Piše: prof.dr. Slavo Kukić

Ne spadam među one koji ne dopuštaju pravo na etičku, političku, svaku drugu promjenu i evoluciju ljudskog stvora. Je li, međutim, moguće braniti i kopernikanske obrate, skokove s jednog na drugi pol određenog vrijednosnog – etičkog, političkog, nekog drugog klatna. Što se mene tiče – ne. A takvim obratima je, pošteno govoreći, ispunjen prostor na kojem živimo. Neki od njih, istina, zauvijek ostanu lokalna priča. Drugi, pak, pažnju javnosti izazovu zbog moći koju im akteri u realnom društvenom ambijentu posjeduju.

‘Slučaj Dodik’

‘Slučaj Dodik’ – iako on nije jedini – jedan je od, objektivno, indikativnijih. Prisjetimo se druge polovice devedesetih. U to vrijeme Mile je bio “kost u grlu” sljedbenika velikosrpske filozofije – i nada svjetskih centara moći u traganju za rješenjem bh. rebusa. Zahvaljujući tome se, uostalom, sa samo jednim zastupnikom u entitetskom parlamentu uspio dočepati čak i premijerskog trona. Zahvaljujući tome je, potom, mjesto premijera mimo izbora uspio prigrabiti i 2006. godine.
Osobno mi je, priznajem, taj detalj ulijevao nadu. Došao je, vjerovao sam, političar koji bi srbovanju, koje obilježi prethodnih petnaestak godina, mogao suprotstaviti pravo na život čovjeka – i koji bi mogao biti novi pokretač integriranja bh. države i društva. Nažalost – iako to ni sam neko vrijeme nisam bio spreman priznati – pogriješio sam. Dodik se, kako je vrijeme odmicalo, sve prepoznatljivije pokazivao u suprotnom svjetlu – kao makijavelist koji je, radi vlastite moći, zajahati spreman i na najokorjeliji nacionalizam, pa i šovinizam.
Prisjetimo se, uostalom, formi kojime je samo prethodnih godinu dana zastrašivao raju – srpsku posebice. Pri tome, usput, ne mislim i na priče o Sarajevu kao Teheranu – jer tu vrstu nebuloza ovaj političar koristi i nešto duže. Prije nepunih pola godine, međutim, nju je dopunio i još jednom – floskulom o ozbiljnim ambicijama da se iz islamskih zemalja ovdje naseli pola milijuna Arapa, mahom najnižih društvenih slojeva tamošnjega svijeta, kako bi se izazvala promjena slike u BiH i izvršila definitivna islamizacija njezina društva.
Kako, pak, toj vrsti ambicija parirati? Po Dodiku, samo unutarnjim ustrojem koji nebošnjacima jamči opstanak. A to, pojednostavljeno, znači konfederalizaciju zemlje, njezinu podjelu na tri države – s tek dvije-tri nadležnosti na razini konfederalne strukture. Ne ide li tako, rezultat može biti samo nestanak BiH, njezina podjela na tri nove i samostalne države.
Uostalom, cilj aktualnih vlasti RS-a je, veli, voditi ovaj entitet do pune samostalnosti – usprkos svim upozorenjima i suprotstavljanjima iz međunarodnih centara moći, ali i domaćim porukama kako svatko, kome se BiH ne sviđa, može spakirati kofere i otići. BiH, uzvrati Mile, ne može opstati, jer nema dovoljno političke ljubavi za nju – a odlučimo li se na odlazak na koji nam se sugerira, mogu, iako nosim cipele broj 47, na njima povući i više od 49% BiH.

Domaći izdajnici

Ovakva retorika, međutim, ima rok trajanja. Ona bi, istina, u drugim okolnostima mogla izdržati i puno duže. U konkretnim, pak, uvjetima BiH, izgledi da će takva retorika neograničeno padati na plodno tlo su poprilično neutemeljeni. U prilog tome govori i erupcija socijalnih nemira koji nedavno zahvatiše Federaciju. Osobno, priznajem, radi li se o njihovim učincima, od starta nisam bio optimist – jer oni nisu ni započeli, a niti se razvili kao bh. priča. Ali, nema dvojbe da su i takvi proizveli nesvakidašnji strah kod banjolučkog “vožda”.
Socijalnim nemirima Dodik pokušava parirati prvo tezom o njihovoj političkoj pozadini – kako je cilj organizatora da ih prenese u Republiku Srpsku, da nju destabilizira, a time i otvori prostor unitarnoj državnoj strukturi u kojoj bi srpski narod imao status drugorazrednoga. I ne samo to. U ostvarenje tako koncipirana cilja, dodaje, upregli su se i neki strani centri moći koji – smješteni na dva kata jednog tuzlanskog hotela – upravljaju svim procesima i pokušajima destabilizacije stečevine za koju su ovodrinski Srbi izginuli.
Sve to, međutim, nije bilo i dovoljno da se zaustave procesi na prostoru koji bivši mesar – jer Dodik je, ako se ne varam, nakon osnovne škole završio zanat za mesara – još uvijek kontrolira. Dodatni problem su, pa i dodatne bojazni, izazvali nezadovoljni bivši borci RS-a organizirajući prosvjede jer od završetka rata, kako navode, “trpe nepravdu i poniženje od ratnih i poratnih profitera, koji su ih zbog osobnog bogaćenja gurnuli na samo socijalno dno”, oduzimajući im “bilo kakvu perspektivu i pravo na normalan život”.
Iako izrijekom nije prozvan, Dodik je shvatio poruku. I stoga je pokušao iskoristiti i vlastiti autoritet kako bi buntovnike primirio – pozivajući građane da im se ne pridruže jer su instrumentalizirani, jer prosvjedi “nemaju nikakve veze sa socijalnim problemima”, jer on osobno znade da su “dio plana za rušenje RS-a” itd.
Ali, za opću uzbunu, znade to Dodik, nije dovoljno optužiti bošnjačku “ujdurmu” i međunarodne centre moći u njezinoj službi. Stoga je prstom odlučio uprijeti i u domaće “izdajnike”. A njih je, kako stvari stoje, sve više.
Na web stranici vlastite mu stranke ulogu stranih agenata i rušitelja RS-a zaradi desetak nevladinih organizacija, pet-šest internet-portala, nekolicina intelektualaca koje se, usprkos pritiscima, nije uspjelo ušutjeti. A sam predsjednik se pobrinu da tom popisu, koristeći signal javnog RTV servisa, doda – zamislite ironije – čak i SDS i njegova prvog čovjeka.
Da bi, na koncu, sve to djelovalo uvjerljivije, u pomoć je pozvan i potpredsjednik RS-a, onaj iz reda Hrvata – politički, a bogme i intelektualni klaun. U RS-u su, poruči on,  dva procesa – “narančasta revolucija” i “djelovanje politiziranog islama”. A iza njih stoje svi zlotvori ovog svijeta – kako oni s različitih geografskih meridijana, tako i njihovi lokalni kolaboracionisti – određene političke stranke, istaknuti javni djelatnici, potplaćeni lokalni mediji, politički agitatori koji su bili na stažu i seminarima kod inozemnih organizatora, nevladine i humanitarne organizacije, uglavnom svi koje je i vožd osobno prozvao. I stoga, zaključuje Dodikov klaun, rješenje je jedino u zbijanju redova oko predsjednika RS-a – jer jedino on i može biti jamac opstanka njihove “države”.

Floskule

Sve to, međutim, nije pomoglo – ni trenutačno, ni dugoročno. Dapače. Umjesto da od prosvjeda odustanu, bivši borci listu svojih početnih zahtjeva – kada ih je zadovoljavala i smjena prvog čovjeka boračke organizacije – radikalno proširiše. Sada traže reviziju koječega – boračkih statusa, cjelokupne privatizacije, sudskih postupaka za kriminal i korupciju. A to, onda, znači i postupke kojima će izmaknuti teško i Dodik osobno. Jer, na web portalima ga građani mjesecima zapitkuju za račune u ciparskim bankama, za ‘devrove’ u Biraču i Rafineriji u Bosanskom Brodu, za ugovore s Česima za gradnju novih blokova termoelektrana, za mrežu autocesta i mnoge privatizacijske i “razvojne” pothvate u kojima se, navodno, debelo ugradio, za pražnjenje razvojnog fonda RS-a, i još za štošta.
No, ni to nije sve. Prethodnih je dana i Banja Luka osvanula zatrpana osmrtnicama propalih objekata i poduzeća za kojima građani na taj način iskazaše svoje žaljenje. Znade Dodik da bi to mogao biti fitilj novog požara. A onda – sam Bog zna hoće li ga se, floskulama o planovima za rušenje RS-a, na entitetskim međama moći zaustaviti. I stoga se ovih dana pokušava dodvoravati tamošnjem radništvu – makar to značilo i novu omču oko vrata.
Za novi stand-by aranžman s MMF-om, naime, od BiH je zatraženo da se do svibnja usvoji zakon o radu, da se ne povećavaju plaće ugroženim kategorijama, ali i uopće dovedu plaće u realne okvire – da se, drugim riječima, režu. Nećemo, uzvraća Mile, “dopustiti da se pokopaju radnička prava i po cijenu da nemamo stand-by aranžman s MMF-om”. Ne kaže, međutim, da će radništvo time biti dovedeno u još veću “bulu” – da po osnovi rada ne mogne ostvarivati ni svoja dosadašnja prava. I da će njegov bijes tada biti i puno razorniji nego u slučaju da se zahtjevima MMF-a udovolji.
Uz socijalnu eksploziju koja je sve izvjesnija, na plećima “vožda” je i politička opozicija. Ovaj put ona nije, kao više puta do sada, nasjela pozivu na “svesrpski” razgovor – a kojim se u javnosti stvara privid spremnosti na dijeljenje odgovornosti za zajedničku budućnost. Umjesto toga opozicija ga pozva da, želi li dobro Republici, podnese ostavku i raspiše izbore. Jer, kažu, to je jedini način da se u RS-u izbjegne neminovnost građanskog bunta koji je eksplodirao u drugom dijelu zemlje.
Kako vrijeme odmiče, uvjerljivost opozicije bi se mogla sve intenzivnije povećavati, a pozicija “vožda” komplicirati. U konačnici, izbjeći se neće moći ono što se tisuću puta u povijesti u sličnim situacijama ponovilo – da diktator koji je, usput, i u kriminal ogrezao, i koji je svojevrsna personifikacija balkanske političke bahatosti i nemorala ovog vremena i ovog prostora, završi na identičan način. Da, još konkretnije, bude skinut s trona i s velikom vjerojatnošću da ostatak života provede tamo gdje ga nitko ne bi želio provesti – u zatvoru.

 

(www.dnevni-list.ba)

Komentari