Piše: Jusuf Trbić

 

Parlamentarni izbori su tek za godinu dana, a predizborna nadmetanja su u punom jeku. Teško je danas prognozirati ko će na tim izborima pobijediti, ali se sa sigurnošću može reći ko će izgubiti. I te izbore će narod izgubiti. Garantovano. Pogotovo ćemo na gubitku biti mi, Bošnjaci koji žive u Republici Srpskoj. Svađe takozvanih probosanskih stranaka su u punom jeku, i ne vidi im se kraj, a ako je i bilo ikakve brige sarajevskih političara za ovu polovinu BiH, te brige danas nema ni na vidiku. Zabavljeni sobom, svojim foteljama i direktorskim mjestima u javnim i drugim preduzećima, oni su sve dalje od bosanske zbilje, sve dalje od života. Našeg, naravno. Njima u njihovim životima ništa ne fali. Zato se i bore tako žestoko da zadrže pozicije u vlasti, po svaku cijenu. Što reče jednom SDP-ovac Damir Hadžić, njima je njihova stranka važnija od države, jer im je stranka sve dala.

A državu mi imamo samo na papiru, i nije Dodik jedini koji otvoreno zagovara njenu podjelu, to čine čak i ambasadori nekih zapadnih zemalja. Potvrdili su to i roditelji djece iz Konjević Polja, koji danima demonstriraju ispred OHR-a u Sarajevu, tražeći da se njihovoj djeci omogući da ostvare svoja prava – da imaju nacionalnu grupu predmeta u svojoj školi, u kojoj su sva djeca – njih više od 150 – bošnjačka. Garantuju im to i zakon i međuentitetski sporazum, i sve postojeće povelje o ljudskim pravima i pravima djeteta. Sve je to nedovoljno da makar međunarodni predstavnici intervenišu i zaustave nacionalističku samovolju vlasti RS-a. Sarajevski političari imaju preča posla, a Valentin Incko je, kako pričaju roditelji, čak počeo i prijetiti, što nikad ne čini kad se nađe s domaćim liderima. Usput je rekao da vlast u Federaciji treba najprije da riješi slične probleme kod sebe, pa onda neka zaviruje u tuđe dvorište. Na šta su federalni premijer Nermin Nikšić i ministar Damir Mašić uglas zatražili da Incko kaže koje su to škole u Federaciji koje imaju slične probleme. Odgovor Incko nije znao. Što potvrđuje da i OHR polako staje  na stranu onih koji žele, po svaku cijenu, da izjednače odgovornost i za rat i za mir, brisanjem kolektivnog pamćenja na sve načine.

A proizvodnja zaborava je već godinama glavna industrijska grana u manjem b/h entitetu. Niko više ne govori o velikosrpskom programu, o Miloševiću i Karadžiću, o etničkom čišćenju i masovnim zločinima nad nesrpskim stanovništvom, o rušenju džamija, o progonima i koncentracionim logorima. To je sve više zabranjena zona u koju niko neće da ulazi. U Prijedoru zabranjuju čak i javnu šetnju nekadašnjih žrtava, o obilježavanju mjesta na kojima su bili logori nema govora, a iskopavanje najveće masovne grobnice u našoj zemlji, koje je upravo u toku, prava je tabu-tema za medije. U Višegradu je policija zaustavila renoviranje kuće u kojoj su zločinci Milana Lukića spalili više od 70 živih žena i djece, među kojima je bila i beba od dva mjeseca. Hiljade kuća je obnovljeno, ali, eto,  ova jedna ne može. Jer će to biti vječita uspomena na taj strašni zločin. A zločinci ne vole da se sjećaju.

U Bijeljini su džamije, nakon rušenja, izbrisane iz katastarskih planova. U Potočarima se, iznad mezarja žrtvama genocida, gradi crkva, iznad Sarajeva žele da podignu ogroman krst,  na mjestu sa kojeg su granatama tukli po opkoljenom gradu. U Fatinoj avliji još stoji Kačavendina inat-crkva, i ne miče se. Usred Bijeljine, Brčkog i drugih gradova u RS-u stoji mračni spomenik srpskim zločincima. Momčilo Krajišnik okuplja nekadašnje poslanike njegove Skupštine, da obnove sjećanja.  Milorad Dodik otvara po svijetu predstavništva RS-a, koja imaju zadatak da šire «srpsku» istinu. A predsjednik Srbije,  Šešeljev četnički vojvoda, dobro je i zdravo i uredno obavlja svoj posao.

Još se u manjem b/h entitetu nije desilo da neko od zvaničnika ili medija javno  potvrdi činjenicu zločina, ma o čemu se radilo : o ubijanju djece u Bijeljini, o klanju civila u Foči i Višegradu, o genocidu u Prijedoru ili Srebrenici, o logoru u Batkoviću ili Brčkom, i kad god se pomene nešto od toga, u televizijskoj emisiji, u političkim forumima ili na pijaci, odgovor je isti : a šta ste vi radili u Sarajevu? Nigdje ni trunke stida zbog onoga što je učinjeno, nigdje ni traga svijesti o zločinima i zločincima, nigdje ni daška savjesti, nigdje ni jednog ljudskog gesta u spomen nedužnim žrtvama. Da li ste čuli ikoga da govori o rušenju džamija ili o logorima, ikoga od srpskih političara, novinara ili crkvenih lica u RS-u? Sem malog broja izuzetaka, koje smatraju izdajnicima srpstva, da li je iko izrazio žaljenje što su zločinci iz njegovog naroda ubijali tek rođenu djecu? I kako je moguće da ideologija do te mjere izbriše ljudskost ?

Odgovore je teško naći. Zato ću postaviti još jedno pitanje, na koje odgovor, možda,  možemo pronaći: zašto Bošnjaci, pogotovo bijeljinski, pristaju na taj zaborav, pa ne zapisuju ništa, ne podižu tužbe, ne traže pravdu, čak se i ne popisuju i ne izlaze na izbore? Zar smo mi, Bijeljinci,  spremni dati, tek tako, ono za šta su se naši preci borili hiljadu godina? Gdje je naša savjest, gdje su čast i dostojanstvo, i ljubav prema domovini i zavičaju? Zar ćemo sve to zaboraviti i prepustiti rijeci zaborava i našu prošlost, i budućnost, i sve što smo bili i što smo imali? I zar nije krajnje vrijeme da sami sebi damo odgovor na ta pitanja, dok još nije kasno za sve?

Komentari