Piše: Jusuf Trbić

Nakon izvjesnog nećkanja, policija je priznala :  na Atik džamiju u Janji je ipak pucano namjerno. Neko nepoznat je, na Badnje veče ( između 6. i 7. januara) zaustavio automobil preko puta džamije i sa pločnika ispalio tri hica iz vatrenog oružja kalibra devet milimetara, što dokazuju i čaure nađene na tom mjestu. Utvrdili su to u petak 8. januara vještaci za balistiku, koji su došli iz Banje Luke i saopštili da je jedan metak ostao u fasadi, drugi je prošao kroz oluk i završio na krovu, a treći je razbio staklo na jednom od gornjih prozora i oštetio zid u unutrašnjosti džamije. Pucano je, dakle, po srpski – tri puta, valjda kao čestitka za Božić, a veseljak s oružjem udaljio se zatim u nepoznatom pravcu.

Ostalo je nejasno na osnovu čega je  policija odmah “znala” da se radi o slučajnom pogotku, kako je to revnosno prenijela i BN Televizija odmah nakon incidenta, i zašto se onda policija i novinari BN Televizije nisu ispravili, jer je očigledno da se radi o terorističkom aktu. Ali, ne dešava se to prvi put, pa čovjek stekne neugodan utisak da samo Bošnjaci mogu biti teroristi, a Srbi ne mogu, šta god da učine. Sve bi se, naravno, priomijenilo kad bi se, nekim čudom,  utvrdilo da je pucao Bošnjak – terorizam bi se ponovo vratio. Bilo je do sad više napada na džamiju u Janji, nedavno je napadnuta i Careva džamija u Foči, ali, osim reakcija Međureligijskog vijeća, to nije imalo značajnijeg odjeka kod vlasti i medija u manjem entitetu.

I to nije ništa novo. U RS-u se ne piše i ne govori o stalnoj, sistemskoj diskriminaciji svih koji nisu Srbi, o nepravdi i nepoštovanju ljudskih prava, o tretiranju ne-Srba kao građana trećeg reda, o teroru krsnih slava,  vjerskih obilježja, obreda i naziva institucija, o ignorisanju zločina nad Bošnjacima i Hrvatima i slavljenju “svojih” zločinaca, o izjavama srpskih zvaničnika u kojima se svi drugi označavaju kao remetilački faktor u entitetu koji pripada samo jednom narodu i jednoj religiji…Sve je to u ovom dijelu BiH normalno, tako to vide i zvaničnici iz Srbije, koji RS redovno nazivaju državom srpskog naroda i govore o vezama dva dijela istog naroda, zaboravljajući namjerno da  taj entitet, po njegovom Ustavu ( i po državnom, dejtonskom) čine tri naroda i ostali. Aleksandar Vučić svaki put naglasi kako se u BiH ne može donijeti ni jedna važna odluka bez saglasnosti sva tri naroda, ali to nikad ne kaže za Republiku Srpsku, u kojoj su ista ta tri naroda ravnopravna na isti način kao i na nivou BiH. Zabrinjavajuće je da na to ne reaguju ni OHR i predstavnici međunarodne zajednice, ali ni bošnjački i bosanski političari. Jer, očigledno je da se radi o veoma dobro razrađenoj strategiji očuvanja rezultata zločina, etničkog čišćenja i genocida, koja treba da obezbijedi ono što nije postignuto ratom. O tome javno govore i Dodik, i srpski patrijarh Irinej, i političari iz vlasti i opozicije i u Srbiji i u RS-u. I – nikom ništa. Kao da svi čekaju da Bog, Amerika ili neka druga sila riješe te probleme, a kad će, ne zna se.

Tako se bosanski mir, sklepan u Dejtonu, pokazuje kao nastavak rata političkim sredstvima. Republika Srpska, to se ne krije, tretira se kao jedini ratni plijen Srbije u ratovima na prostoru bivše Jugoslavije, a nakon gubitka Kosova, i kao zamjena za “kolijevku srpstva”. Ponovio je to i srpski patrijarh već nekoliko puta, pa i na posljednjoj, pompezno najavljenoj proslavi 9. januara, Dana RS u Banjoj Luci, nazivajući manji bosanski entitet “ najmlađom srpskom državom.” Srbija uporno odbija da se suoči s istinom o vlastitoj fašističkoj politici i vlastitim zločinima. Tu se pompezno slave povratnici iz Haga, zločini se svim silama zataškavaju,  pa se čak i zvanično rehabilituju najgori fašisti iz Drugog svjetskog rata, čime se uporno produbljuju etnička podjela u Bosni, diskriminacija i politika eliminisanja svih ne-Srba s prostora RS-a. Jer, samo se etnički čista Republika Srpska može jednog dana priključiti Srbiji, na ovaj ili onaj način.

Zaboravlja se, pri tome, nešto vrlo važno.

Etnička podjela Bosne, potvrđena u Dejtonu, mogla se ostvariti samo silom, i samo silom se može održati. Bez krvavog nasilja  nije se moglo izvršiti etničko čišćenje, a rezultati ubijanja, progona, rušenja,  pljačkanja, rezultati genocida, mogu se sačuvati samo sistematskim nasiljem koje će spriječiti povratak i otjerati i one koji su se se vratili i žive u RS-u.  Samo što se  to  sad  čini političkim sredstvima, u šta se uvjeravamo svakoga dana. “Samo je zločinom, progonom i genocidom takva državna tvorevina mogla postati “čista” i samo tako može postati srpska”, pisao je još 1996. godine Mirko Tepavac. Ali, kaže on, projekat Velike Srbije nije u interesu srpskog naroda, jer je i Srbija multietnička država.  “Odricati mogućnost multietničke koegzistencije u Bosni i Hercegovini, a počivati na tom načelu u Srbiji, nespojivo je jedno s drugim. Ako Srbi ne mogu sa ne-Srbima tamo, kako onda brojni ne-Srbi mogu spokojno da žive sa Srbima ovde? U Bosni ne možemo sa drugima, a ovde svi moraju sa nama! Na tako nesolidnim temeljima ne može trajati ni fudbalski klub a kamoli ozbiljna džava.”

I dodaje : “ Projekat Velike Srbije stavlja, dakle, na kocku integritet i celovitost postojeće. Zato je ambicija da se prisajedini “Republika čisto Srpska”, po svojoj suštini, ne samo nehumana i antievropska, nego, u krajnjem rezulatu, i antisrpska.”

Zbog toga bi Aleksandru Vučiću i njegovom režimu u Srbiji moralo biti jasno da je Bosna uvijek bila vaga, garant ravnoteže na ovom dijelu Balkana, i da je očuvanje njene cjelovitosti i njene demokratičnosti uslov opstanka i njegove države. Ako bi se ta ravnoteža poljuljala, u ovim okolnostima krhkog mira pod stražom, mogao bi ponovo proključati privremeno poklopljeni bosanski lonac. A kako bi se to završilo – samo Bog zna.

Sam Vučić je nedavno zaprijetio da bi Srbija, samo ako to hoće, mogla ugroziti teritorijalni integritet Bosne. Ali, eto, ne želi da to učini. Zazvučalo je to ovako : mi možemo pocijepati Bosnu, ali nećemo, sve dok u njoj stvari stoje kako mi to želimo, sve dok radite ono što mi hoćemo. A zaboravlja brojne takve prijetnje iz vremena dok je bio četnički rukovodilac, prijetnje koje su se istopile kao snijeg na suncu. Miloševića danas nema, nema ni Šešelja, Vučićevog nekadašnjeg šefa,  Karadžić i Mladić su se izborili za šest kvadrata samice u Ševeningenu, a Bosna je i dalje tu gdje je uvijek bila. Ranjena, osiromašena, izmrcvarena, ali živa. Kad nisu mogli glave da joj dođu Miloševićevi, Karadžićevi i Šešeljevi fašisti onda kad su imali svu silu ovoga svijeta na svojoj strani, neće, vala, ni Dodik i Nikolić danas. A ni Vučić to ne može, ma koliko se sam sebi činio važnim.

Komentari