Piše: Gojko Berić

Teško nas je ovih dana prepoznati. Vjernici svih konfesija počinju se prisjećati stare izreke “Brat je mio koje vjere bio”, ateisti hvale religiju i svete knjige, šovinisti i mrzitelji svakog zajedništva naglo su zašutjeli, običan svijet ponovo je željan suživota i dobrog komšiluka – onog što smo ga imali i uništili ga. Tako mi bar izgleda osluškujući javni govor i njegov odjek u ovdašnjim medijima. Kao da je većina građana, pripadnika zavađenih naroda, preko noći prošla neku čudotvornu inicijaciju i stigla pred vrata kolektivne katarze. Ipak, najteže je prepoznati naše političke oligarhe. Usta su im puna riječi u slavu mira, bratstva i prijateljstva, općeg prosperiteta i jednakosti Bošnjaka, Srba i Hrvata i drugih, svih i svugdje… Međutim, nije u pitanju nikakav mentalni preobražaj naše političke kaste, nego je stvar u tome što 6. juna u Sarajevo stiže rimski papa. I to ne bilo koji papa, već papa Franjo, najomiljenija ličnost i istinski moralni autoritet katoličkog svijeta koji broji milijardu i 166 miliona ljudi. Njegova popularnost je velika i izvan tog svijeta, uključujući i ateiste, on je postao “fenomen nade”, nekonvencionalan je i sav na strani siromašnih i obespravljenih. A kad vam ličnost takvog ugleda i s takvim vrlinama dolazi u goste, valja se njegovoj slavi makar na nekoliko dana prilagoditi. Mimikrija ili, čak, licemjerje? Ne znam, nazovite to kako hoćete. Bilo kako bilo, naši politički prvaci prilagodili su svoj javni diskurs papinoj misiji. On je početkom ove sedmice i zvanično objavio svoju poruku narodima Bosne i Hercegovine, a njena suština je sljedeća: “Dolazim ohrabriti miran suživot u BiH”. Iz poruke se jasno vidi šta u ovoj zemlji ne valja i šta treba raditi.

Papa Franjo je živopisna i osebujna ličnost, drukčiji od svih papa u novijoj istoriji Vatikana. Njegova osebujnost izvire iz njegove ljudske jednostavnosti, koja odudara od hijerarhijskog oklopa, protokola i raskoši u kojoj oficijelno živi. Zamišljam ga bez papske odjeće, u davno kupljenom odijelu kakvo većina penzionera, kad ga jednom izvade iz ormara, nose do smrti. Tako obučen, papa Franjo bi izgledao kao običan, dobri čovjek iz mog komšiluka. Sjedili bi u kafani kod Hame i, uz pivo, razgovarali o našim bijednim penzijama, o lopovskoj, korumpiranoj i nesposobnoj vlasti i sjećali se starih dana. On bi navijao za Želju, a ja za posrnuli Velež. Naravno, to se nikada neće desiti. Argentinac Jorge Mario Bergoglio će uvijek biti Jorge Mario Bergoglio, deklarirani navijač poznatog argentinskog nogometnog kluba San Lorenco, biskup koji je jednog dana postao papa. Što se mene tiče, ja mu, kao nepokolebani ateista, skidam kapu zbog njegove ljudskosti ili, ako hoćete, univerzalnosti njegove duše.

Papa Franjo se manje doima kao papa čije je ponašanje strogo određeno njegovom titulom, a više kao brižni duhovni pastir ogromnog stada. A u tom stadu ima svašta. Otuda ono, naročito u burna i nemirna vremena, zna biti i neposlušno i opako, koliko god se pozivalo na Boga. Takav je, uostalom, čitav ljudski rod. Sićušni dio tog papinog stada živi u Bosni i Hercegovini, gdje se broj katolika, u odnosu na predratno stanje, prepolovio, pa ih danas ima nešto više od 420 hiljada. Iako u svojoj poruci naglašava da u Bosnu i Hercegovinu dolazi kako bi “svima izrazio svoje poštovanje i prijateljstvo”, papa Franjo ne krije da mu je, u prvom redu, stalo do toga da ovdašnje preostale katolike “učvrsti u vjeri” i ohrabri ih da budu uz svoje sugrađane. On osjeća i zna da su mnogi od njih već malaksali, da više ne vjeruju ni u što i ni u koga, a najmanje u svoju budućnost u BiH. Papi je, naravno, više od svega stalo da sačuva ovu katoličku zajednicu od raseljavanja i nestanka iz Bosne. Ali, kad smo već kod toga, ne znam ko u ovoj zemlji nije malaksao. Nisu pokolebani i nisu klonuli pripadnici političke kaste, tajkuni, kriminalci i drugi profiteri tranzicije i rata. A svi ostali manje-više jesu. A najviše su klonuli oni koji nisu željeli ili nisu mogli postati nacionalisti, ma šta se desilo.

Nejasno je, međutim, da li je papi Franji poznato ko je Hrvate BiH, a ovdje je o njima riječ, doveo u takav položaj? Zna li išta o tome da je predsjednik Franjo Tuđman, za života, “predsjednik svih Hrvata” predao Posavinu Miloševiću i ispraznio je od katoličkog stanovništva? Je li papa Franjo upućen u dogovor o “humanom preseljenju stanovništva”, koji je bio prihvatljiv svoj trojici vladara rata i mira na Balkanu? Teško je povjerovati da ga njegovi savjetnici nisu uputili u te stvari. Međutim, izgleda da ni Vatikan nema snage da ovdašnjim Hrvatima saopšti istinu o tome. Sigurno je, isto tako, da ni papa Franjo neće u Sarajevu reći da im krv pije stranka za koju već četvrt stoljeća uporno glasaju. Trebalo bi mu ispričati hercegovačku anegdotu o Draganu Čoviću, državniku kojeg je papa Franjo primio u Vatikanu krajem prošle godine: “Svaki put kad Čović izjavi da se bori za interese Hrvata u BiH, 60 Hrvata iz Livna i Rame sjedne u autobus za Njemačku”.

Papa Franjo dolazi u Sarajevo u gadna vremena, kad na Balkanu ponovo prijeti eksplozija etničkih napetosti. Njegova posjeta će možda djelovati koliko-toliko umirujuće i u svakom slučaju biće korisna. Ali će ta korist biti kratkog vijeka. Teolog Ivo Marković tvrdi kako papa Franjo ima nevjerovatnu moć da utječe na ljude bez obzira na to kojoj religiji ili uvjerenju pripadaju. Ne bih se u to kladio. Jer kad bi bilo tako, papa Franjo bi bar donekle učinio ovaj svijet boljim nego što jeste. Ali čak i da ima takvu moć u odnosu na svoje vjernike, nema je u odnosu na političare. Smiješno je i pomisliti da će papina misija, ne duža od nekoliko sati, promijeniti ćud tog istog Čovića. Ili Dodika i Bakira Izetbegovića. Papina životna želja je “crkva za siromahe”, a naša politička i tajkunska sekta bi od takve crkve pobjegle glavom bez obzira. Misli li papa da će stvarno uspjeti da podstakne ekumenski dijalog u Međureligijskom vijeću, koje već dvadeset godina drijema dok vozovi istorije prolaze? Uprkos svemu, papu Franju treba i toplo dočekati i toplo ispratiti. A mi ostajemo sami sa sobom, u jednoj od najbjednijih zemalja na svijetu, u kojoj će bogati biti sve bogatiji, a siromašni sve siromašniji.

 

(oslobodjenje.ba)

Komentari