te premješta u svojim njedrima, nigdje drugdje.  Može da se razmeće, ali je gubitnica pred tobom i pred Mirisom.”

Iznenada zavlada muk, magnetno polje pojača svoj zagrljaj i Nezir osjeti kako se njegovo tijelo smanjuje, pa napuhava. I odjednom negdje u dubini trbuha osjeti rađanje podmuklog grča, praćenog bolnim, neprijatnim peckanjima. Mišići njegove stražnjice se skupiše, zatim se opustiše – jedan, dva, tri puta kao toliko puta u ranijim istim okolnostima –  da bi parirali cikličnim talasima tog grčevitog širenja. Ta organska borba, tako lična, istovremeno bolna i fina, dostiže svoju kulminaciju, a zatim eksplozija i ….. Nezir gromovito prde, zvučna emisija potraja nekoliko sekundi, blaženstvo ga obuze i posljednje opuštanje mišića se dovrši uz konačno olakšanje. Sekund, dva poslije težak, zagušljiv smrad  doprijemu do nozdrva. Postiđen tim nečasnim porivom, on, ipak, duboko udahnu topli smrad, koji se raširi po njegovim porama i svim njegovim spoznajnim sposobnostima.

Mirtha okrenu glavu prema vrhu pireja i u tom trenutku Nevresova svijest se pohrani u potpuni zaborav.

Nevres otvori oči. U mraku sat je pokazivao četiri sata. Pidžama mu je bila potpuno mokra, prilijepljena uz kožu.

     “Kakav glup san! Uh!,” pomisli i ustade, odvajajući pidžamu od tijela vlažnim prstima. Nekakva vrtoglavica ga poljulja. Uze penjoar sa stolice, preko koje je bio prebačen, i uputi se žurno prema kupatilu. Tu ispljuska lice hladnom vodom, uspravi se i ugleda u ogledalu svoje ispijeno lice, mrtvački bljedo. Mezar ga ni za sekundu nije ostavljao na miru. Nerješiv problem. Zadrhta, podiže  peškir i blago istrlja lice pokušavajući da misli na nešto drugo.

 

Očekujući dolazak posljednjeg radnika kome će morati da ponovi iste rečenice, iste prijetnje, sjeti se tog čudnog sna. Istovremeno se pitao odakle sva ona čudna imena iz njegovog sna, koja nikada dotada nije ni čuo. Pitao se kako je moguće da mu se u snu pojave likovi i riječi koje ne poznaje, niti razumije. Vrata se polahko otvoriše. Uđe Zaim, njegov radnik, zaustavi se na nekoliko koraka od stola, mučen posljednjim potresima duše. Pogledaše se. Nevres se spremao da, kao robot, ponovi svoje mlake argumente.

– Znaš…..

Nevres poče da govori, očiju sada uprtih u blatnjave Zaimove cipele.

– Ja ću to uraditi.

Rečenica, izgovorena mirno, presiječe na dvoje vazduh kancelarije. Bijaše to pucanj biča, praznina zijevnu kao šaran na suhom i proguta eho riječi “uraditi”.

– Šta ?

– Ja ću to uraditi – ponovi Zaim.

 

*  *  *

Umoran od bijede života, duše pune gorčine i razočarenja, Zaim je noćima i danima prosijavao “za” i “protiv” te ideje : prihvatiti ili odbiti da napadne “svetu stvar”. Tjeskobna drhtavica ga je pohodila, naročito u momentima samoće. Izgledi na dobru zaradu su ga još više mučili, ali neka vrsta srdžbe i izazova da se sučeli toj masi građana u napetom iščekivanju još više ga je uzbuđivala. I odjednom, znao je da će prihvatiti tu dobro plaćenu ponudu Direkcije. Učiniće to sa svoja dva drugara, Savom i Petrom, s kojima se kartao u pare, naročito prvih dana kada bi dobili platu. Često su vrijeme provodili u maloj iznajmljenoj Zaimovoj sobi, mračnoj prostoriji, rijetko provjetravanoj, prljavoj, ispunjenoj kiselkastim mirisom alkohola, nenamjerno prosutog, dima cigareta, ustajale hrane. Dešavalo im se da nekada, kada im ponestane para, noćima lutaju od kafane do kafane, i to onih sumnjivog renomea.

Eto, sinoć su noć proveli za stolom u toj Zaimovoj sobi. Pred njima je bila flaša jake rakije, lošeg kvaliteta i sahan s isječenim paradajzom, komadima salame i slanine, pomiješanih u neku čudnu salatu. Pili su polahko. Prvi gutljaji uvijek gorki, silazili su niz grlo, palili nutrinu i, malo po malo, brisali okrutnu opipljivost trenutka. Zaim je uronio u nekakav treperavi fluid plavičaste nerealnosti. Obrisi predmeta, žućkasta svjetlost gole sijalice iznad stola, pokreti usana ili ruku njegovih kompanjona poigravali su pred njegovim očima. Gledao je u neku daleku, nepomičnu tačku koja se najednom ubrzala i stuštila prema njemu, a potom se naglo zaustavila. To plutajuće gore-dolje, identično zumu kamere, uljuljkivalo ga je u ništavnosti postojanja.

” A čega se mi to bojimo? Jednog običnog mezara?”, reče odjednom buntovno.

“To je stvarno glupo”, reče Savo, gurajući nervozno komad paradajza u usta, pošto je prije toga potegao dug gutljaj alkohola iz flaše.

“Baš vala, jegi ga!”, reče Petar. „Niko nema hrabrosti. A mi smo već premjestili  ‘iljade grobova”. Pa zašto onda ne bi  i ovaj’?”

Njihove riječi izrečene drsko, brutalno, prodriješe u Zaimovu svijest, dotakoše dno njegovog otežalog mozga. Otvori usta da se usprotivi, da kaže nešto umirujuće. Ali ponesen strahom da ga ne uzmu za kukavicu i, gonjen gnjevom i vrtloženjem koje je haralo u njemu, jednostavno prozbori :

“Mi ćemo to uraditi. Zašto da ne?”

Nasmiješio se svojoj sabraći, uzeo flašu i prinio je ustima.

 

*  *  *

 

Jutro je bilo svježe. Sunce se lomilo u krošnji starog hrasta, koji je svojom sjenkom pokrivao Mezar, obložen voskom istopljenih svijeća. Žućkasti novčići, nijemi svjedoci intimnih povjeravanja, želja i molitvi vjernika, hvatali su mlaznice jakih zraka koje su se mjestimično probijale kroz krošnju. Stotinjak osoba, okupljenih tu već jedan sat ispred bodljikave žice, pažljivo je pratilo svaki pokret oko Mezara, koji je izgledao kao položena mumija. Jedan čovjek, vjerovatno vozač, stajao je nepomično pored otvorenih vrata kamiona i krio  teško svoje nestrpljenje. Užurbanost Save, Zaima i Petra, koji su istovarali iz kamiona lopate, krampe i druge alatke, nešto dalje od Mezara,  odvijala se u teškoj, prijetećoj tišini  gustoće meda. Pokatkad bi se uzvik negodovanja iskrao iz duše skrivene u okupljenoj masi, koja bi, opet ponesena tom reakcijom, zabrujala prijeteći, uskomešala se, a zatim se, budući da ništa nije pokolebalo jednoličnu aktivnost tri omražene spodobe,  umirila nekoliko časaka poslije.

Sigurnim i energičnim korakom Zaim, okrenut prema sleđenoj masi, priđe Mezaru, s velikim pijukom u ruci. Nasloni ga uz lijevu nogu, podiže glavu i prikova pogled na svjetinu. Smiješak, mješavina sarkazma i oklijevanja, ocrta mu se u kutu usana, on pljunu u ruke, uze pijuk i podiže ga iznad glave.

Vrijeme se zaustavi.

Pijuk fijuknu kroz vazduh i nemilosrdno se zari u zemlju pokrivenu voskom. Jedan novčić, pogođen žestinom tog nenadanog napada, ispusti ciktav zvižduk, raširi svoja krila, rođena u djeliću sekunde, i poletje u nebo.

 

Nekoliko mjeseci kasnije

 

Bio je sâm. Rakija najboljeg kvaliteta  imala je ukus benzina. Istovremeno mu se činilo da žvaće komad đona od cipele, a ne meso koje je najviše volio. I što je bilo najgore : nije bio pijan. Intenzitet njegovih misli, napregnutost nerava, pobjeđivali su lahko svaki napad pijanstva i odvraćali ga u nepovrat. Zaim je patio. Nikada neće zaboraviti lice svog sapatnika Save, koji je ležao u svom krevetu, otvorenih, staklastih očiju,  blijedih obraza, providne kože, zategnute oko jabučice. Njegove poluotvorene usne, zaustavljene u posljednjem izdisaju,  vjerovatno su bile prekinute u posljednjem pokušaju da proprmljaju nešto svom glasniku.

A ono što je Zaima najviše impresioniralo, bila je prazna flaša koju je Savo stezao na svojim grudima. Ali nije bilo nikakvog traga nasilja.

“Prepuklo srce” rekli su. “Vjerovatno je na dušak ispio cijelu bocu“.

* * *

 

Protekla su tri mjeseca otkako je Petar nestao. Niko nije znao ni kada, ni kuda.

 

* * *

 

Zaim je bio očajan po prvi put u životu. Samoća ga je ubijala. Više nije izlazio. Nije išao ni u omiljene kafane. Prestao je da ide i na gradilište. Jedina osoba, njegova rođaka Sadbera, dolazila je dva puta sedmično da mu kupi namirnice, alkohol, da mu malo počisti sobu. Nikada ga ne bi pogledala u oči za vrijeme svoje kratke posjete.  Oči su joj sve vrijeme bježale, a na vratima, u momentu kada je odlazila, dobacila bi mu brz pogled, promrmljala pozdrav i iščezla. Poslije “podviga” svi su izbjegavali Zaima, okretali glavu od njega. Ništa više nije bilo kao prije. Nije mogao da nađe normalan san. U krevetu, bistrina njegovog duha i probadanja u grudima živo su ga mučili.

 

Opružen na krevetu, otvorenih očiju, nepokretan, nađe se iznenada sam u tami jedne velike bioskopske sale, ispred ogromnog ekrana. Snop svjetlosti koji je izrastao iz rupe na zidue bioje  usmjeren na ekran i pretapao se u jednu sliku. On, Zaim, pred Mezarom, s podignutim pijukom iznad glave. Piskavi fijuk alatke. Potmuli udarac u zemlju. Ta scena se ponavlja pred njegovim očima više puta, usporeno, zatim ubrzano  i najednom, poslije nekakve mentalne praznine, gomila kostiju s ostacima suhe zemlje  sručise  na njegovu glav,u uveličanu na ekranu. On podiže ruke, pokušava da se zaštiti od tog neočekivanog pljuska. Odjednom. eksplozija svjetlosti, bonaca i zamiranje! Na ekranu se sada vidi samo njegova glava. Ostatak tijela mu je sahranjen pod gomilom kostiju. Ništa ne osjeća. Niti može da se pomjeri. Otvara oči i na nekih dvadesetak metara ispred sebe vidi rijeku.  Teče mirno, uronjena u umirujuću svjetlost. Njena površina se neprimijetno mreška. Zaim ima utisak da bi se tišina, koja vlada oko njega, mogla nožem sjeći. U tom času izbija jedna mala barka, prekida mirnoću blago izmreškane vode, a na njoj jedna mlada djevojka, ljepote dženetske hurije, obučena u Zelenu haljinu,  mašemu  rukom snježne bjeline. Nešto mu  viče, ali Zaim ne razumije šta. Čula na granici kidanja prate prolaz barke, pokrete djevojke. Barka iščezava. Iza nje ostaje brazda urezana u vodu.  Najednom voda počinje da ključa, na sredini izrasta gejzir. Zaim čuje tutnjavu, udaljenu huku koja dopire s lijeve strane, ali ne vidi ništa drugo na ekranu sem tog vodenog mlaza koji počinje da se spušta.

Sekund kasnije, vrh vodenog stuba se rascvjetava, formira latice ruže. Elegantno se rastvara i  širi. A onda jedan prst, a potom ruka do lakta,  pojavljuje se iz krune. Na ruci se vidi sat. Kazaljke se ne pomijeraju.

Petrov sat.

Odjednom kazaljke oživješe, počeše da se uvijaju uz nježne zvuke divne muzike. Što se njegov pogled više upijao u ples tog para, to je Zaim više postajao svjestan nevjerovatne transformacije. Kazaljke se pretvoriše u dvije zmije. Muzika preraste u zlokobne zvuke, ljepota magije iščeznu i dvije zmije siđoše niz gejzir i zaplivaše prema Zaimovoj glavi. Uspaničen, Zaim pokuša da se oslobodi svog tereta od kostiju, ali uzalud. Zmije su već bile tu. Razjapljene čeljusti se zariše u Zaimove oči.

 

Svake noći ekran je nestajao u istom trenutku. Zaim se kupao u znoju, a njegov vrisak je budio stvarnost beskrvnih boja. Tada je instinktivno pružao ruku i uzimao flašu. Otpio bi veliki gutljaj, zatim drugi. Alkohol je silazio niz grlo, toplota je prodirala u tijelo, zategnuto, obamrlo. Zatvorio bi tada oči, potom ih otvarao u nadi da će svijet, koji se otvara pred njim, dobiti neke nove konture. Ali njegova soba je bila još tu, bijedna i hladna. Napolju, mrak je krišom koračao i realizovao snove svoje lopovštine. Ničega se nije bojao, izuzev Sunca koje je bilo daleko.

 

* * *

 

Dani su se vukli. Radovi na bušenju arterskog bunara odvijali su se bez problema. Čaršija je tonula u maglu. Mezar, preseljen na kraj grada, dočekivao je pokornike. Svijeće su se ponovo topile, mumicifirajući zemljani omot vječnog počinka.

A onda odjednom nova vijest.

Našli su Petrovo tijelo, deformisano, truhlo, okačeno na jedan panj u Drini, toj “rijeci-mezaru” ,koja je u svojim njedrima čuvala hiljade priča, tajni, zločina.

 

* * *

 

Kiša pljušti. Munje cijepaju noć, kratki odbljesci svjetlosti  prelamaju se kroz ubrzane kapljice i u hipu stvaraju boje spektra, koje za tili čas nestaju. A crnina, kao katran,  ponovo se uspostavlja. Vjetar puše i zviždi. Voda u talasima silazi niz stablo duda, čija se krošnja nadvija nad Mezar i natapa ga. Plamičak upola dogorjele svijeće odolijeva tvrdoglavo tom bijesnom izljevu prirode. Voštana površina odbija uporne  kapljice koje nalijeću.

Iznenada, jedna munja, ovog puta svjetlija, žešća, raspara nebo. Istovremeno iza duda izbi Zaim, u iscijepanoj pidžami, bosonog, sa šakom lijeve ruke položenom na srce. Desnu ruku je krio iza leđa. Na dva koraka od Mezara se zaustavi. Svjetlost iščeznu i mrak ga ponovo proguta. U nekoliko slijedećih minuta munje bijahu jedini svjedoci tog sučeljavanja šutnje i sukrivnje.

Totalni mrak potraja nekoliko minuta, svjetlo svijeće se sakri, munje oklijevahu negdje gore kao da ne žele da budu indiskretne pri tom neminovnom susretu.  Nebo, nestrpljivo, radoznalo, napokon kresnu svojim upaljačem i svjetlost se obilato prosu po sceni. Mezar odgovori uobičajenom mirnoćom. Dud briznu u plač još jače, a jedna od njegovih grana pokuša da se oslobodi užeta koje ju je stezalo, ali uzalud. Težina Zaimovog tijela, koje se polahko njihalo, bi jača od  jakosti njenih sokova.

 

* pirej = kameni oltar (žrtvenik) na kome gore cjepanice mirisna drva

** Šinval = (pokrajina u Perziji) most koji duše pošto napuste tijelo tri dana nakon smrti, prelaze. One koje su čiste lahko prelaze, one druge, nečiste, padaju u ponor, gdje postaju žrtve demona.

*** Mirtha = bog-sunce, jedan od šest glavnih duhova (Džina) koji pomaže Ahura-Mazdu, vrhovnog boga Persijanaca.

****Ahura-Mazdâ (Ormuzd) = vrhovno božanstvo Persijanaca; Stvoritelj svijeta, zemlje i ljudi. Ne postoje ni njegove statue ni hramovi. Obožavali su ga kao vatru, simbol čistote. (Vatra – nacionalni kult Persijanaca)

***** Ahriman = (persijska religija) Duh Zla, bog tame, neprijatelj ljudi, suprostavljen Ahura-Mazdi.

Komentari