ŽIVOT U KNJIŽEVNOST KAO METAK U AORTU

Piše: Atif Kujundžić

Knjigu priča Miljenka Buhača U Mostar ako kreneš ili Moj k(r)amp(f) – možemo shvatiti i kao fragmentarno ili mozaično ispisano romaneskno štivo koje se u krležijanskom shvatanju romana može doživjeti kao historijska kronika i jedini beletristički način, da se stvari prikažu u svojoj jadnoj golotinji, bez maske. Ljudi putuju kroz vrijeme, a da bi se udes njihova života ostvario u svoj grozoti bezidejnog trajanja, što je ostvarljivo samo u romanu. Dakle, Miljenko Buhač – napisao je ovovremeni i strukturalno otvoreni roman. Napisao je ono što je najteže napisati. Osim toga, ispisujući naslov i u opciji: Moj k(r)amp(f), asocijativno i faktički nudi nam sliku neofašističke stvarnosti i opasnosti koja ustvari prijeti cijelome svijetu. Miljenkovo zapažanje i nominacija su vispreni. Buhač je čovjek sjajnog duha. Žanrovski nepretenciozan iljudski otvoren kao i njegovi likovi, svevid je i za moje uvjerenje, pravo je spisateljsko čudo koje se suočava s jalovim i klišetiziranim nastojanjima netalentiranih, a spram književne umjetnosti i čitateljstva bezobzirno nasilnih i bešćutnih pojava koje po svaku cijenu samo hoće biti pisci. Evudentno, za razliku od takvih, Buhač jeste pisac.

Jedinstvo vremena, prostora i cilja pripovijedanja postoji knjizi U Mostar ako kreneš, profiliranje likova i njihovoga mentaliteta vrlo je vitalno i suvremeno blisko, dinamično, profilira ih isti duh. Miljenko Buhač je fascinantno duhovit do mjere kojoj kao specifičnom šarmu ne možemo odoljeti. S obzirom da je Buhačov humor stvarnosno zasnovan, riječ je o kozerstvu i stvarnoj, žovijalnoj duhovitosti koja neodoljivo otvara proces smijeha i životne radosti u ljudima, Buhačovim likovima i čitateljima.

Dakako, ako Miljenkovo djelo shvatimo kao roman, to je i roman likova. Svaki fragment donosi karakterističan lik. S puno opravdanja, jer, Miljenko Buhač je inteligentan pisac, na čemu bi mu mnogi mogli pozavidjeti. Pa, pouzdano i zavide, jer ni slovo ne ispisuje uludo! Miljenko je pronicljiv, oduhovljen i duhovit. Sočan u svakoj riječi s punim pokrićem. Miljenko nije čovjek koji se bavi rastezanjem mačke, što bi rekao jedan moj pjesnički prijatelj, naprotiv, Buhač piše, slijedeći leksički i semantički smisao rijči i unaprijed jasno profiliranu sliku, iz rečenice u rečenicu stječe i razvija spisateljska znanja i vještine. Njegova sintaksa je karakteristična i precizna.

Ovo je pomalo i pikarski roman i roman o probisvjetima ovoga doba, o ljudima koji se snalaze i prolaze kroz iglene uši života i vremena, stvarnih nedaća. Miljenko Buhač je ovovremeni, tj. suvremeni spisatelj što držim iznimnom i najtežom spisateljskom opcijom i na čemu mu čestitam, a zbog čega mi je drag. Imamo spisateljskih ambicija na sve strane, ali, pisaca malo. Ovo govorim kao čovjek spisateljski nebitan i čak i u malom prostoru koji zovemo BiH, ali kao čovjek koji voli čitati dobre knjige.

Buhačov roman, U Mostar ako kreneš, stvaran je presjek društvene slike u jednom aspektu života, naročito u povijesnom i prostornom, postratnom, vremenskom, socijalno i psihološki  dakle i antropološki, a dužni smo uočiti kako i teorijski fiksirani romaneskni i drugi žanrovi stalno mutiraju i Buhač je to savršeno i briljantno prepoznao i vidio kao mogućnost i priliku osobne suvremenosti. Ništa nije dato zauvijek.

        U Mostar ako kreneš je knjiga /roman likova, dominantno/ koji se vrzmaju najčešće na marginalnoj životnoj crti /i po čemu su likovi pikarski/ svjesni toga kao prirodnog mjesta za svoju osobu i nemogućnost izmjene osobne pozicije, dakle mjesta, koje niti žele niti mogu promijeniti. Na određen način njih je profilirao život svojim zadatostima do mjere da i iznakaženi nuždom i nevoljama, makar i jesu marginalci, propuštaju svaki refleks da uđu u nešto bolju opciju, oni naprosto i prirodno žive krajnosti. Njihovi su likovi i karakteri zamišljeni kao nositelji određenih ideja i pogleda na svijet, pa im to i bivaju osnovne karakterološke crte.

Sasvim je izvjesno da ovakvi likovi nisu bili mogući osamdesetih i početkom devedesetih i da su proizvod bitnih društvenih promijena na prijelazu iz XX u XXI stoljeće. Miljenko Buhač je pisac suvremenosti i živog, žovijalnog duha kojemu ne promiču pojeddinosti i refleksije životne stvarnosti. Događaji i ideologije ostavljaju traga na ljudsku prirodu, ponašanje pa i izgled, ali prolaze brže od njihovih života i nakana.

Bez izlišnih obrazloženja i komentara, Miljenko Buhač to prepoznaje i registrira kao fakat. Svakako, on je najmanje kriv za izgled stvarnosne slike života. Miljenkovi likovi nose dio autorovog duha i odnosa prema svijetu koji je često ironičan, paradoksalan, crnohumoran, ciničan – ali stvaran, bez daljnjeg. Smislen i opravdan stvarnošću koju sobom tvori.

Osobno, radujem se susretu sa djelom Miljenka Buhača. Neke stvari nikad ne bih saznao da nisam čitao rukopis U Mostar ako kreneš. Miljenko mi je darovao sjajnu spoznaju o ljudima koje nisam razumio dok nisam u njegovom tekstu vidio kako žive tvrd, opor i žestok život. Pošto ništa nije slučaj osim onoga što nismo razumjeli, Miljenka je pouzdano stvorio  naš život koji je ponekad sazdan od malih nadmudrivanja i dovitljivosti koja nerijetko vode u ovovremeni i ovosvjetski nesporazum i pakao. Životna neizmjenjivost koja uvijek prvo mijenja nas, da bismo promijenili i mi nju – jeste usud.

Dakako, Miljenko je više mislio o sadražaju nego o formi /koja je zadata životom/. Zato, smisao njegovoga romana probija ovovremenu razinu stvari i govori nam o životu i smislu koji nismo razumjeli i shvatili do kraja. O životima koji su i nama upravljali do ovoga časa, do ovoga trena. Drago mi je da sam ovo shvatio, jer, takve stvari nam nerijetko promiču.

Miljenko Buhač, rijedak je inventivni um. Izvrstan stilist. Njegovi tekstovi govore cjelokupnom svojom fizionomijom ono najznačajnije radi čega su pisani. Tom stilu, treba pridodati Buhačev urođeni smisao za humor, sočan i živ pjesnički jezik. Autorefleksivno i autoreferencijalno besprijekorno funkcionira u njegovom romaneskom tekstu. Jer, nije uvijek jasno šegači li se Miljenko sa svojim likom ili sam sa sobom! Njemu osobno to nije ni važno, a moram reći ni meni, Miljenko mi je zbog toga posebno drag.

To je ono što volim u svom malom životu. Cijenim, kako je moje shvatanje Miljenka Buhača i njegovoga teksta – shvatanje je njegove inteligencije. Biti pisac, a ne biti inteligentan – nije moguće! To je načisto genetska stvar – ili, stvar od Dragog i Dobrog Boga dobijenoga Dara. Stvar invencije. A, Miljenko Buhač toga ima u izobilju /Bog tako i daruje – nesebično/! Samo želim, da Miljenko Buhač što viš piše. Jer će to potvrđivati naprijed rečeno o njegovom talentu i izjednačenost sa oporošću života kao njegovu stvarnu autorsku snagu.

Karakterizacija likova najvećma je data u samim imenima likova: Drnč, Guza, Bilder, Mila – Melani, Born, Lisičin Brijeg, Šiljkut, Brato, Smrdoljub, Milan Pometina, ne bježi od pominjanja Oluje, otac Smrdoljub, balija Boban, etc. Miljenko je beskrajno i inventivno rječit za svaku situaciju.

Komentari